Branislav Đukanović - vjenčanje na golu i jedna jedina Budućnost

Prvo sjećanje na fudbal i fudbalske strasti kao da je odredilo karijeru Branislava Đukanovića. Sjeća se, kako kaže - kao da je bilo juče - događaja iz 1969. godine.

- Bio je tačno 2. mart, imao sam 10 godina, gostovao je Partizan u Kupu SFRJ. Pun stadion. Poveli smo 1:0, Rade Šaković je dao gol, a Partizan dobio 3:2, golom Ilije Katića u 105. minutu. Sjećam se da su navijači Partizana iz tadašnjeg Titograda okupirali hotel Crna Gora - bukvalno nisu dali igračima da uđu unutra, da bi ih vidjeli, dodirnuli... Kao dječaku, bilo mi je to interesantno, našao sam se i ja u gužvi ispred ulaza. Čovjeka koji je dočekivao goste hotela zvali smo De Gol, zbog uniforme i kape, ali ni on nije mogao da zaustavi masu. Ne bi mogao ni “pravi” De Gol. Izašlo je obezbjeđenje, počelo je guranje, dobio sam i udarac, slučajno...”, priča, više od pet decenija kasnije, dugogodišnji golman Budućnosti.

A zašto su dječačka radoznalost i baš ta utakmica, na neki način, odredili Đukanovićev sportski put? Zato što ga je opčinio fudbal i sve oko fudbala, ali i zato što su Budućnost i Partizan klubovi u kojima je proveo najduži i najljepši dio karijere. Budućnost je, ipak, iznad svih - i tada i sada...

- Moj klub iz mog grada. To je mnogo više od sporta. Za mene je Budućnost i fudbalska ljubav i fudbalska institucija. Veća od svih igrača i trenera, svih funkcionera. Bila i ostala - i mora da ostane.

Za prvi tim Budućnosti debitovao je 1980. godine protiv OFK Beograda (0:0). Sedam godina, računajući i obaveznih 12 mjeseci u vojsci, bio je golman “plavih”. Na golu je, zanimljivo, slavio i vjenčanje.

- Đorđe Gerum je bio trener te 1982. godine, nije bilo šanse da ne branim protiv Slobode iz Tuzle, iako sam te nedjelje zakazao vjenčanje. U podne se Anka i ja potpišemo u opštini, pravo sa potpisa u hotel, pa na utakmicu - a svatovi na tribinama. Ja na golu, a umoran od obaveza ujutro i dan ranije, prispavalo mi se na poluvremenu. Sjećam se da me je Ljubo Radunović umivao u pauzi da me razbudi. Makar smo dobili 1:0 - uz smijeh prepričava Đukanović i dodaje:

- Naplatilo mi se sve dan kasnije. Na laganom treningu povrijedim rame i završim u gipsu.

U današnje vrijeme tako nešto ne bi bilo moguće.

- Izgubila se romantika življenja i sporta. Druga vremena - za mene i moju generaciju mnogo ljepša. Pamte se i utakmice, pobjede i porazi, ali mi pamtimo i dogodovštine i neobične situacije kojih danas nema. Rekao bih - nažalost. Danas se sve, čini mi se, svodi na interes. Mi smo uživali u fudbalu, u okruženju. Ne kažem da nas nije zanimala materijalna strana - fudbal jeste bio naš poziv i posao. Bilo je perioda kada je u klubu bilo novca, ali i dana kada nije bilo ni dinara - bez plate tri, četiri, pet mjeseci, ali naš odnos prema klubu i navijačima nije bio drugačiji. I u teškim trenucima nalazili smo lijepe strane fudbala i Budućnosti.

Sa terena, Đukanović ima mnogo toga da ispriča. Bio je dio sjajne generacije sredine 80-ih, tima koji je “zapalio” tadašnji Titograd i veliku Jugoslaviju, atraktivnim fudbalom i ekstra talentovanim igračima. I koja je mogla mnogo više...

- Najviše žalim što nismo došli do finala Kupa SFRJ u sezoni 1986/87. Igrali smo polufinale, eliminisala nas je Rijeka, iako smo već u osmini finala bili blizu eliminacije. Izgubili smo od Veleža u Titogradu 3:2, a u revanšu u Mostaru igrali bez petorice prvotimaca. Velež nas je od početka sabio, a ja hvatao sve - i branio sam i pogađala me lopta. Povedemo, a kod 1:0 odbranio sam penal Semiru Tuceu. Kasnije damo još jedan gol i prođemo. Nažalost, ne do finala, ali to je jedna od mojih najboljih utakmica na golu Budućnosti.

Šta je to nedostajalo da Budućnost, i kada je bila najjača, ne zastane na korak od velikih uspjeha?

- Teško je to objasniti. Kao da nismo znali kako da se postavimo kada dođemo blizu, kao da kao tim nismo navikli da budemo najbolji kad je najvažnije.

Penali u Beogradu

Pored duela protiv Veleža pod Bijelim brijegom u Kupu, utakmica koja je obilježila karijeru Branislava Đukanovića odigrana je na stadionu JNA, u avgustu 1986. godine.

Dok je Dejan Savićević gradio reputaciju najboljeg fudbalera tadašnje Jugoslavije, a u tom meču protiv Partizana u Beogradu, “kad je htio - radio šta je htio”, kako je opisano u izvještaju Sporta, Đukanović je izrastao u superheroja - odbranio je dva penala i donio tada veliki bod Budućnosti protiv favorita (1:1).

- Prvo sam zaustavio Miloša Đelmaša sredinom drugog poluvremena, a onda i Milka Đurovskog desetak minuta prije kraja. Kod tog drugog penala, Đurovski se okrene od lopte baš u trenutku kada mi je Pešterac pokazao rukom da će da šutira u lijevu stranu. Mislim da je Đurovski vidio to - ja odlučim da idem desno i pogodim stranu. Ostalo je 1:1.

Naredne sezone Đukanović je branio upravo u Partizanu.

- Pratili su me dugo, a ta utakmica je bila presudna da dođem.

U Partizanu je ostao jednu sezonu, potom se vratio u Crnu Goru - ali u Sutjesku - da bi 1989. zatvorio krug: Budućnost je bila prvi i posljednji Đukanovićev klub.

- Doživio sam tešku povredu - lom noge - i odlučio da je dosta.

Tonko - najveća legenda, Dejo - suština fudbala

Kao neko ko je igrao sa mnogim velikim asovima crnogorskog i jugoslovenskog fudbala, a koji i pamti brojne asove starije generacije, Đukanović je, kako kaže, imao težak zadatak da izabere idealnih 11 Budućnosti.

- Morao sam da napravim selekciju, žao mi je što nisam u tim stavio strašne igrače poput Miša i Rajka Folića, Milana Stanića, Draga Kovačevića, Maca Rogošića... Gledao sam ih, ali ne pamtim detalje, tako da sam odlučio da u najboljem timu budu fudbaleri koje bolje poznajem sa terena.

Na golu je Momčilo Vujačić.

- Bio je jedan od najboljih golmana u Jugoslaviji dok je branio u Čeliku iz Zenice. Zašto je bio tako dobar - pokazao je i u Budućnosti. Izuzetan golman, izuzetna ličnost takođe.

Kao desni bek - Slavko Vlahović.

- Primjer profesionalca. Model kako bi fudbaler trebalo da trenira, da trči i da igra.

Lijeva strana - Dragoljub Brnović.

- Ogroman potencijal, mislim da ga nije iskazao do kraja. Talenat kakav se rijetko rađa, da je malo više ulagao u sebe mislim da bi mu nebo bilo granica. Željka Janovića još boli glava od njegovih centaršuteva, pogađao je u milimetar.

U centralnom dijelu odbrane tandem Janko Miročević - Vojislav Vukčević.

- Janko Miročević - sve što sam rekao za Slavka Vlahovića važi i za njega. Primjer profesionalca na terenu i van terena. Vojo Vukčević - hrabar defanzivac, izuzetan u vazduhu i sa prirodnim osjećajem za skok. I on je mogao mnogo više u karijeri, da je otišao u Crvenu zvezdu, a trebalo je - kaže Đukanović.

Na sredini terena nije bilo dileme.

- Ante Miročević - najveća legenda kluba, zato što je vrhunski fudbaler, koji je skoro cijelu karijeru proveo u Budućnosti, igrajući na najvećem nivou. Sve što je radio - radio je u pokretu, u vrijeme kada je fudbal išao tim pravcem. Preteča modernog igrača, sa fantastičnim rješenjima u svakom momentu”.

Uz Tonka, Petar Ljumović.

- Znalac. Savršena tehnika. Igrao je nekoliko puta i libera. Sjećam se protiv austrijskog Vakera u Rapan kupu, kako je “lažnjacima” kao posljednji igrač u odbrani driblao austrijske igrače. Toliko je bio jak sa loptom i siguran u sebe.

Za Dejana Savićevića, Đukanović kaže da je od prvog dodira sa loptom bio predodređen da “dotakne zvijezde”.

- Majstor, po desnoj, po lijevoj strani, kroz sredinu... Prva njegova utakmica u prvom timu - lopta kroz noge Zvezdinom Bankoviću, pa gol. Jasno je odmah bilo da je zvijezda rođena. Toliko individualne i napadačke klase, bio je grijeh opterećivati ga defanzivom. Njegova igra je suština fudbala.

Tu je i Dragan Vujović.

- Veliki dribler, ponekad je izgledalo da se zabavlja, da igra za svoju dušu, a to je radio tako dobro. I zbog takvih igrača se fudbal voli.

U napadu, prvi izbor je Žarko Vukčević.

- Šteta što nije napravio više, po kvalitetima koje je imao itekako je mogao. Ali, i sam je rekao da mu fudbal i nije bio prvi izbor, već da je želio da stekne obrazovanje. I diplomirao uporedo igrajući fudbal na visokom nivou, uz dva, nekad i tri treninga dnevno, pripreme, putovanja. To je za veliko poštovanje.

I na kraju Predrag Mijatović.

- Nije dugo bio u Budućnosti, čudo od igrača. Da nije čudo ne bi došao do Reala, ušao u istoriju najvećeg kluba, a koliko je inteligentan i sposoban, koliko je kompletna fudbalska ličnost, pokazao je i nakon karijere - direktor Reala ne može da bude svako.

Dva najbolja tima Branislava Đukanovića

Idealan tim Branislava Đukanovića izgleda ovako:

Momčilo Vujačić - Slavko Vlahović, Vojislav Vukčević, Janko Miročević, Dragoljub Brnović - Petar Ljumović, Ante Miročević, Dragan Vujović, Dejan Savićević - Žarko Vukčević, Predrag Mijatović.

Drugi tim čine:

Dragoje Leković - Miodrag Božović, Niša Saveljić, Branislav Drobnjak - Dušan Vlaisavljević, Zoran Vorotović, Momir Bakrač, Branko Brnović, Mirko Radinović - Željko Janović, Anto Drobnjak.

( Aleksandar Radović )