Sada je jasno da kriju tragove: Oštre kritike na račun pojedinih amandmana na Predlog zakona o pristupu informacijama

Rasprava na skupštinskim radnim tijelima o Predlogu zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI) bi se najbolje mogla okarakterisati narodnom izrekom - “ne pada snijeg da prekrije brijeg, nego da svako pokaže svoj trag”.

Tim riječima ekspert za zaštitu ličnih podataka i slobodan pristup informacijama Radenko Lacmanović opisuje jučerašnju sjednicu Odbora za politički sistem, pravosuđe i upravo, tokom koje su, pored ostalih, razmatrani i amandmani na Predlog zakona o SPI.

“Sada je valjda i laicima jasno zbog čega politički subjekti i njihovi predstavnici u zakonodavnom organu oklijevaju da usvoje Predlog zakona o SPI. Ne samo to, nego imaju namjeru da postojeći tekst unazade”, kazao je Lacmanović “Vijestima”.

Čarapić: Može i svako svoj trošak

Tokom jučerašnje sjednice Odbora, poslanik vladajućeg PES-a Vasilije Čarapić zatražio je da se koriguje amandman koji je prethodno predložio, a koji je izazvao snažno negodovanje nevladinih organizacija i građanskih aktivista.

Radi se o predlogu da građani plaćaju troškove sporova pred Upravnim sudom zbog odbijanja države da objelodani tražene podatke.

Čarapić je kazao da se SPI u praksi zloupotrebljava i da država po tom osnovu trpi ozbiljne finansijske posljedice.

“Moramo da znamo da se naš SPI pretvorio u zakon kojim se omogućava zloupotreba prava. Stižu praktično šleperi zahtjeva, traže se i trivijalne stvari, čak i ocjene đaka od prije 30 godina. Svaka informacija se traži pojedinačno, a institucije nemaju kapacitet da u zakonskom roku odluče o tolikom broju zahtjeva”, rekao je Čarapić.

On je juče tokom Odbora za politički sistem naveo i da nakon toga slijede žalbeni postupci i tužbe pred Upravnim sudom, gdje su troškovi postupka garantovani.

“Imamo situaciju da pojedine agencije uzimaju stotine hiljada eura, a advokatske kancelarije milionske iznose. Sigurno je iz budžeta po tom osnovu uzeto na desetine miliona eura, a da nijesu dobijene informacije od javnog interesa”, rekao je.

Ocijenio je da se na taj način zakon obesmišljava, iako predstavlja ostvarenje ustavnog prava građanina da zna.

“Amandman koji sam predložio cilja upravo suštinu ove zloupotrebe i presijeca je u korijenu. Analizirajući sve aspekte amandmana i cilj koji želim da postignem, u razgovoru sa kolegama, došao sam do zaključka da nije potrebno da tužilac snosi sve troškove postupka, već da bi se anomalije i zloupotrebe u potpunosti obesmislile ako bismo predvidjeli da u sporovima koji se odnose na slobodan pristup informacijama svaka strana snosi svoje troškove”, kazao je Čarapić.

Prema njegovim riječima, na taj način se obesmišljava motiv onih tužilaca koji sporove pokreću isključivo radi ostvarivanja troškova postupka.

“Time se postiže balans između sprečavanja zloupotreba i očuvanja prava građana da traže informacije. Ovaj metod smatram dobrim i, da tako kažem, zlatnim standardom primjene zakona. Kao primjer navodim nevladinu organizaciju MANS, koja je, prema mom mišljenju, meni zlatni standard u primjeni ovog zakona. Kada dođu do upravnog spora, oni nikada ne traže troškove postupka, što pokazuje da za ostvarivanje ustavnog prava nije neophodno dodjeljivati troškove postupka”, naglasio je Čarapić.

Lacmanović: Inspiracija za kršenje zakona

Lacmanović, međutim, kaže da je ta izmjena amandmana, a nakon pritiska javnosti, “maksimalno stimulativna za obveznike zakona ili državne i lokalne organe koji bi trebalo da postupaju po zahtjevima za slobodan pristup informacijama”.

“Ako smo do sada imali situaciju da ti obveznici zakona pod prijetnjom da će snositi troškove postupka, ne dostavljaju u predviđenom roku tražene informacije, možete misliti šta će biti kada nemaju tu prijetnju. Biće za njih veoma inspirativno da upravo čine suprotno, da krše odredbe i rokove i na taj način pune državni budžet”, ocijenio je Lacmanović.

Prema njegovim riječima, stranke se potpuno neravnopravno dovode u postupak, jer ukoliko i dobiju spor pred nadležnim sudom, moraće “vjerovatno platiti tužbe ili advokatske troškove, koji će za državu biti minimalni”.

“Poslanici su olako odbili amandman kojim se predviđa brisanje odredbe u vezi sa produžetkom roka ukoliko se radi na testu štetnosti. Ovo faktički znači da su poslanici suštinski produžili rok za odlučivanje o zahtjevima za slobodan pristup informacijama ili podnijetim žalbama. U redovnom postupku svako rješenje mora imati test štetnosti - odnosno obrazloženje zbog čega je taj zahtjev eventualno odbijen. Test štetnosti je sastavni dio rješenja, odnosno obrazloženja, a ne poseban akt. Sasvim je dovoljan bio predviđeni rok od 15 dana”, kaže Lacmanović.

Objašnjava da duži rok od osam dana za test štetnosti u suštini znači “produžen rok za odlučivanje po zahtjevima za slobodan pristup informacijama na 23 dana”.

“Takođe, imali smo amandman kojim se tražilo detaljno obrazloženje razloga za eventualno odbijanje zahtjeva, a u stvari to detaljno obrazloženje predstavlja test štetnosti. Kroz detaljno obrazloženje mogli smo da imamo uvid u razloge koji su opredijelili prvostepeni organ ili eventualno Savjet agencije da ne prihvati zahtjev ili žalbu”, ukazuje Lacmanović.

Prema njegovim riječima, amandman, koji se odnosio na situaciju kada je određena informacija proglašena stepenom tajnosti, trebalo je da bude prihvaćen.

“Da ne bismo dolazili u situaciju da organ vlasti koji je odredio stepen tajnosti određenoj informaciji odlučuje eventualno o istom zahtjevu. Naravno da bi taj organ zahtjev odbio. Imamo primjer u Srbiji gdje se u zakonu dozvoljava tamošnjem povjereniku da cijeni razloge za proglašenje stepenom tajnosti određene informacije. Ukazujem i na to da Zakon o tajnosti podataka članovima Savjeta Agencije za zaštitu ličnih podataka i SPI omogućava i to, bez dodatne dozvole za pristup tajnim podacima. Znači oni su jedni od rijetkih i imaju pristup tajnim podacima bez dozvole”, precizira Lacmanović.

Zato se, kaže on, sada postavlja i formalno i suštinsko pitanje čemu služi ta mogućnost, ukoliko oni ne mogu da imaju pristup tajnim podacima koji bi mogli biti predmet zahtjeva za slobodan pristup informacijama.

“Bojim se da su ovi odbijeni amandmani, uz onaj modifikovani korak unazad i da će od njih imati štete građani, a korist poslanici i njihove političke partije”, zaključio je Lacmanović.

NVO: Podsticaj za skrivanje informacija

Gotovo 60 organizacija civilnog društva i aktivista pozvali su juče Vladu i Skupštinu Crne Gore da ne usvoje amandman na Predlog zakona o slobodnom pristupu informacijama (SPI) kojim bi se, kako tvrde, u praksi obesmislila sudska zaštita ovog prava, kao i rad medija i NVO.

“Amandman koji je podnio poslanik PES-a Vasilije Čarapić predviđa da se u članu 50 uvede pravilo da troškove upravnog spora snosi tužilac. Ovakva formulacija uspostavlja režim u kojem građanin, medij ili NVO mogu dobiti spor i dokazati da je institucija nezakonito uskratila informaciju, a da i dalje snose troškove postupka. To predstavlja ozbiljnu finansijsku prepreku i direktan udar na pristup pravdi i na pravo na slobodan pristup informacijama”, navodi se u njihovom saopštenju.

Podsjetili su na to da je pravo na pristup informacijama garantovano Ustavom.

“A Ustav garantuje i pravo na pravni lijek i pravično suđenje pred nezavisnim sudom. Sudska zaštita mora biti stvarna i djelotvorna, a ne formalna. Propisivanje da tužilac snosi troškove spora i kada uspije u sporu znači da se pravo ‘plaća’ čak i kad je povreda prava dokazana. Time se građani, novinari i organizacije odvraćaju od sudske zaštite, a pravo postaje dostupno isključivo onima koji mogu da preuzmu finansijski teret”, navodi se u saopštenju.

Ovakvo rješenje stvara opasan podsticaj institucijama da nezakonito uskraćuju informacije, smatraju oni.

“Ako organ vlasti zna da i kad izgubi spor neće snositi troškove, dobija motiv da sistematski odbija zahtjeve uz kršenje Zakona. Posljedica je da će mnoge informacije od javnog interesa ostati nedostupne jer će građani, novinari i NVO biti primorani da procjenjuju da li imaju novca da uđu u spor - čak i kad su u pravu”, navodi se u saopštenju.

Ističe se da je slobodan pristup informacijama osnovno sredstvo kojim civilni sektor i mediji vrše demokratski nadzor nad radom vlasti, te da ograničavanje sudske zaštite kroz troškove direktno sužava prostor za javnu kontrolu i javnu debatu.

“U praksi, ovakva prepreka najviše pogađa upravo teme u kojima je javni interes najveći: javne nabavke i ugovori, trošenje javnih fondova, poslovanje državnih preduzeća; integritet javnih funkcionera, beneficije, zapošljavanja i sukob interesa; policijska postupanja, tretman ranjivih grupa, diskriminacija i druga pitanja ljudskih prava; koncesije i eksploatacije resursa, urbanizam i planiranje, zaštita rijeka i šuma, upravljanje otpadom, zagađenje vazduha i vode - gdje su informacije ključne za zaštitu zdravlja i životne sredine.

( Tina Popović, Jelena Kočanović )