Poljoprivreda na margini

Crnogorska poljoprivreda danas se suočava sa dubokim i dugotrajnim problemima koji se više ne mogu objašnjavati lošim godinama, klimom ili pojedinačnim politikama.

Riječ je u suštini o sistemskom zapostavljanju poljoprivrednog sektora, prije svega kroz minimalan agrobudžet i njegovu pogrešnu strukturu, ali i kroz širi razvojni model države koji favorizuje potrošnju i uvoz, a zanemaruje proizvodnju.

Mali agrobudžet - jasan signal prioriteta

Učešće agrobudžeta u ukupnom državnom budžetu Crne Gore godinama se kreće oko ili ispod 1%! To je snažan i nedvosmislen pokazatelj da poljoprivreda, uprkos svim deklaracijama, u suštini nije strateški prioritet države.

Međutim, problem nije samo u visini sredstava, već u njihovoj namjeni i raspodjeli.

Od nominalnog agrobudžeta, značajan dio odlazi na:

- administraciju i operativne troškove,

- regulatorna i kontrolna tijela,

- socijalne mjere koje nijesu razvojne,

- razne transferne i konsultantske stavke.

Kada se sve to izuzme, sredstva koja zaista dospiju do proizvođača i koja bi trebala da utiču na rast proizvodnje, preradu i tržišnu konkurentnost postaju nedovoljna da promijene stanje na terenu.

Subvencije bez efekta: održavanje stagnacije

Postojeći sistem subvencija uglavnom ne funkcioniše kao razvojni instrument. Podrška je često:

- raspršena na veliki broj mjera,

- slabo povezana sa tržišnim rezultatom,

- nedovoljno uslovljena produktivnošću, kvalitetom i standardima.

Takav pristup ne podstiče investicije, ne jača prerađivački sektor i ne povezuje proizvođače sa tržištem, već samo kratkoročno ublažava probleme, dok se strukturno stanje pogoršava. Posljedice su vidljive: smanjenje stočnog fonda, pad domaće proizvodnje hrane, gašenje gazdinstava i ubrzano napuštanje - depopulacija sela.

Poljoprivreda u sjenci duga i uvoza

Dodatni pritisak dolazi iz šireg ekonomskog okvira. Rast javnog duga, potrošačka struktura BDP-a i rekordni spoljnotrgovinski deficit stvaraju stalni pritisak na budžet. U takvim uslovima, poljoprivreda se često posmatra kao trošak koji treba ograničiti, a ne kao jedan od rijetkih sektora koji može dugoročno smanjiti uvoz i povećati ekonomsku otpornost zemlje.

Rezultat takve politike je paradoksalan: država se sve više zadužuje, uvoz hrane raste, a domaća proizvodnja se sve voše gasi.

Strategije bez budžetske i političke podrške

Crna Gora prethodnih decenija nije imala manjak strategija razvoja poljoprivrede već je imala manjak konkretnih odluka i budžetskog pokrića.

Strategije su često pokušavale da obuhvate “sve sektore”, bez jasne selekcije onih proizvodnji u kojima naša država ima realne komparativne prednosti i tržišne šanse. Na taj način, bez jasnih prioriteta, čak i tako mala sredstva podrške se rasipaju, a efekti ostaju skoro nevidljivi.

Mišljenja sam da ako se istinski želi promjena postojećeg stanja, tri stvari su neophodne:

1. Agrobudžet mora hitno rasti na 3 do 5% u narednim godinama, ali takođe mora rasti i po kvalitetu.

Ključno je povećati udio sredstava koja idu direktno u proizvodnju, preradu i tržišnu konkurentnost, uz strogo razdvajanje razvojnih i administrativnih troškova.

2. Subvencije treba vezati za učinak, tržište i kvalitet

Podrška mora nagrađivati produktivnost, standarde, ugovorenu prodaju i preradu, a ne samo površine posjeda ili postojanje gazdinstva.

3. Poljoprivredu strateški povezati sa turizmom i domaćom potrošnjom

Bez ugovorene domaće hrane za turizam i javne institucije, nema stabilnog tržišta, a bez tržišta nema ni održive proizvodnje.

Uvjeren sam da će bez ove tri promjene, crnogorska poljoprivreda i dalje ostati na margini budžeta i razvoja. Sa ovim promjenama naš poljoprivreda može postati razvojni resurs, a ne stalni problem.

Autor je direktor “Ekoplanta”

( Željko Vidaković )