Ante Miročević, prva plava ikona: Budućnost i ja smo rasli zajedno

Puno velikih fudbalera, legendi kluba, imala je i ima Budućnost u 100-godišnjoj istoriji. Imala je i nekoliko ikona - a Ante Miročević je bio prva, za neke i najveća.

Bio je prvi reprezentativac velike Jugoslavije iz Budućnosti. Kapiten reprezentacije SFRJ na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980 - takođe kao igrač Budućnosti. Prvi igrač Podgoričana koji je od kluba dobio stan; prvi igrač za koga je Budućnost dobila devize - u funtama sterlinga, kada je na ljeto 1980. otišao iz Titograda pravo u kolijevku fudbala, engleski Šefild vensdej.

Znala ga je cijela velika Jugoslavija, njegovim majstorijama nije se divila samo titogradska publika; cijenjen i poštovan na svim stadionima, od Skoplja do Ljubljane, Rijeke do Novog Sada.

Još puno, puno epiteta zaslužio je legendarni Tonko: dovoljno je pročitati šta za njega kažu njegovi savremenici, čuveni igrači Budućnosti u serijalu “Vijesti” povodom stogodišnjice kluba koji još traje.

A šta kaže Tonko?

Njegov intervju je i neka vrsta omaža bivšim, poslijeratnim fudbalerima Budućnosti, velikim imenima koja ne poznaje mlađa publika, a koji su udarili temelje velike Budućnosti i otvorili vrata zlatne ere 70-ih i 80-ih, ere koja je počela baš sa Antom Miročevićem.

I Tonkov “idealni” tim Budućnosti svih vremena je drugačiji - odiše respektom i poštovanjem prema nekadašnjim vedetama; odiše klasom i elegancijom koju je imao i on sam.

- Nije fudbal počeo od moje generacije, igrala je Budućnost, i postojala, i prije nas - kaže na početku.

A kako je igrala Budućnost?

- Bilo je toliko velikih fudbalera da mi ni dan-danas nije jasno kako je tih klub ulazio u Prvu ligu, pa ispadao u Drugu, kako nije bio standardan prvoligaš.

Tonko je kao klinac, odrastavši u dijelu grada Preko Morače, u prvoj, “bijeloj” zgradi koja se napravila u tom dijelu grada, imao priliku da upoznaje idole.

- Krgin, Decevski, Dragan Popović, Jovo Šutulović... kakva imena, igrači Budućnosti, gledao sam u njih kao u bogove. Pa Lazo Radović koji je dolazio tu kod sestre, kasnije igrač PSV Ajndhovena, zatim Niko Radović, igrao za BSK, Hajduk, golman Božo Belojević, sjajan parader... To je bila Budućnost mog djetinjstva, a kako se grad širio, i ja sam rastao sa generacijama - priča Ante Miročević.

Dio grada Preko Morače bio je velika poljana - mjesta za igru koliko hoćete, Tonko je sa drugarima iz kraja (jedan od njih Zoran Filipović, sa 14 godina otišao u Zvezdu) igrao fudbal od jutra do mraka.

- Bećirovo polje, gdje se sada nalazi zgrada Televizije Crne Gore, ka tehničkim fakultetima, to je bio naš prostor za igru. OFK Titograd je tada pravio selekciju, a Blažo Grbavčević, naš komšija i bivši igrač OFK Titograda nas je poveo tamo. Bili su tu Caco Ljumović, Nikola Jovanović, Slobo Milačić, braća Jovićević...

Miročević je veoma brzo zaigrao za prvi tim, postao zvijezda, a “romantičari” sa Drača dočepali se i Druge lige - u kojoj su igrali protiv Budućnosti.

- OFK Titograd je bio rasadnik fudbalera, igrali smo bez opterećenja, čak smo i pobjeđivali Budućnost, koja je bila opterećena - pod moranjem, sa stalnim ambicijama da se bori za Prvu ligu. Čak je jedne godine Titograd bio blizu kvalifikacija za elitu.

Tonko je iz OFK Titograda postao olimpijski reprezentativac Jugoslavije, za koju su tada igrali drugoligaški fudbaleri, koji su se vodili kao amateri.

- Bio je čuveni zimski Titogradski turnir na koji je dolazila reprezentacija SSSR-a, ja sam kao 19-godišnjak igrao za reprezentaciju Crne Gore, mogao da se pokažem i na toj, tada velikoj sceni, izuzetno gledanim mečevima.

Sve je bilo spremno za veliki prelazak u Budućnost.

- Dolaskom ljudi u klub kakav je na primjer bio Boško Jabučanin, koji se nije eksponirao puno, Budućnost je napokon shvatila šta želi i šta može, a OFK Titograd je nudio tu bazu.

Bila je 1973. godina i negdje otprilike tada počinje zlatna era titogradskog kluba. I dalje drugoligaša, sa četvorogodišnjim prokletstvom ispadanja u baražu (čuvenim kvalifikacijama) za ulazak u Prvu saveznu ligu.

- Ja sam zatekao peto ispadanje, od Maribora, kod vrsnog trenera Dušana Duce Nenkovića, koji je udario temelje generacije koja će kasnije ostvariti najveće uspjehe. Ispadanje od Maribora bila je velika trauma - samo to jedno ispadanje, a bilo je igrača koji su ih ‘preživjeli’ svih pet! Možete li to da zamislite. Dragan Šaković, na primjer, nije iskoristio penal, Budućnost nije prošla, on je po svaku cijenu želio da ode iz kluba. Eto koliki su to bili šokovi. Prokletstvo, nesreća, ne znam kako to da nazovem, jer je Budućnost u većini tih kvalifikacija bila bolja od rivala.

Pred meč sa Mariborom u Tiogradu, Miročević je prvi put shvatio “iznutra” šta je predstavljala Budućnost - za Titograd, cijelu Crnu Goru.

- Bili smo u karantinu, u Virpazaru, ispred hotela je bilo sedam-osam hiljada ljudi - to je bila pozitivna histerija, ali i pokazatelj koliko se volio klub, kako su ljudi doživljali Budućnost, a šta su predstavljali igrači Budućnosti. Možete da zamislite kakva je onda bila tuga kada se izgube kvalifikacije - mora da se čeka još jedna godina i nova šansa. Igrači cijenjeni i poštovani, a klub siromašan, bez pravih uslova za trening.

Sjeća se Tonko Miročević priprema na Veruši nakon ispadanja od Maribora - novi trener, Dušan Varagić, a igrači još pod utiskom pete propuštene šanse.

- Jedemo džem i paštetu sa hlebom između treninga, a Varaga nas okupi i pita: “Hoćemo li u Prvu ligu”. Odgovorimo svi uglas: “Hoćemo.” Sjećam se tog momenta kao da je bio juče, u mojoj glavi je ostao kao prelomni.

Ostalo je istorija: Druga liga je podijeljena na istok i zapad, a Budućnost se prošetala u svojoj grupi i na velika vrata ušla u elitu: počela je zlatna era titogradskog fudbala.

- Sve se promijenilo. Fudbaleri, koji su i do tada bili javne ličnosti, sad su bili još koji nivo iznad. Koliko je samo bilo prijema, svi su se grabili da se slikaju s nama. Da mi je da imam para koliko sam puta bio kod partijskih sekretara, bio bih bogat čovjek - prisjeća se Tonko, uz osmjeh.

- Uvijek je Budućnost imala velike fudbalere, ali taj period, nakon ulaska u Prvu ligu - pa to je bilo strašno. Imali smo 30 odličnih igrača, sjećam se da smo u jednom periodu imali čak osam golmana istovremeno.

Prva prvoligaška utakmica po povratku u elitu i slike iz nekog drugog vremena: Budućnost - Radnički Kragujevac, 17. avgust 1975. Vrelo titogradsko ljeto, ali kiša i blato, a stadion pun. Lopta je sjela na glavu Anta Miročevića u 25. minutu, a Budućnost je pobijedila 1:0.

- Dao sam gol glavom, što je jako interesantno, jer sam desetak godina kasnije na debiju za Šefild dao gol glavom. A još puno ranije, na debiju za OFK Titograd protiv Famosa, takođe sam dao gol i pobijedili smo - prisjeća se Miročević.

Baš tako, Tonko je bio predodređen - velika zvijezda Budućnosti, u tom periodu olimpijski reprezentativac.

- Sjećam se utakmice protiv Italije u Mostaru, za njih su igrali mladi Barezi, Tasoti, Gali... Mostar je gorio, pobijedili smo 5:2. Toliko je odjeknula ta pobjeda da se mjesecima pričalo o njoj.

Tek kasnije, krajem 70-ih, Miročević je zaigrao za A reprezentaciju Jugoslavije, a otkriva da je malo falilo da postane reprezentativac iz - drugoligaške Budućnosti, 1974.

- Crnogorci su nakon Mundijala u Njemačkoj 1974. zezali Saveznog kapitena Miljana Miljanića - zašto me nije poveo. A uvijek putovao poneki igrač za kojeg se znalo da neće igrati. I bio je jedan iz Druge lige, Abid Kovačević iz Borca, sjajan napadač, igrao kasnije za Dinamo i Inter.

Povratak na Budućnost - druga prvoligaška utakmica u Titogradu nakon punih 12 drugoligaških godina bila je pravi festival fudbala - dolazio je Hajduk, a ka stadionu je krenuo cijeli grad! Na tribinama je stalo “samo” 18 hiljada navijača.

- Bila je to najbolja moguća prezentacija prvoligaške Budućnosti, protiv Hajduka Tomislava Ivića koji je dominirao tih godina. Izgubili smo 2:1, ali se ne sjećam da nas je Hajduk ikada više pobijedio u Titogradu. Po broju stanovnika grada, po veličini stadiona, mi smo imali najbrojniju publiku u bivšoj Jugoslaviji.

Bila je to najuspješnija generacija Budućnosti.

- Igrali smo finale Kupa Maršala Tita, polufinale Balkanskog kupa, bili smo šesti u ligi Jugoslavije - sve u dvije godine. A liga je bila toliko jaka da je teže bilo ostati, nego ući u nju. I imali smo sreću da Varagić ostane s nama i prvu prvoligašku sezonu, a da nas potom vode sve veliki treneri: Marko Valok, Dragoljub Milošević, bez obzira na sve, ali i Mišo Folić, Gojko Zec, pa Dragutin Spasojević.

Sedam godina zaredom igrao je Miročević za prvi tim Budućnosti, bio je prva - velika zvijezda, postao reprezentativac, prije nego što se 1980. preselio u Šefild Vensdej za kojeg je sa velikim uspjehom igrao cijele tri godine.

Finale Kupa: Nikad sebi neću moći da oprostim...

Finale Kupa Jugoslavije Budućnost - Hajduk na “Marakani” u Beogradu, 1977, bila je kruna generacije.

- Mislim da nije bilo Crnogorca koji nije znao za tu utakmicu - sjeća se Miročević.

Sjeća se i poraza - 2:0, u produžetku.

- Mislim da je presudilo iskustvo. Ta generacija Hajduka je igrala Kup šampiona, prije toga osvojila četiri ili pet kupova u nizu, a mi smo samo imali iskustva jakih mečeva iz domaće lige.

Pa ipak...

- Bilo je kao nepisano pravilo da Kup osvaja ekipa koja prva povede. Desilo se tako kasnije da Kup osvoji Borac iz Banjaluke, Rijeka, Velež...

Mogla je Budućnost da povede protiv Hajduka.

- Nikad sebi neću moći da oprostim. Sjajna akcija, Radovan Kovačević daje loptu Dragu Kovačeviću, koji prolazi po desnoj strani i centrira. Lopta mi leti pravo na glavu. Golman Hajduka Katalinić bio je poznat kao linijski golman, ja sam to znao, ali on je napravio ‘fintu’ - krene kao da izlazi, pa se vrati na gol. Ja vidim da će da izlazi i pokušam da ga prebacim glavom, a on je na gol-liniji samo uhvatio loptu. Mogao sam da je primim i onda da biram gdje da šutiram.

Tonka su, ipak, znali protivnički golmani, pripremali se za njega...

- Često sam šutirao sa 30-40 metara. Golmani me ‘provale’, ostanu na gol-liniji i prime loptu na grudi. Interesantno da sam svakom golmanu koji je tako primao loptu na grudi nakon mojih pokušaja iz daljine davao golove na narednoj utakmici.

Tako je Tonko kažnjavao - golovima.

- Puno velikih utakmica pamtim u dresu Budućnosti. Dođe, na primjer, Partizan, 15 hiljada gledalaca - motiv do neba, mi pobijedimo, a sreći nema kraja. Sjećam se i jedne utakmice protiv Zvezde u Beogradu, za 10 minuta su nam dali tri gola, na isti način - Džajić prođe i centrira, prva ili druga stativa. Filipović nam je dao tri, Savić jedan gol. U nastavku, mi sa dva brza gola smanjimo na 3:2, onda 4:2, pa 4:3. I posljednji sekundi - ja idem sam na gol i lobujem Diku Stojanovića. Lopta pogađa prečku, sudija svira kraj.

Tonkov idealni tim - omaž poslijeratnim velikim fudbalerima, Deju, Peđi i bratu Janku

“Idealni” tim Budućnosti Anta Miročevića odiše klasom i elegancijom - iznad svega, poštovanjem prema starijim igračima.

U njegovo poimanje fudbala uklapale su se ove legende:

- Na golu Božo Belojević, sjajan i atraktivan golman. Došao u Budućnost iz Partizana. Sjećam se da je nakon aktivne igračke karijere često dolazio u klub, to je nekada bilo pravilo, bio aktivan u sekciji veterana. Desni bek - Mišo Folić, igrao sam protiv njega, kasnije mi je bio trener. Svi poslijeratni igrači Budućnosti ostavili su veliki trag. Tako i lijevi bek - Niko Radović, legenda BSK-a, Hajduka, naravno i Budućnosti. Mogao je da dobaci preko 50 metara.

Ibrahim Peko Methadžević i Branko Rašović, čine Tonkov štoperski par.

- Methadžević je 20 godina nosio dres Budućnosti, trebalo je, i morao, da bude reprezentativac Jugoslavije. I Brano Rašović je ostavio veliki trag, igrao je za Partizan protiv Reala u finalu Kupa šampiona 1966.

Birajući zadnjeg veznog, Ante Miročević daje poseban omaž pokojnom bratu Janku.

- Vjerovatno je bio u mojoj sjenci. Imao je i brojne ponude, trebalo da igra i za reprezentaciju. Nije, zbog lokalnih priča, koje su tada bile mnogo ‘uticajne’. Malo ljudi zna da je u OFK Titogradu igrao lijevu polutku, u omladinskom stažu bio je klasična desetka. Tek ga je Varagić u Budućnosti vratio nazad.

Tonko bira dalje, lijeva i desna polutka: Lazar Radović i Predrag Mijatović.

- Lazo Radović je bio igračina - odličan tehničar, bio jako racionalan, malo je griješio. Velika karijera, igrao u PSV-u. Peđa Mijatović je jedan od rijetkih ambicioznih fudbalera koji je imao i znanje i cilj. To je pokazao, donio je Realu Ligu šampiona nakon 32 godine.

U napadu, kao polušpiceve, nekada krila, kako god, Miročević bira: Dejan Savićević i Vojin Škoba Božović.

- Sjećam se priprema u Beranama, ja se vratio u Budućnost iz Šefilda. Stasavala je nova generacija, kada sam vidio kako igraju ti momci, rekao sam Batu Bulatoviću, generalnom sekretaru: dosta je bilo za mene. A Dejo je bio predvodnik te generacije - budućnost Budućnosti, budućnost fudbala. Čudo. Šteta što nije imao veći kontinuitet.

U vrhu napada - Milutin Mišo Pajević.

- Cetinjanin, strašan igrač. Jedan od tri brata, a jedan od njih je igrao u Partizanu, sa Bobekom.

Miročevićev drugi najbolji tim Budućnosti čine:

Momo Vujačić - Slavko Vlahović, Cveto Savković, Vojo Vukčević, Rajko Folić - Dragoljub Brnović (“racionalan, fudbalski mangup”), Petar Caco Ljumović (“lucidan, lepršav”), Gano Ćerić - Drago Kovačević (“rasan igrač”), Dragan Guzo Vujović - Vlado Milić.

Za Guza Vujovića Tonko kaže:

- Šteta što mu se nije poklonilo više pažnje. Takvi tipovi igrača - ‘teški’, a veliki znalci, individualci, bili su velike legende u svojim klubovima: Safet Sušić, Kule Aćimović.

Tonko na kraju nabraja još:

- Puno, puno velikih fudbalera. Željko Petrović - ‘ol raund’ igrač. Duško Vlaisavljević, legenda Budućnosti. Da ne spominjem Nišu Saveljića, Viktora Trenevskog, Radovana Boškovića, Josipa Štefanića, Maca Rogošića, Milana Stanića, Boba Drobnjaka, pa tek nakon njega Branislava Boda, zatim Franovića, a tek Mojaša, Bajicu...

Dva najbolja tima Budućnosti Anta Miročevića

Idealan tim Budućnosti Anta Miročevića izgleda ovako:

Božo Belojević - Mišo Folić, Peko Methadžević, Branko Rašović, Niko Radović - Janko Miročević, Lazar Radović, Predrag Mijatović - Vojin Škoba Božović, Dejan Savićević - Milutin Pajević.

Drugi tim čine:

Momčilo Vujačić - Slavko Vlahović, Cveto Savković, Vojislav Vukčević, Rajko Folić - Dragoljub Brnović, Petar Caco Ljumović, Gano Ćerić - Drago Kovačević, Dragan Vujović - Vlado Milić.

( Danilo Mitrović )