Je li dokaz pažnje kad umrlog smijeni: Država traži da Viši sud ukine presudu u slučaju Vesne Bratić
U žalbi države Višem sudu podsjeća se da je među tipskim rješenjima o razrješenju bio i dokument upućen pokojnom rukovodiocu škole, ali i da je Bratić sopstveni propust prebacila na teret direktora, svjesna da takva rješenja nemaju zakonski osnov i da postoji realan rizik od njihovog poništavanja pred sudovima
Razrješenje pokojnika, koji je nekad bio direktor škole, potvrđuje krajnju nepažnju u postupanju nekadašnje ministarke prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) Vesne Bratić.
To, pored ostalog, stoji u žalbi kancelarije Zaštitnika imovinsko-pravnih interesa Višem sudu na presudu podgoričkog Osnovnog.
Sudija Osnovnog suda Nikola Bošković je prošle sedmice odbio tužbeni zahtjev države da se Bratić obaveže da u budžet vrati 15.281,12 eura, uz kamate. Država je tužbom to tražila na ime parničnih troškova koje je plaćala nakon što su razriješeni direktori dobijali sporove pred osnovnim sudovima širom Crne Gore. Bošković u presudi tvrdi da ne postoji uzročno-posljedična veza između postupanja bivše ministarke i nastanka troškova koje država sada traži da joj se nadoknade.
Uz to, Bošković je stava da država “nije pružila dokaze da je tužena u odnosu na troškove parničnih postupaka postupala sa namjerom ili krajnjom nepažnjom”.
Zaštitnik u žalbi podsjeća da je među tipskim rješenjima, sa istovjetnom sadržinom, koja su poslata u istom danu, bilo i ono naslovljeno na pokojnu osobu.
“Razrješenje umrlog lica svakako nije u granicama dužne pažnje. U suprotnom postavlja se pitanje kada bi to krajnja nepažnja postojala”, stoji u žalbi kojom se traži ukidanje presude Osnovnog suda, a u koju “Vijesti” imale uvid.
Precizira se da je Bratić postupala iz krajnje nepažnje kada je istog dana donijela 29 tipskih rješenja o razrješenju direktora škola, iako prethodno nije imenovala članove nijednog školskog odbora, što je bila njena zakonska obaveza, a potom sopstveni propust prebacila na teret direktora, svjesna da takva rješenja nemaju zakonski osnov i da postoji realan rizik od njihovog poništavanja pred sudovima.
“Kada se sopstveni propust prebaci na druge, to onda nije tumačenje prava - to je najmanje krajnja nepažnja u postupanju”, naglasio je zamjenik Zaštitnika Aleksandar Veljović u žalbi.
“Sumirajući prethodno navedeno, pobijana presuda je po nalaženju zakonskog zastupnika tužioca nezakonita, odnosno donijeta uz bitnu povredu postupka iz odredbe člana 367, stav 2, tačka 15 Zakona o parničnom postupku, budući da su izostali suštinski razlozi o uzroku nastanku štete. Sud se u obrazloženju presude osvrnuo samo na nastalu posljedicu, navodeći da su troškovi postupka nastali kao posljedica samostalno vođenih parničnih postupaka, iako je vođenju parnica prethodio uzrok koji se sastojao u donošenju 29 rješenja od strane tužene u istom danu iz identičnih razloga bez prethodnog ispunjavanja sopstvene obaveze. Osim navedenog, sud je izveo pogrešan zaključak o tome da u konkretnom slučaju nije dokazana krajnja nepažnja u postupanju tužene, jer je jasno da ista proizilazi iz okolnosti konkretnog slučaja”, stav je Veljovića.
Prema njegovoj ocjeni, Osnovni sud je zanemario činjenicu da su parnice bile jedini zakonom propisani način da se ospore rješenja o razrješenju, zbog čega su troškovi nužna posljedica odluka koje je donijela tadašnja ministarka.
“Podnošenje tužbi bio je jedini pravni put za poništaj rješenja o razrješenju bivših direktora vaspitno-obrazovnih ustanova, zbog čega nastali troškovi predstavljaju nužnu i neposrednu posljedicu radnji preduzetih od strane tužene”, navodi se u žalbi.
U tom kontekstu se ističe da je sud pogrešno poistovjetio uzrok i posljedicu, svodeći odgovornost isključivo na vođenje parnica.
“Sud je pitanje uzroka nastanka štete sveo na samu posljedicu, pogrešno je poistovjećujući sa uzrokom koji joj je prethodio, iako se ne radi o ekvivalentima”, navodi se u žalbi.
Zaštitnik osporava i stav suda da su troškovi mogli biti izbjegnuti postupanjem državnog zastupnika u parnicama, ukazujući da su troškovi nastali već samim podnošenjem tužbi i da sudovi, a ne stranke, odlučuju o tome koji su troškovi bili potrebni.
“Zakonski zastupnik tužioca nije mogao priznati tužbene zahtjeve prije podnošenja samih tužbi, odnosno nastanka troškova makar u dijelu koji se odnosio na sastav tužbi”, navodi se u žalbi.
CGO: Tri godine bez reakcije SDT-a u slučaju Bratić
Centar za građansko obrazovanje (CGO) podsjetio je juče da prošle tri godine od podnošenja krivične prijave Specijalnom državnom tužilaštvu (SDT) protiv bivšeg rukovodstva Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, na čelu sa Bratić, zbog nezakonitih razrješenja direktora vaspitno-obrazovnih ustanova 2021. godine.
CGO je prijavu podnio 23. decembra 2022, navodeći da su smjene vršene bez pojedinačne procjene rada, iz političkih razloga, što je dovelo i do razrješenja preminulih lica. Uprkos brojnim upozorenjima, uključujući i tadašnjeg premijera Zdravka Krivokapića, SDT, kako navode, nije reagovalo.
Posljedice se, tvrde iz te NVO, ogledaju u oko 150 tužbi razriješenih direktora, a prema podacima Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija, do 1. oktobra 2025. isplaćeno je 453.041,66 eura, uz dalji rast budžetske štete.
CGO je upozorio da dugotrajna neaktivnost SDT-a produbljuje percepciju selektivne pravde, posebno imajući u vidu da je i prva regresna tužba države protiv Bratić odbijena, te poručuje da je riječ o predmetu od visokog javnog interesa i važnom testu vladavine prava.
U konačnom, neosnovano se od strane prvostepenog suda kao odgovorni za nastalu štetu legitimišu članovi pravnog tima koji su pripremali rješenja koja su potpisana od strane tužene. Naime, pasivna legitimacija tužene proizlazi upravo iz odredbe člana 80 stav 6 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, shodno kojoj direktore javnih ustanova bira i razrješava ministar. Dakle, samo zakonsko određenje je takvo da je u slučaju postojanja protivpravnog postupanja prilikom donošenja pojedinačnog akta odgovoran njegov donosilac”, stoji u žalbi.
( Jelena Kočanović )