Rekvijem za palog čovjeka: Sto osamdeset godina od objavljivanja “Luče mikrokozma” (3)

(Nastavak od prošle subote)

Pjesnik konstantno problematizuje pojam kalokagatija, starogrčki ideal filozofije koji su se sastoji u jedinstvu riječi kalos što znači lijep i agatos što znači dobar. Udruženost onog što je lijepo sa onim što je dobro, moralna ljepota navodila ga je na misao o trojedinstvu ljepote, dobrote sa kategorijom istine, te znanjem u kome se spoznaje njihov transcedentni uzrok. Pjesnik ide dalje u pronalaženju zbirnog mjesta estetskih i etičkih vrijednosti, tragajući za njihovim idealnim porijeklom. Dobrota i ljepota nijesu samo atributi čovjeka, već imaju ontološki karakter, pa je njihovo značenje nezamjenljivo u pogledu postavljanja religioznog stadijuma kao završnog stepena znanja u kome se otkriva smisao ljudske egzistencije. Njegoševa važna definicija glasi: Čovjek je religiozno biće. Čovjek je homo religiosus. Čovjek je stvoren od strane umne sile, zbog čega je uman i slobodan. Čovjek je besmrtan onim dijelom kojim pripada uzvišenijem zakonodavstvu: Tvar je Tvorca čovjek izabrana.

Razumijevanje simboličkog značenja ovog logocentrizma je važno za shvatanje cjelovite poruke spjeva Luča mikrokozma. Logosna struktura mikrokosmosa direktna je kopija logosne strukture makrokosmosa. U varijacijama panenteističke sveprisutnosti duhovne energije, oličene u ljepoti i pravdi i energetskim prisustvom božije personalnosti koja je hrišćanske provinijencije, Njegoš razvija svoje osobeno razumijevanje ljudskog načina postojanja. On hoće da otkrije zvanije pred Bogom čovjeka, kako piše u Posveti, odredi njegovu odgovornost pred bezmjerjem vaseljene, ali i smisao stajanja pred licem personalnog stvoritelja i njegovog zakona. Stih: Evo žertva s oltara čistoga, gotovo je smrznut pobožnošću iz Luče predstavlja apoteozu ličnog doživljaja, u kojem su uključena sva duhovna i duševna svojstva, umnost i srčanost, intuicija i razum, uslijed blizine sakralnog središta i osveštanog hrama vasione rukom blagodatna Tvorca: Ko će tebe razumjeti Tvorče, ko l’ mogućstvo voobrazit tvoje. Na mjestu gdje važi: Sva ti ovdje ginu ponjatija, voobrazi sami sebe gone uvrštene su teze o nesaznatljivosti suštine božjeg bića, ali i o unutrašnjem tihovanju, sleđenoj pobožnosti kojom se može pojmiti božja energija, a duša može kretati bez obzira što je vid očih poražen nadnaravnom svjetlošću.

Njegoš se opredjeljivao za termine fokusirane na lično oduševljenje privlačnim muzičkim i likovnim sadržajima vaseljene, doživljavajući ekstazu usljed pankosmičke harmonije, odlučan u stavu da je ushićenost duše jedino ispravno raspoloženje u prihvatanju ovog nad-pojavnog čudestvah divotah. On kaže: Tvar ti slaba djela ne postiže, samo što se tobom voshićava. Pošto je istovremeno spoljašnja sila, ali i unutrašnja energija kosmosa, Bog se reflektuje u duši kroz voshićenost, nadrastanjem svakog oblika ljudskog znanja i racionalnog mišljenja. Zanesenost, opijenost, pasioniranost u religioznom doživljaju Boga čini se gotovo euforična, prožimajući svih šest pjevanja Luče, a vrhuni u čistoj radosti sa kojom se ne da ništa mjeriti po intenzitetu i kvalitetu. Snaga i žestina te religiozne opčinjenosti prevazilazi po svom zanosu svako iskustvo, dovodi do ekstatične sjedinjenosti sa bićem kao bićem i onim što mu po sebi pripada, do entuzijastičkog poleta prema prvom uzroku. Taj religiozni stadijum skopčan je sa promatranjem savršenstva idealnog, uzbuđenjem koje uključuje elemente strahopoštovanja i transa, u jednom ekstremnom osjećaju estetskog, moralnog i religioznog iskustva izvančulne realnosti.

Za vjerovati je da je svijest o vrijednosti ovih različitih nivoa znanja, iskustava i proživljenosti te najvišeg oblika religioznog voshićenja navodila Njegoša da se zahvali Tvorcu u svom Testamentu što ga je nad milionima ljudi ukrasio i duhom i tijelom.

Njegoš je pisao pod snažnim uticajem helenske filozofije i hrišćanske teologije, kada je riječ o njegovim temeljenim antropološkim shvatanjima, pokazujući takođe veliko interesovanje za evropske kulturne tokove, ali i egzotična iskustva istočnih civilizacija. On usvaja mito-poetski obrazac pisanja od Hesiodove Teogonije do Miltonovog Izgubljenog raja i Danteove Božanstvene komedije, te romantizma XIX vijeka, uspijevajući da promoviše samostalno misaono rasuđivanje i pjesničko izražavanje. Njegoš je južnoslovenskoj poeziji, prevashodno dao nemjerljive estetske, moralne i religiozne atribute, meditativni karakter, sasvim izvan okvira mogućih kulturoloških uticaja i ideološkog društvenog konteksta koji bi sputavao njegovu misao. On personifikuje onu klasu pjesnika, koji su svojom poezijom iskovali aktivnu vezu sa onim što homo sapiensu nije dozvoljeno ostvariti u jednoj prečišćenoj formi nadahnutog metoda pisanja. Njegoš je u nekom smislu izdanak visokog romantizma u poeziji, ali i prilično usamljena figura sa svojim poetskim jezikom jezgrovite preciznosti, sintagmama, metaforama i simbolima kojima je saopštavao sopstvene antopološke zamisli, u osnovi svega različite od svega što je pročitao u literaturi.

U suštini raznovrsnost i bogatstvo njegovog rafiniranog duha činilo ga je udaljenim od njegovih prethodnika, kao što će ga učiniti udaljenim od njegovih nasljednika. U pročišćenoj poetskoj formi iskazivao je svoja intelektualna stremljenja, pisao sagu nevjerovatno složene slike čovjeka, upuštao se u odgonetanje tajne postojanja, što je po svemu priličilo jednoj tako višestruko talentovanoj ličnosti. Kod Njegoša se uvijek osjeća pojačan interes za čovjeka. Na neki način izgleda da su njegova stihotvorenja u funkciji filozofske spoznaje, vezane za psihološko i moralno dostojanstvo ljudskog bića, istraživanjem nedostižnih kontradiktornosti za racionalno mišljenje. Njegov opit bodlerovskog cvijeća zla, kao ozbiljnog poremećaja života je svjedočenje kako je krhka ljudska sudbina. Ta svijest o uzaludnosti vodila ga je “veselom carstvu poezije”, glasnosti u kojoj se isticala bujica riječi tako značajna za njegova pjesnička otkrića. Takođe je važno reći da nakon estetskog iskustva, presudno značajnog za čovjeka, on se ponovo uvjerava u smisao etičkog, podignutog u duhovnost izvan sfere materijalizma. Njegoš se uspješnije od bilo koga drugog nosio sa teškim pitanjima, odmjeravao i ukazivao, kombinovao različite slojeve i svojom poezijom otvorio vrata “zabranjenog raja”.

Petar II Petrović Njegoš je najasocijativniji poeta naše pjesničke tradicije, uspijevajući da aluzijama probudi najširi horizont očekivanja i kodove tumačenja kod recipijenta. Bogati opus njegošologije, sa preko 30.000 bibliografskih jedinica je pokazatelj različitih načina kako da se rasvjetljavaju raznorodni slojevi njegove poezije, reminiscencijama na ostale pjesnike, filozofe evropske tradicije. Moglo bi se reći da ovaj samouki izdanak podlovćenske Crne Gore, ipak nije generisan stranim uticajima, obrazovnim i kulturnim asimilovanjem vrijednosti visoke kulture, već se usuđivao i osmjelio na vlastiti iskorak, budući čudesno nadaren za prodor u natprirodne zone kao neophodnu propusnicu za izvanempirijska znanja.

Njegoš je i dalje predmet pomnog interesovanja. Njegove veze sa evropskom pjesničkom i filozofskom tradicijom i dalje plijene pažnju interpretatora, poetski jezik i dalje je magnet koji privlači svojom nespornom estetskom upečatljivošću. To je bio pjesnik filozofski obdaren, ne prihvatajući pozitivistička rješenja i puku impresiju o čovjeku. Od svih pjesnika njegova riječ je posebna po tome što protekom vremena ne gubi na značaju, ne prestaje da bude bogati izvor estetskog zadovoljstva i misaonog uživanja. Čak i tragikom ljudskog života prožeti stihovi predstavljaju apel da se pružimo dalje u tumačenju dubljih značenja njegove kompleksne tvorevine, tim remek-djelima u kojima rekvijem za palog čovjeka i pesimistički ton jeste nadograđen tezama njegovog antropološkog optimizma. Taj harizmatični pjesnik za koga Imbro Tkalac piše da je bio najljepši čovjek koga je ikad vidio, svjedok je ljudske tragedije, političke i istorijske drame, stiješnjen između interesnih zona velesila, uspijevao je da u svojim slojevitim poetskim kadencama i njihovim opijajućim intervalima iskaže različita svojstva delikatnog filozofskog mišljenja, rekonstruiše i postavi svoje ključne ideje vezano za čovjeka. Više od svih Njegoš zaslužuje da nije mrtav, već da se čuje gromoglasno svojim pjesničkim glasom, sve do doba naše savremenosti: Vječna zublja vječne pomrčine, nit dogori niti svjetlost gubi.

Možemo smatrati da temeljni dualistički koncept Njegošev primijenjen na fenomenalni svijet koji se proširuje na dihotomiju duše i tijela, na širem planu dovršava se misaonim poduhvatom, monističkim načelom i ulaskom Spasitelja u VI pjevanju Luče, koji strijelama svetog prosvještenija pomračene prosvjetljava umove. To vozljubljeno slovo koje je obučeno u cjelovječestvo, unosi princip pravičnosti, u smislu načela istine koje je jedno, vječno i personalno biće, po uzusima apofatičke teorije nadsaznajnog. Tvorac nadilazi pojmove našeg razuma, najbolje je objašnjeno u stihu u kojem se tvrdi: Ja sam kaže sam po sebi bio. Ili u pjesmi Crnogorac k svemogućem Bogu: Te si tajnu tajno skrio mnogostrukim pokrivalom, te se ne daš da te vidi oko duše najumnije. Čak i duhovna bića najvišeg ranga ne dosežu suštinu Boga, već opažaju njegovo energetsko prisustvo u ljepoti tvorevine, te sveopštem zakonu pravde koji vlada u svemirskoj strukturi. Stvaralačka sila univerzuma je bespočetna, bezuzročna i beskonačna, neshvatljiva za našu nesavršenu moć spoznaje: Početak si sam osnova i kraj svega u tebi je. Uzrok i svrha stvorenog svijeta nalaze se u nadpojavnom božjem biću, o čemu svjedoči isihastička tradicija hrišćanske bogoslovije.

Njegoševa filozofija čovjeka ne može se iscrpiti do kraja. Sa današnje tačke gledišta jeste apel da se pitanje o čovjeku mora uvijek iznova postavljati i da svako vrijeme mora naći vlastitu antropološku ideju: S točke svake pogledaj čovjeka, kako hoćeš sudi o čovjeku, tajna čojku čovjek ja najviša. Upitanost čovjeka o tajni sopstvenog bića je trajna zagonetka našeg uma, pa shodno tome razlog za nedovršeni proces samotumačenja i izlaganja sopstvenog postojanja interdisciplinarnim uvidima. Važnost svijeta njegoševskog, u potpunosti stvorenog riječima poezije, znači da se istina pronalazi u tim granicama. Njegoš i dalje potvrđuje činjenicu da poezija može biti stvarnija od stvarnosti, osnažena ličnom misijom pjesnikovom u aktivnom pronalaženju odgovora. To kompleksno iskustvo poprima pokatkad biblijsko-apokaliptički ton, pokatkad jezik najdublje filozofske refleksije, a pokatkad postaje priziv svesvjetlosne harmonije, pod vlijanjem tajnoga promisla koji knjigu drži mirobitnu, upravljajući dramatičnim vasionskim zbivanjima.

Suštinski gledano, može se reći da je samo tako složena struktura pjesnikove imaginacije upućena na duhovni preobražaj ličnosti, sposobna da nadmaši naš nezavidni položaj, razriješi naš paradoksalni položaj u metežu ovom ništožnosti. Drugim riječima, suprotnosti u kojima se kao binarne pozicije pojavljuju dobro i zlo mogu se promijeniti naročitom vrstom moralnog preporoda u kojima se ličnost duhovno mijenja, a sve to iskazano jezički i stilski, preobiljem boja i zvukova kako bi se zajednički sa pjesnikom proživjelo dragocjeno iskustvo, a život organski spajao s umjetnošću. Upravo ta težnja da izrazi svoju zainteresovanost za čovjeka sui generis, čini jednu od glavnih poruka pjesničke vizije Petra II Petrovića Njegoša, njen skriveni potencijal, moć da odigra važnu ulogu u formulisanju univerzalnih vrijednosti, prihvatljivih za sve ljude. U svakom slučaju, njegova pjesnička riječ ne samo da je sinteza kolektivnog lika naroda, njegovih mitova, običaja, vjere i znanja, ona je i stvaralačka snaga sposobna da svojim opštim sadržajima izgrađuje naš lik u budućnosti i bude naša spona sa evropskom civilizacijom, svojim umnim promišljanjem o osobenom smislu ljudskog bića i specifičnostima našeg načina postojanja.

( Sonja Tomović-Šundić )