Zašto se sve više mladih okreće religiji

Ibtisem (koja je tražila da joj se ne navodi prezime) muslimansku vjeru naslijedila je od porodice. Za ovu 18-godišnjakinju religija je bila više pitanje kulture nego duhovnosti. Kako je objasnila, nikada nije pokazivala posebno interesovanje za vjeru uopšte, niti za islam posebno. “Imala sam vjersko obrazovanje, ali me ta tema nije naročito zanimala”, rekla je učenica. Ipak, sve se promijenilo kada je napunila 15 godina. “Moja srednja škola bila je preko puta Velike džamije u Strazburu. Jedna prijateljica, koja je tek došla u grad i nije poznavala kraj, insistirala je da odemo. Tamo sam otkrila potpuno novi svijet”, ispričala je Ibtisem.

Privukao ju je program za mlade sa sedmičnim susretima na kojima je svako mogao da postavlja pitanja i proslijedi ih imamu. Otišla je jednom, pa drugi put, a ubrzo je postala aktivna članica grupe; intenzivnije je počela da praktikuje religiju, sve dok nije počela da nosi hidžab. “Postoje razlike između mene i mojih roditelja”, otvoreno priznaje. “Rekla bih da ja religiju praktikujem ortodoksnije od njih”.

Njena priča nije usamljena. Jedan dio njene generacije sve se više okreće religiji, često na radikalniji ili vidljiviji način. Bilo da su muslimani, katolici ili Jevreji, mladi su se u značajnoj mjeri vratili bogomoljama, otvoreno pokazujući svoja uvjerenja i noseći vjerske simbole koje su starije generacije bile ostavile po strani. U društvu i svijetu koji teže sekularizaciji, pojedini mladi ljudi odlučili su da krenu u suprotnom pravcu, primjećuju sociolozi i vjerski lideri. Ovaj trend pokrenuo je pitanja u Francuskoj koja je poznata po privrženosti sekularizmu.

“Od početka 2020-ih među mladima se vidi obnovljeno interesovanje za religiju”, kaže Šarl Mersije, vanredni profesor savremene istorije na Univerzitetu u Bordou. “Generacija Z navodi da je religioznija od prethodnih generacija. Taj trend raste sa svakom novom generacijom, a mladi spadaju među najpobožnije - čak pobožnije od prosjeka u francuskom društvu.”

“Potraga za smislom”

Ibrahimu (27), asistentu u nastavi u privatnoj katoličkoj školi u Strazburu, koji takođe nije želio da se predstavi prezimenom, otac je musliman, a majka katolkinja. I on je dugo pokazivao malo interesovanja za religiju. Ali sa 18 godina vratio joj se, suočen sa sve intenzivnijim egzistencijalnim pitanjima. “Desilo se postepeno, kroz susrete i razgovore, a onda sam jednog dana vidio jednog blagoga imama čija mi je logika odjednom imala smisla”, prisjetio se.

Danas, kako sam priznaje, religija je “najvažniji dio njegovog života”. Njegova religijska praksa s vremenom se takođe intenzivirala, i nastoji da se svakog dana moli u džamiji. Šire gledano, objašnjava, religija daje “smisao njegovom životu”.

Za istraživače, ova potraga za duhovnošću, koja se primjećuje od početka vijeka, ali posljednjih pet godina sve više dobija na intenzitetu, povezana je s izazovima s kojima se mladi suočavaju u svijetu koji se stalno mijenja. Oni današnje okruženje vide kao “fluidno”, bez jasnih uporišta, što podstiče potragu za smislom.

Generacija Z navodi da je religioznija od prethodnih generacija. Taj trend raste sa svakom novom generacijom, a mladi spadaju među najpobožnije - čak pobožnije od prosjeka u francuskom društvu

Prema Filipu Portjeu, direktoru studija na Praktičnoj školi za visoke studije(EPHE), jednoj od vodećih francuskih institucija za napredne studije, “do sada su država i društvo mogli da garantuju ono što smo zamišljali kao pokretače napretka i individualne i kolektivne emancipacije: prosperitet, zdravlje, odmor”. Međutim, nastavio je Portje, “pristup svemu tome postao je neizvjestan. Danas živimo u društvima koja su u stalnom previranju, opterećenim neizvjesnošću i kolebanjem, uz osjećaj da sjutra možda neće biti bolje nego danas.” To, prema njegovim riječima, traži religijske odgovore.

“Način da organizujete dan”

Aktuelni događaji, naročito geopolitička i ekološka pitanja, snažno opterećuju mlade. “Mladi govore o klimatskim poremećajima, ekonomskim teškoćama, ali i o strahu da bi sukobi za koje smo mislili da su odavno nestali mogli ponovo izbiti. Tako je ideja o ratu ušla u njihove misli”, rekao je Portje.

U tom kontekstu, kaže Mersije, “prisustvo strukture doživljava se kao protivotrov fluidnom društvu. Strogost vraća strukturu. Moliš se u tačno određeno vrijeme, dobrovoljno se podvrgavaš rutini. To je skoro analogno svijetu sporta. To je način da organizuješ svoj dan, način da pronađeš smisao”.

Don Aleksis Žermon, sveštenik u pariskim predgrađima, posljednjih godina vidi kako njegovu crkvu sve više posjećuju mladi. “Vremena u kojima živimo i strah koji ona proizvode tjeraju ljude da razmišljaju. Navode nas da se pitamo o smislu života, o vječnom životu, o raju. Šta se dešava poslije smrti?”, rekao je. Potragu za rutinom, ponekad i povratak većoj strogosti, on objašnjava upravo tom potragom za onim što dolazi poslije. “Žele da postupaju na pravi način i pitaju šta bi trebalo ili ne bi trebalo da rade - ukratko, kako da postupaju da bi dobili vječni život.”

Upravo tokom pandemije kovida, Maksim Reno (26), državni službenik u Aržanteju (sjeverni dio pariskog regiona), ponovo je počeo da odlazi u crkvu u svom kraju. “To je bilo prvo mjesto koje se ponovo otvorilo nakon karantina. Umjesto da ne radim ništa, otišao sam u crkvu. I od tada nikad nisam prestao da idem.” I on priznaje veoma revnosnu i demonstrativnu praksu. Reno opisuje kako tokom mise dugo kleči i kako se pričešćuje tako što hostiju prima direktno na jezik, a ne u ruku - praksu uvedenu na Drugom vatikanskom saboru, koja je danas većinski standard.

Za njega su oba čina oblici “poštovanja” i “pokore” pred Bogom. “Kad klečiš, sav teret nosiš na dvije jadne kosti i pokazuješ svoju poniznost.” Ti rituali i tradicije, za koje se nekad mislilo da su prevaziđeni, sada su, prema istraživačima, i način da se potvrdi sopstveni identitet.

“Preokret stigme”

Među mladim Jevrejima, povratak duhovnosti takođe je podstaknut potragom za identitetom, kao direktna posljedica porasta antisemitizma u Francuskoj od početka rata u Gazi. Rabin Loran Beros, u Sarselu (sjeverno od Pariza), svjedoči da se mladi vraćaju u njegovu sinagogu i u centre za učenje hebrejskog jezika, koje su ranije uglavnom posjećivale starije generacije. “Mnogi mi kažu: ‘Mi smo Francuzi više nego sami Francuzi, ali ljudi se prema nama ponašaju kao prema prljavim Jevrejima’”, objasnio je rabin. “Za druge će oni uvijek biti Jevreji, pa je onda bolje da zaista znaju šta to znači.”

Drugi, dodao je, dolaze zato što osjećaju da više nemaju s kim da razgovaraju ili da dijele svoje stavove o antisemitizmu i sukobu na Bliskom istoku, s obzirom na to koliko te teme u Francuskoj izazivaju tenzije. Između antisemitskih napada i svakodnevnog uznemiravanja, imaju osjećaj da su postali mete. Kada se jednom vrate u bogomolje, ovi mladi ljudi često ostaju i nastoje da prodube razumijevanje svoje religije.

I kod muslimana je potraga za potvrdom identiteta veoma snažna. “To je refleks samopotvrđivanja, naročito kao odgovor na ponašanja koja se doživljavaju kao diskriminatorna”, objasnio je Mersije. “Zabrana hidžaba i kritike koje je prate, na primjer, mogu podstaći potrebu da se čovjek jasno izdvoji i da to otvoreno ističe.” Stigma tako postaje simbol. “To je zaista preokret stigme. Religioznost i ortodoksna praksa postaju neka vrsta standarda”, rekao je sociolog Tarik Jildiz.

Najat Benali, generalna sekretarka džamije u Parizu, naglasila je: “To ih ne čini prijetnjom za Republiku. Mladi koji praktikuju vjeru jednostavno su umorni od toga da se islam napada od jutra do mraka. Mladi se još razvijaju; nemaju istu otpornost kao mi, njihovi stariji.”

U francuskom društvu, obilježenom islamističkim napadima, afirmacija stroge vjerske prakse izaziva zabrinutost. Ibrahim je toga svjestan. “Postoji ta fantazija o jednom kontinuumu: praktikovanje vjere - islamizam - džihad. Ali to nije stvarnost. Naravno, praktikovanje vjere ne čini vas teroristom; naprotiv, naša religija uči nas ljubavi i prihvatanju drugih.” Jildiz je nastojao da umiri: “Nivo religioznosti ne ukazuje nužno na nespremnost da se danas živi u društvu. (...) Da li ovi mladi ljudi žele da se izoluju od ostatka društva? Za to nema dokaza.”

Prevod: N. B.

( Mond )