Između tradicije i ekrana: roditeljstvo na Balkanu danas - intervju sa Danijelom Ostojić

Konferencija „Klik sa djecom 2.0“, posvećena savremenom roditeljstvu, mentalnom zdravlju i izazovima digitalnog okruženja u kojem djeca danas odrastaju, održana je u novembru 2025. godine u Podgorici, u organizaciji Crnogorskog Telekoma i Udruženja Roditelji. Kao nastavak prve konferencije, ovaj događaj okupio je stručnjake iz oblasti psihologije, obrazovanja i mentalnog zdravlja, sa ciljem da otvori prostor za razgovor o ulozi roditelja, institucija i društva u cjelini u vremenu brzih tehnoloških promjena.

Jedno od zapaženijih predavanja na konferenciji održala je Danijela Ostojić, klinička psihološkinja i kognitivno-bihejvioralna terapeutkinja sa bogatim, višegodišnjim iskustvom u radu s djecom, adolescentima i odraslima.

Nakon završenih studija psihologije na Filozofskom fakultetu u Banjaluci, stručno usavršavanje nastavila je na Institutu Albert Ellis u Beogradu, gdje je stekla znanja iz kognitivno-bihejvioralne terapije. Tokom karijere radila je s osobama koje se suočavaju s anksioznošću, depresijom i razvojnim izazovima kod djece, a iskustvo rada kao sudski vještak iz oblasti psihologije dodatno je oblikovalo njen uvid u složene porodične i društvene probleme na Balkanu.

U izlaganju „Balkansko roditeljstvo i promjene koje nosi digitalno doba” govorila je o obrascima koje generacijama nasljeđujemo, o emocionalnoj pismenosti i o načinu na koji digitalni kontekst utiče na mentalno zdravlje djece i roditelja.

Razgovor s Danijelom Ostojić započeli smo upravo tim pitanjem - o mentalnom zdravlju kao temi koja se ne tiče samo pojedinca, već cijelog društva.

Kada danas govorimo o mentalnom zdravlju, gdje kao društvo najviše zapinjemo u načinu na koji mu pristupamo?

Mislim da mi kao društvo još uvijek mentalno zdravlje posmatramo previše usko i najčešće tek onda kada se pojave ozbiljne posljedice. Stalno govorimo o tome šta se desilo i zašto se desilo, ali rijetko imamo spremnost da se zaista bavimo uzrocima. Lakše nam je da reagujemo nego da zagrebemo ispod onog našeg balkanskog tepiha, ispod kojeg se problemi godinama guraju. A to ne može trajati unedogled. U jednom trenutku sve to izađe na površinu i tada se pitamo kako nam se ovo desilo.

U tom smislu, centri za mentalno zdravlje jesu jako dobra stvar i važno je da oni postoje, jer svako u svakom trenutku može potražiti pomoć. Međutim, to jednostavno nije dovoljno. Ne mogu centri za mentalno zdravlje sami da nose sav teret. Mentalno zdravlje ne može biti odgovornost jednog sistema. Potrebno je da se uključe porodična medicina, socijalni sektor i druge službe, jer samo tako možemo razbijati stigmu i predrasude koje i dalje postoje. Često mislimo da je dovoljno da postoji neka institucija i da smo time riješili problem, a zapravo nismo. Mentalno zdravlje je pitanje cijelog društva i odnosa koje gradimo, u porodici, u školi i u zajednici. Dok god se budemo bavili samo posljedicama, a ne uzrocima, nastavićemo da se vrtimo u istom krugu.

Kako Vi danas vidite odnos između mentalnog zdravlja i digitalnog svijeta?

Mentalno zdravlje i digitalni svijet danas ne mogu jedno bez drugog. Živimo u vremenu koje se mijenja jako brzo, a mi se u njemu nismo snašli. Bojim se da je to zato što se većina ljudi nikada nije bavila sobom. Nismo se bavili svojim emocijama, svojim ranama, svojim traumama. U takvom kontekstu nalazimo se u digitalnom svijetu koji traži jako puno samosvijesti, samokontrole i regulacije, a mi za to često nemamo kapacitete. Nismo naučili ni sebe, a nismo naučili ni svoju djecu emocionalnoj regulaciji, jer ni nas tome niko nije učio.

Zbog toga su emocije potisnute ili loše kanalizovane i vrlo često se projektuju kroz digitalni prostor. Taj digitalni prostor je postao kao neka kanta za smeće u koju djeca trpaju sve što osjećaju u datom trenutku, jer nemaju kome da kažu ili imaju strah od roditelja.

Zato se suočavamo sa predatorima, vršnjačkim nasiljem, uvredama i ponižavanjima. To nije došlo niotkuda. Dijete samo projektuje ono čemu ga mi nismo naučili u stvarnom životu, a naš je zadatak bio da to uradimo.

Gdje roditelji najčešće griješe kada pokušavaju da “poprave” ponašanje svoje djece?

Priča o svjesnom roditeljstvu uvijek kreće od roditelja. Dokle god roditelj ne izliječi svoju ranu, svoju traumu i svoje djetinjstvo, taj roditelj neće imati kapaciteta da se zaista bavi djetetom na način koji je djetetu potreban. Kako ću ja da regulišem svoje dijete ako se ja nisam regulisala? To je nemoguće. Dijete sve osjeti, djecu ne možete slagati. Ako ste mislili da ste ih slagali, prevarili ste se. Djeca uče po modelu, a ne po onome što mi govorimo.

Mi često mislimo da je dovoljno da djetetu nešto objasnimo ili da mu kažemo kako treba da se ponaša, ali djeca prvo osjećaju. Beba osjeća, dijete osjeća - gleda facijalnu ekspresiju, ton glasa, energiju. I ako roditelj nije regulisan, dijete to osjeti bez obzira na riječi koje mu govorimo. Zato, dok ne krenemo od sebe, sve ostalo ostaje na nivou teorije.

Kako Vi gledate na djecu koju odrasli često opisuju kao “tešku” ili “bezobraznu”, i šta nam takvo ponašanje zapravo govori?

Bezobrazna djeca ne postoje. Zaista ne postoje. Postoje djeca čije potrebe nisu dovoljno prepoznate i ispunjene i čije ponašanje predstavlja alarm da nešto nije u redu.

Ako dijete prije vremena preuzme odgovornosti koje nisu njegove, ako postane “emocionalni menadžer porodice” i ako njegove potrebe nisu viđene i prepoznate, to dijete nosi posljedice cijeli život. Mi to kasnije vrlo jasno gledamo u psihoterapijskim ordinacijama.

Nažalost, školski sistem takvu djecu često ne prepoznaje, nego ih dodatno kažnjava, etiketira, degradira, smanjuje vladanje ili prebacuje iz odjeljenja u odjeljenje. Time nismo riješili problem, nego smo ga samo udvostručili. Djeca se rađaju divna, zdrava i normalna, ali se nešto desi kasnije. I umjesto da se u tom trenutku pitamo zašto se to desilo, mi reagujemo samo na ponašanje.

Koje poruke djeca najčešće dobijaju kroz roditeljske reakcije i kazne, i zašto poslušnost ne bi smjela biti cilj odgoja?

Roditelji često kažu da vole svoje dijete bezuslovno, ali u praksi to često nije tako. Dijete napravi grešku, dobije lošu ocjenu i tada dolazi kazna, povlačenje ljubavi ili udarac. Poruka koju dijete tada dobija jeste da je voljeno samo kada je dobro, poslušno i uspješno. To nije bezuslovna ljubav, to je uslovna ljubav. Posljedice toga vidimo kasnije kod odraslih ljudi koji su gladni ljubavi, koji pristaju na razne stvari samo da bi bili voljeni, i koji ostaju u disfunkcionalnim odnosima godinama. Odnos roditelja i djeteta je temelj svih kasnijih odnosa u životu. Ako u tom odnosu pošaljemo poruku da se ljubav mora zaslužiti, ta poruka se kasnije prenosi na sve druge odnose.

Zato mi ne želimo poslušnu djecu. Poslušnost nije cilj. Želimo djecu koja su povezana, koja nemaju strah od roditelja, koja imaju povjerenje i osjećaj sigurnosti. To se ne postiže kaznama i zabranama, nego vremenom, prisutnošću i spremnošću roditelja da uči, da izađe iz zone komfora i da preuzme odgovornost. Roditeljstvo nije kredit i nije trgovina. To je mentorska uloga u kojoj dijete pripremamo za samostalno razmišljanje i život, a ne za slijepo slušanje autoriteta.

( Promo sadržaj )