Sa vrha, sve staze vode ka dolje
BUDUĆNOST U MEĐURATNOM PERIODU (22): Prenosimo djelove monografije posvećene stogodišnjici Fudbalskog kluba Budućnost
U pokušaju da utiša polemičke glasove, i udovolji zahtjevima za decentralizacijom, Cetinjski nogometni podsavez je 24. septembra 1933. godine donio odluku o osnivanju dvije župe: Zetske, sa sjedištem u Podgorici, i Primorske (Bokokotorske), čiji je centar bio Kotor. U sastav Zetske župe, pored Budućnosti i Balšića, ušli su Crmničanin (Virpazar), Obilić, Hercegovac i Jugoslavija (Nikšić), Gorštak (Kolašin), Njegoš (Berane) i Zmaj (Danilovgrad).
Promijenjen je i sistem takmičenja: “za prvenstvo župe igra se po duplom kup sistemu (utakmica i revanš), dočim za prvenstvo Cetinja igra se po duplom bod sistemu. Prvaci župa sa prvakom Cetinja igraju za prvenstvo podsaveza po duplom bod sistemu.
Na tragu odluke CNP-a, početkom oktobra 1933. godine u Podgorici je osnovana Zetska nogometna župa. Sudeći po sastavu upravnog tijela, interesi Budućnosti su prevladali, jer je za predsjednika postavljen dr Grujo Petrović - bivši član Oblasnog komiteta KPJ, tri i po mjeseca kasnije izabran za prvog čovjeka kluba - a za prvog sekretara Marko Mrčarica.
Slobodna misao je javila da su prvi potpredsjednik Jovan Vukčević, drugi sekretar Stevan Mišolić i dva člana Uprave, nezadovoljni izborom, odmah dali ostavke. Balšić se nedugo zatim oglasio u Zeti saopštenjem da Zetska župa nije organizovana na način kako to pravila Podsaveza nalažu, jer nisu zastupljeni interesi podgoričkih klubova.
Zbog toga je bojkotovao prvo kolo prvenstva koje je Zetska župa zakazala za 22. oktobar 1933. godine, a u kome je bilo predviđeno da se sastane sa Budućnošću.
Premda su u to vrijeme u crnogorskom dijelu Zetske banovine izlazila četiri sedmična lista koja su koliko-toliko redovno izvještavala o fudbalskim (ne)prilikama (Zeta, Zetski glasnik, Slobodna misao i Glas Boke), materijal koji su ostavili nije dovoljan da vjerno rasvijetli uvodnu prvenstvenu sezonu u Zetskoj župi. Poznato je da je Balšić istupio, i da je Budućnost u februaru 1934. godine odigrala dva meča sa danilovgradskim Zmajem, u kojima je slavila sa po 3:0. Time je izborila mjesto u finalnim borbama za prvaka CNP-a.
Svoj treći i posljednji podsavezni naslov, podgorički klub je zavrijedio kroz dva meča sa Lovćenom. U prvom, 4. marta 1934. godine u Podgorici, viđen je remi (1:1, gol za domaće postigao Gojko Mitrović), da bi tri sedmice kasnije, 25. marta, u uzvratnom duelu na Cetinju Budućnost pobijedila 1:0 za šampionski het-trik.
“Iako je pobjeda izvojevana minimalnim rezultatom 1:0, ipak su se gosti predstavili kao izvrsni igrači u svim linijama, dobri su tehnički, uigrani i daju lijepu kombinatornu igru”, ocijenio je Zetski glasnik u kratkom izvještaju sa meča.
Sa vrha, sve staze vode ka dolje. Treći podsavezni trijumf biće i labudova pjesma predratne Budućnosti. Sticajem brojnih faktora, najbolji fudbal u Crnoj Gori polako će se izmjestiti iz Podgorice.
Klub od ugleda: Više od fudbalskog tima
Najupečatljiviji zapis o ugledu koji je predratna Budućnost uživala u Crnoj Gori potiče iz almanaha Pola veka našeg futbala, koji je u Beogradu 1951. godine objavila “Sportska knjiga”, izdavačko preduzeće Fudbalskog saveza Jugoslavije.
“Sjećam se kao da je bilo juče. Jedan jedini plakat, pa i on skroman, zalijepljen na uvijek živom glavnom trgu Kotora, izvještavao je ljubitelje fudbala da će se 1. maja, ne sjećam se više koja, ali svakako negdje prije 15 godina, u Kotoru odigrati dvije utakmice Budućnosti iz Podgorice. Da je na tom plakatu pisalo da će igrati kompletan BSK, Građanski, ili bilo koji veliki tim koji je u ono vrijeme uživao najveću reputaciju, ne bi to izazvalo veće interesovanje. Budućnost je bila više od fudbalskog tima”, citat je iz nepotpisanog teksta, čiji autor je izvjesno Boško Stanišić, rođeni Nikšićanin, ugledni novinar koji je poslije rata bio u uredničkim ekipama Našeg sporta (Sporta), Večernjih novosti, Borbe...
“Sjećam se... Izašli su na teren trčeći jedan za drugim. Naprijed je išao, noseći loptu, stasit, lijep momak. Vlado Božović. U crvenim, kao bulka dresovima, preplanuli od sunca, ostavljali su utisak nečeg nevjerovatno jakog, kompaktnog, nepobjedivog. Nisu bili stigli ni do sredine terena, a umjesto uobičajenog pozdrava prolomi se igralištem: ‘Živio 1. maj’. Žandarmi se uzmuvaše. Napravi se gužva. Ipak, utakmica se odigrala. Jedinstven slučaj.”
( FK Budućnost )