Lekcije iz BiH u svijetu koji ponovo klizi u mržnju

Jasmina Joldić je imala devet godina kada je saznala da je rođena kao pripadnica određene vjerske zajednice.

Njena majka Selma je pokušavala da maloj Jasmini i njenoj starijoj sestri Ameli objasni zašto su njihovog oca odveli naoružani ljudi.

“Nisam znala ko sam, niti šta sam, sve dok rat nije počeo”, kaže Joldić, govoreći o etiketama koje su - shvatila je to u istom trenutku onog dana kada su joj odveli tatu - nasilno prekinule idilično djetinjstvo.

Do tog trenutka Enver i Selma Joldić su uspijevali da svoje kćerke zaštite od države i društva koji su se raspadali oko njih.

“Znali smo da nešto nije u redu kada je tata odveden u koncentracioni logor, a mama nam nije mogla objasniti šta to znači”, kaže Joldić. “Niti gdje je.”

Zamislite, dodaje Joldić, da imate devet godina i da čujete kako su “oni” odveli vašeg oca.

“To su vaše komšije”, kaže ona. “Dolaze s oružjem da ga odvedu. A vi ne znate gdje je. I ne znate kada će se vratiti”.

Tada, po prvi put u životu, razgovor odlazi dublje. Počinjete da govorite o vjeri, kaže ona.

“Pokušavate da se uhvatite ukoštac s velikim pojmovima i velikim idejama”.

Joldić tada saznaje da je rođena kao muslimanka, iako tako nije odgajana.

Majka joj kaže: “Znaš ono, dva puta godišnje idemo na ručak kod babe i djeda, gdje se okupi cijela porodica?”

“I to je kao: ‘Aha, to je religija?’”

Joldić je rođena kao državljanka Jugoslavije. Jul je 1992. godine i balkanska socijalistička federacija se raspada. U Bosni je izbio trostrani sukob između pravoslavnih Srba, muslimanskih Bošnjaka i katoličkih Hrvata. Život porodice Joldić, kao i život stotina hiljada drugih, biće nepovratno preokrenut.

Događaji tog dana, prije 33 godine, gurnuli su porodicu Joldić na put obilježen traumama i pobjedama, koji će ih natjerati da napuste domovinu i na kraju puste korijenje u južnim predgrađima Brizbejna.

Bilo je to putovanje koje je Joldić, danas 43-godišnjakinju, učinilo još odlučnijom da uspije. Nakon zapažene karijere u javnoj službi, napredovala je do funkcije generalne direktorice Ministarstva pravde i državnog tužioca savezne države Kvinslend. Kada je nova vlada LNP-a godinu kasnije sprovela čistku u vrhu administracije, Joldić je bila među onima koji su smijenjeni.

Ona je sada zamjenica državnog sekretara za visoko obrazovanje u saveznoj vladi i vrlo dobro poznaje mehanizme vlasti. Dok sluša sve žešću antiimigrantsku retoriku - kako u Australiji, tako i širom svijeta - i “demonizaciju” onog drugog, Joldić kaže da je obuzima osjećaj poput posttraumatskog stresnog poremećaja.

“To može veoma brzo da eskalira. Znam kuda to vodi - može da uništi jedno društvo”, kazala je.

Mirovni sporazum kojim je okončan rat u Bosni - postignut u Dejtonu, u Sjedinjenim Američkim Državama - potpisan je u Parizu 14. decembra 1995. godine, gotovo tačno prije 30 godina od dana kada Joldić sjedi na drvenoj verandi jednog kafea u naselju Taragindi u Brizbejnu.

Tokom te tri decenije mnogo toga se promijenilo u životu Joldić, uključujući i njen pogled na Dejtonski sporazum.

Dogovoren u vazduhoplovnoj bazi u Ohaju, tokom administracije Bila Klintona, uz učešće lidera Bosne, Srbije i Hrvatske, Dejton je podijelio zemlju na dva entiteta: Bosnu i Hercegovinu i Republiku Srpsku.

Rezultat je bio ono što pojedini naučnici nazivaju “ružnim mirom” - složen mozaik etničkih blokova povezanih komplikovanim sporazumom o podjeli vlasti, koji se održava zahvaljujući pravu veta svake od strana.

Sa svog mjesta na terasi kafića, gdje je više od obične mušterije - ćerka turskog vlasnika igra fudbal s njenom bratanicom - Joldić gleda unaokolo i vidi porodicu Sika kako kroz park izvodi psa u šetnju. Dvije djevojčice vrište od oduševljenja dok se trotinetima spuštaju niz betonsku obalu povremenog potoka. Kukabure se cere sa svojih mjesta u crnim, nadvijenim stablima eukaliptusa. Jedan čovjek kosi travnjak.

Jasmina kaže da za odnos prema ovom mjestu postoji njemačka riječ koju je naučila tokom godina provedenih kao dijete-izbjeglica u Berlinu - Stammkundin. Ona znači: “stalna mušterija”.

“Kao Bosanci, uvijek smo bili prilično skeptični prema onome što je Dejton učinio našoj zemlji. Ta skepsa proizlazi iz činjenice da nas je taj sporazum zamrznuo u vremenu. Za mene je, mislim, prelomni trenutak bio kada se desila Gaza, a potom i Ukrajina - tada sam počela da mijenjam stavove i da razmišljam: pa, barem je zaustavio rat. Zaustavio je ubijanje. Zaustavio je krvoproliće na Balkanu”.

Toliko je krvi proliveno u ratu u Bosni da je u engleski jezik ušao jeziv eufemizam, prevod srpskohrvatskog izraza “etničko čišćenje” - ethnic cleansing.

U Srebrenici su, prije 30 godina, snage Republike Srpske privele i pogubile više od 8.000 muslimanskih muškaraca. Svijet je s užasom posmatrao prvi pravno priznati genocid u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Joldić je te neizbrisive snimke napredovanja snaga bosanskih Srba ka opkoljenom gradu gledala u jednosobnom stanu za izbjeglice u Berlinu, dok su se pojavljivali na televiziji. I danas jasno vidi tu scenu: otac u ljubičastoj trenerci i potkošulji - “centralno grijanje je bilo baš jako”.

“Sjećam se apsolutno svega”, kaže ona.

“Živo se sjećam kako je tata rekao: ‘Bože moj, Selma, pobiće ih. Doslovno će ih poklati.’”

***

Na drugoj strani rijeke Brizbejn, u naselju Nju Farm, Ijan Kemiš se takođe se živo sjeća Balkana sredinom devedesetih. On i Joldić su se sprijateljili dok oboje pokušavaju da shvate nasljeđe Srebrenice i Dejtona, koje su, prije 30 godina, doživjeli iz potpuno različitih perspektiva.

Kemiš je u to vrijeme bio tridesetogodišnjak, australijski diplomata srednjeg ranga. Pamti let iz Zagreba za Sarajevo, vezan u trupu velikog ukrajinskog aviona “antonov”. Oblačenje pancira i kacige. Vožnju kroz “snajpersku aleju”, od aerodroma do centra grada, dok je vozač namjerno držao automobil između kamiona - “za svaki slučaj”. Sarajevo pod opsadom srpskih secesionista. Njegove stanovnike, tako dotjerane i elegantne usred haosa i ruševina.

U to vrijeme je na snazi bila obustava vatre, ali se, uprkos tome, “pucnjava u daljini čula gotovo neprestano”.

“Sarajevo je bilo sumorno mjesto”, prisjeća se. “Minareti svuda unaokolo bili su zaista upečatljivi. Ali u to vrijeme, svaki komad slobodne zemlje bio je ili zasađen kupusom ili pretvoren u groblje”.

Jugoslavija je bila poznata po suživotu različitih vjera, kaže Kemiš. Hrišćani, pravoslavci i katolici, muslimani i Jevreji, vjekovima su živjeli i molili se jedni pored drugih. Sada je, kaže on, nova vrsta političara raspirila vatru etničkog nacionalizma. Drevne mržnje su ponovo izbile na površinu. Komšije su se okrenule protiv komšija.

Dejton je, kaže Kemiš, zamrznuo linije razdvajanja tamo gdje su bile i ostavio nacionaliste na vlasti. Napetosti su ostale i povremeno se ponovo rasplamsavaju. Politički okvir koji je nasljeđe tog sporazuma “prilično je klimav”, a skepsa prema njemu je opravdana.

“Kada razmišljam o različitim mirovnim sporazumima, gotovo uvijek je tako”, kaže Kemiš. “Iako je okončanje ubijanja imperativ, političko rješenje često ostaje nedostižno”.

Ipak, poput Joldić, i Kemiš smatra da dostignuća Dejtona s vremenom djeluju sve impresivnije.

“Stalno se vraćam jednoj stvari, a to je da je 30 godina mira, u strogo vojnom smislu, izuzetno vrijedno postignuće”, kaže on. “Ako se uzmu u obzir okolnosti u kojima su ti sporazumi postignuti”.

Penzionisani diplomata i romanopisac trenutno radi na svojoj drugoj knjizi, smještenoj u period nakon bosanskog rata. Kako kaže, riječ je o ljudima koji sa sobom u mirna mjesta nose skrivene istorije i potisnute traume.

Jesu li to palme ili vlažnost vazduha, pita se Joldić. Danas na posao putuje u Kanberu, ali u vazduhu Brizbejna postoji nešto što joj govori da je kod kuće istog trenutka kada izađe iz aviona.

“Mi smo tipični migranti, to je bilo jedino područje koje smo mogli da priuštimo”, kaže ona, objašnjavajući odluku svojih roditelja da se prije dvije decenije nastane u Rokdejl Sautu, na krajnjem jugu brizbejnske periferije.

“Bilo je zaista čudno, da budem sasvim iskrena. Zamislite tinejdžerku koja odrasta u Berlinu… Brizbejn je prije otprilike 24 godine izgledao sasvim, sasvim drugačije. Kada smo došli u Australiju nismo znali jezik. Bilo je vruće. Bilo je sparno. Prodavnice su se zatvarale u pet popodne”.

Danas joj stric i strina “žive odmah iza ugla”, a sestra se udala i preselila “tri ulice dalje”.

“Tako da smo svi u Rokdejl Sautu - pravi migranti”, kaže ona. “Tu smo pustili korijenje i to je naš dom. I, zaboga, obožavamo tu zajednicu”.

Joldići su bili među porodicama koje su prije više hiljada godina utemeljile grad Bijeljinu. Ona je danas dio Republike Srpske - i iako je Joldić i dalje vezana za svoje bosansko nasljeđe i ponosna na njega, prekinula je veze sa gradom svojih predaka.

Ali to nije priča koju Joldić danas želi da ispriča.

Ona želi da pokaže koliki doprinos migranti daju obogaćivanju Australije, i kulturno i ekonomski. I ovdje je, kaže, iz osjećaja dužnosti da to istakne - u vremenu sve snažnije retorike o imigraciji i rasi.

“Kao društvo, imamo odgovornost da društvenu koheziju ne uzimamo zdravo za gotovo”, kaže ona. “To se može dogoditi brzo, može eskalirati i može eskalirati strašno pogrešno. Kohezija je odgovornost svih nas”.

To je, dodaje Joldić, odgovornost da se sačuvaju mir i prosperitet koje uživamo.

“I, bože, koliko smo srećni?”, kaže Joldić. “Koliko smo srećni?”

Priredila: A.Š.

( “Gardijan” )