„Abeceda” Željka Petrovića: Ovo je najbolji tim Budućnosti i tačka!
Dragoje Leković - Mišo Folić, Branko Rašović, Cveto Savković, Zoja Vorotović - Lazar Radović, Dragoljub Brnović, Branko Brnović, Ante Miročević - Dejan Savićević, Predrag Mijatović, nabraja, kao iz topa, bivši saigrač Dijega Maradone u Sevilji, reprezentativac Jugoslavije
Odrastao na titogradskim ulicama, fudbalski “šmek” sa betona prenio na veliki teren u dresu Budućnosti, igrao i sa Savićevićem i sa Mijatovićem, u jakom Dinamu dijelio svlačionicu sa Bobanom i Šukerom, a u Sevilji bio saigrač Dijega Maradone.
I još dalje, iako teško da može više, i bolje, od nabrojanog: sa PSV-om bio prvak Holandije, igrao Ligu šampiona, bio jedan od najboljih igrača SR Jugoslavije na Mundijalu u Francuskoj 1998, nosio je i plavi ders sa šest buktinja, debitovavši 1990. za SFR Jugoslaviju kod Ivice Osima.
Željko Petrović je jedna od rijetkih legendi Budućnosti koja nije imala problem da "iz prve" izdiktira najjači tim u 100-godišnjoj istoriji podgoričkog kluba.
Držao se kriterijuma i nije imao dileme - ovih 11 za njega su “beton”:
“Dragoje Leković - Mišo Folić, Brako Rašović, Cveto Savković, Zoja Vorotović - Lazar Radović, Dragoljub Brnović, Branko Brnović, Ante Miročević - Dejan Savićević, Predrag Mijatović!
“To je azbuka, abeceda, kako god hoćete”, dodaje.
Objašnjava i zašto nije imao dilemu:
“Ako hoćemo da gledamo ko je kakvu napravio karijeru, a nosio je dres Budućnosti, onda zaista ne bi trebalo da bude zbora. A ako hoćemo da biramo po prijateljskim linijama, ko koga više voli, ko se s kim druži, onda bi taj tim vjerovatno izgledao drugačije.”
Mnogo veću dilemu Petrović je imao kada je trebalo da sastavi drugi najjači tim, pa ispaljuje:
“B tim smo svi mi ostali!”
Objašnjava:
“Toliko velikih fudbalera, takva istorija, bez obzira na sve. Možemo da širimo krug, da račvamo, i došli bi ne do desetina, nego do stotina igrača koji su igrali za Budućnost, koji su obilježavali epohe.”
Petrović im odaje priznanje:
“Slavko Vlahović, pa Janko Miročević, koji je bio ‘Branko Zebec Budućnosti’, Vojo Vukčević... Oni zajedno imaju na hiljade utakmica u dresu Budućnosti i to je za svaki respekt i poštovanje. Caco Ljumović, takođe, pa ja sam u njega gledao kao u televizor, želio sam da budem kao on. Sve su to legende, ali ja sam izabrao tim najboljih igrača koji su nosili dres Budućnosti.
Posebno priznanje i omaž Petrović odaje starim, prijeratnim i poslijeratnim igračima Budućnosti.
“Generacije i generacije su se borile da dovedu Budućnost iz amaterizma u profesionalne vode. Oni su svima nama utrli put, da nije bilo njih, ne bi bilo ni nas, oni su udarili temelje Budućnosti. I veliko im hvala na tome.”
“Vojo Gardašević, Gano Ćerić, Danilo Karadžić, Vuk Darmanović, Rajko Folić... Pa Drago Vučeković, deset godina je bio kapiten, prijatelj mi je pričao za njega da je cijelu ekipu držao u svojoj kući, jer je klub bio siromašan. Kada je trebalo da uzme platu, govorio: ‘kakva plata, ja igram iz ljubavi’. E to su ljudi koji su stvarali Budućnost, ima ih još puno, možemo da se širimo u nedogled”, priča Petrović, koji je debitovao za prvi tim Budućnosti 1986.
Zatim ide dalje...
“Četka Kovačević, Mojaš Radonjić, Guzo Vujović, Bajica Martinović, Zoran Batrović, Mirko Radinović, pa ovi koji su igrali sa mnom: Željko Janović, Grof, Niša... A tek Anto Drobnjak. Mnogo, mnogo velikih igrača.”
Petrović se potom vraća na svoj tim. Redom, od golmana: Dragoje Leković.
“Čileanac. Biti reprezentativac velike Jugoslavije, ići na Svjetsko prvenstvo kao golman Budućnosti, to je bio podvig. Dosta golmana sa strane dolazilo je u Budućnost, ali kada je on stao na gol - nije dolazio više niko. Imala je Budućnost puno sjajnih ‘domaćih’ golmana, od Moma Vujačića, Branislava Đukanovića, do Saše Petrovića, ali ‘jegulja’ je za mene broj jedan.”
Desni bek Mišo Folić:
“Veliki kao igrač, veliki kao trener. Pričali su mi o njemu, a nisu ni morali - znajući koliko je tada bilo teško, gotovo nemoguće, preći iz Budućnosti u neki od najvećih klubova u Jugoslaviji. On je prešao u Hajduk, osvojio Kup, i tamo postao legenda.”
Prvi štoper, Brano Rašović:
“On je ‘beton’. Čovjek koji je sa Partizanom igrao finale Kupa evropskih šampiona protiv Reala 1966, koji je pet godina nosio dres Borusije Dortmund, koji je bio reprezentativac Jugoslavije u ono vrijeme... Da se čovjek najježi kada vidi da je prije toga igrao za Budućnost. Bilo je mnogo odličnih, štopera, koji su napravili karijere, igrali za reprezentaciju, poput Niše Saveljića, zaslužuju veliki respekt, ali Branko Rašović za mene je bez konkurencije.”
Pored Rašovića - Cveto Savković:
“Još jedan ‘beton’. Čovjek koji je deceniju nosio dres Budućnost, a onda otišao u Bastiju... U ono vrijeme, kada nije bilo agenata, kada nije bilo ničega, kada su samo jedan ili dva stranca mogla da igraju u takvim klubovima. On je igrao u istom u kojem je igrao Dragan Džajić, najbolji ex-Yu fudbaler. Valjda to nešto govori.”
Lijevi bek Zoja Vorotović:
“Tip igrača iz onog vremena koji bi mogao da igra i dan-danas. Snaga, ubacivanje u napad, brzina, visina, stas... imao je sve”, ističe Petrović.
A onda, u veznom redu, njegov prethodnik u dresu PSV Ajndhovena, Lazar Radović.
“Trebalo je zaigrati za PSV, obući taj dres, pričati sa starijim navijačima, pa vidjeti ko je bio Lazo Radović. Iz Budućnosti, preko Partizana, do PSV-a, za takav klub, to je bio podvig. Za svaki respekt i poštovanje.”
Braća Brnović, Dragoljub i Branko, popunjavaju Željov vezni red:
“Moderni, svestrani, sjajni igrači, sa velikim karijerama. Dragoljuba si mogao bilo gdje da staviš na terenu - lijeva, desna noga, njemu je bilo svejedno. Branko takođe - zlatni Čileanac, Svjetsko i Evropsko prvenstvo, Partizan, pa Espanjol gdje je postao legenda.”
Slijedi trio fantastiko: Ante Miročević, Dejan Savićević, Predrag Mijatović.
O Tonku, Deju i Peđi, Petrović nije želio mnogo ni da priča:
“Bespotrebno je trošitiri riječi i teško je reći nešto pametno. Asovi svjetskog kalibra. Možda ovi mlađi mogu da se zezaju, ali da znaju koliko je teško bilo 70-ih godina iz Budućnosti otići u Englesku, iz Budućnosti obući dres reprezentacije velike Jugoslavije. Sa Dejom i Peđom sam odrastao, igrao mali fudbal, igrao na livadi... Oni su A tim, svi mi ostali smo B tim”, zaključuje Petrović, sa stilom.
Igrati finale Kupa 1977. je kao danas finale Lige Evrope
Toliko velikih fudbalera, a tako malo trofeja, osim “pečata” u Rapan kupu 1981. Petrović, ipak, ima opravdanje:
- Liga je bila jaka, među pet najjačih u Evropi. Mogu i da napravim poređenje, za koje vjerujem da je adekvatno: Igrati finale Kupa Maršala Tita kada ga je Budućnost igrala, 1977, to je kao da danas igrate finale Lige Evrope. Siguran sam da ne pretjerujem.
Željko Petrović odaje priznanje i velikim trenerima koji su vodili Budućnost.
- Od Valoka, preko Geruma, Duvančića, Špaca Poklepovića do Milana Živadinovića. Svi oni su dolazili sa strane i ostavili ogroman trag, omogućili, i pomogli, da Budućnost dođe do nivoa do kojeg je došla. Pa Mojaš Radonjić, jedini koji je igrao za Budućnost, a bio je trener našeg kluba u velikoj Jugoslaviji, ne računajući Folića - kaže Petrović.
Prisjeća se i rukovodilaca:
- Klub su vodili ljudi sa znanjem i autoritetom, a bio je sistem. Boško Jabučanin, Vojo Raičević, Bato Bulatović, Mikan Zec... obezbjeđivali su sve što nam je bilo potrebno i zato veliki respekt.
Dva Petrovićeva najbolja tima Budućnosti
A TIM: Dragoje Leković - Mišo Folić, Branko Rašović, Cvetko Savković, Zoran Vorotović - Lazar Radović, Dragoljub Brnović, Branko Brnović, Ante Miročević - Dejan Savićević, Predrag Mijatović.
B TIM: Svi ostali.
( Danilo Mitrović )