Život u materijalu

Početkom prošle decenije živio sam u Berlinu, nadomak Aleksandarplaca. Komšije su mi bili starci, bivša istočnonjemačka elita. Za njih je moje prisustvo bilo znak poraza, nagovještaj najezde uljeza. Ali kada bi saznali da sam iz nekadašnje Jugoslavije, njihov odnos bi se promijenio. Dobijao bih pokoji škrt osmijeh. Jedan starac mi je čak rekao – pa to je skoro kao bivša bratska zemlja.

Ko zna, možda je neko od tih tihih i ćutljivih penzionera bio visoki oficir Štazija, zadužen za slavnog književnika Hajnera Milera.

Upravo u to vrijeme bio sam zaokupljen prevođenjem njegove poezije. Kroz prozor, sa osmog sprata zgrade, na početku Molštrase, vidio sam isti onaj istočni Berlin koji je Miler posljednji put gledao petnaestak godina ranije. Ali grad se toliko brzo mijenjao, da bi ga, da kojim čudom vaskrsne, već u vrijeme mog prevodilačkog rada vjerovatno jedva prepoznao.

ANĐEO ISTORIJE

Ovaj pjesnik je decenijama preferirao „život u materijalu“ – tim riječima je jednom obrazložio svoje redovne povratke u Istočni Berlin nakon boravaka na Zapadu, čak i u vremenima kada je sa njemačkog istoka bježao ko god je mogao. Iza Gvozdene zavjese je za Milera sve bilo literarna građa, pa i sam njegov život. Tim svojim stavom je navukao bijes ponekog zapadnog feljtoniste, pošto je ostao da živi tamo gdje su mu zabranjivali knjige i komade, samo zato jer je tu mogao bolje da piše. Ipak, u poređenju sa njegovim duboko proživljenim estetsko-političkim opsesijama, gotovo sve što je došlo nakon njega izgleda kao dio svjetlucave površine potrošačkog mora.

Možda je Miler poput Benjaminovog zlosrećnog Anđela pjesnik koji nam stalno izmiče, dok ga rajski vjetar gura u budućnost.

Tekst koji je Mileru poslužio kao polazište za nekoliko njegovih pjesama jeste poznati fragment Valtera Benjamina O pojmu istorije iz 1940. u kojem autor sliku Paula Klea Angelus Novus shvata kao Anđela istorije. Okrenut našem trenutku koji se stalno, poput žive lave stvrdnjava u prošlost, Anđeo bi želio da pomogne ljudima izmoždenim permanentnom katastrofom. No, iz raja duva jak vjetar koji anđele tjera u budućnost. Benjaminov Anđeo istorije ne nudi izbavljenje, on je užasnuti posmatrač nagomilavanja ruševina. Miler je svog Anđela 1958. pustio da nasluti budući pokret istorije. I makar u nagoviještenom lepetu krila sačuvano je nešto nade. 1992. je „Zlosrećni anđeo“ potpuno obezličeno biće, a istorija lišena lijeve eshatologije opet postaje nepoznanica.

Treba imati na umu da je Hajner Miler sam sebe nazvao zlim Anđelom i da je na pitanje u šta vjeruje najčešće odgovarao - u viski. Ili, ako bi pitanje shvatio ozbiljnije: „Vjerujem jedino u konflikt. Inače ne vjerujem ni u šta“. Upravo iz tog nevjerovanja nastale su njegove najbolje pjesme.

Ne bi me čudilo ako bi ljudi sa ovih prostora u njegovim stihovima brže prepoznavali svoju istinu nego tamo gdje ju je Miler pokušavao formulisati. Jer, za razliku od srećno ujedinjene Njemačke, ove je krajeve u vrijeme Milerove smrti, pohodio Anđeo očajanja. Sada, tri decenije kasnije, ima dosta posla između Ukrajine i Palestine.

EPITAF PROPALOJ DRŽAVI

Jednog sivkastog jesenjeg dana otišao sam u Ulicu Šose, nadomak bivšeg Zida. Na tamošnjem groblju sahranjen je Hajner Miler. Na njegovom uskom, crvenom obelisku uklesani su tek ime i prezime, što ne govori o značaju ovog dramskog pisca i pjesnika. Veličina je možda upravo u potpunom odsustvu patetike. Ako je nadgrobnik posljednja poruka nekoga ko je otišao, upućena nama koji smo još uvijek privremeno tu, onda bi Milerova poruka mogla glasiti – nemam šta da vam poručim. Konsekventno odbijanje da nam olakša pristup svom svijetu jeste stav koja ga je nadživio.

Nakon što je još za života zauzeo mjesto u panteonu njemačkih literarnih veličina, pjesnik Miler je tri decenije nakon smrti pomalo potisnut u drugi plan, a da nije čestito ni pročitan. Vjerovatno uzroke treba tražiti u neprozirnosti prašine koja se digla oko „kraja istorije“, kako je američki politikolog Fransis Fukujama nazvao totalni trijumf Zapada u Hladnom ratu. Kroz tu prašinu, koja je u Njemačkoj bila naročito gusta usljed rušenja Berlinskog zida, neko se vrijeme nisu mogle sagledati prave dimenzije ljudi i pojava. I onima koji Mileru baš i nisu skloni kao i onima koji su ga obožavali, sada postaje polako jasno da je on ipak sahranjen na pravom mjestu – nekoliko koraka od Hegela, Fihtea, Brehta, Hajnriha Mana i Markuzea.

Hodao sam tada od groba do groba, prisjećajući se sati, dana, mjeseci provedenih sa tekstovima tih ljudi. Pomislio sam da ih na tom mjestu uzalud tražim, jer jedino u bibliotekama oni žive svoj tihi zagrobni život.

Iste godine kada je Miler umro najveće njemačko književno priznanje – Bihnerova nagrada – pripalo je tada tridesettrogodišnjem pjesniku sa njemačkog istoka, Dursu Grinbajnu. A taj je pjesnik od svojih početaka bio neka vrsta Milerovog štićenika. Otuda je bilo sasvim prirodno da upravo Grinbajn sačini reprezentativan izbor Milerovog pjesništva koji je 2000. godine objavila jedna od najuglednijih njemačkih izdavačkih kuća, Zurkamp. U pogovoru tom izboru, objavljenim pod nazivom „Kraj rukopisa“ Grinbajn konstatuje da je Hajner Miler možda jedini pisac iz generacije ophrvane „lijevom melanholijom“ koji je sve do kraja pokušavao i uspijevao da se izbori za preko potrebnu distancu prema sebi, literarnom kanonu i sadašnjosti kao produktu istorije. Grinbajnov zaključak glasi: „Najmanje što se može reći jeste – on je radio na budućnosti njemačkog stiha. No, sve dok ovaj autor ne bude do kraja otkriven, njegov će glas ostati prigušen, kao iza gvozdene zavjese, kao relikt istorije dvadesetog vijeka. To što je napisao do tada će stajati prije svega kao epitaf jednoj propaloj državi. Njega bi trebalo stalno iznova iščitavati, i to iz temelja drugačije“.

U posljednjih nekoliko godina Miler dobija na značaju, a i recepcija se obnavlja. Arhiv Hajnera Milera hrabro se uhvatio u koštac sa velikim neobjavljenim nasljeđem. Zahvaljujući tome neke od pjesama su postale naknadno dostupne i prevodiocima.

PJESNIK HAJNER MILER

Mada je Hajner Miler svoj književni uspon počeo kao pjesnik, iako je decenijama pisao liriku i tu vrstu izraza pred kraj života opet intenzivirao, van Njemačke je njegova svjetska pozorišna slava zasjenila njegovu poeziju, koja nesumnjivo zauzima značajno mjesto u njemačkom i evropskom pjesništvu druge polovine 20. stoljeća.

Da bismo znali o čemu je zaista riječ u njegovim pjesmama morali bismo biti u stanju da slijedimo njegove asocijacije koje osciliraju između velikih imena i ideja: Šekspir, Sofokle, Puškin, Vergilije, Homer, Momzen, Benjamin, Marks, Napoleon, Lenjin, Rilke i Breht, da spomenemo samo neke, prisutni su u ovim stihovima kao naši savremenici zato što ih je Miler prizvao za svjedoke u procesu pisanja. Samo što je rani Miler pisanje shvatao kao nemilosrdnu spoznaju istorijske stvarnosti, da bi na kraju puta ono za pjesnika postalo isto tako nemilosrdan obračun sa sopstvenim iluzijama.

Hajner Miler se uopšte ne trudi da nam fusnotama olakša razumijevanje toga što on zna dok bilježi svoj tekst. Na tu tvrdnju bi ovaj pisac vjerovatno odgovorio ironičnom opaskom poput one iz autobiografije „Rat bez bitke“: „Ljudi više nemaju naviku da slušaju precizne tekstove – čim je nešto precizno formulisano, postaje nerazumljivo“. Istovremeno, Mileru je strana intelektualna poza, koja nije rijetka među epigonima T. S. Eliota.

Ovakav karakter Milerovih lirskih tekstova je prevođenje povremeno pretvaralo u pravi detektivski posao. Nisam još uvijek imao izdavača, ali sam najprije za sebe, pa poslije i za imaginarne čitaoce koji će jednom htjeti da se upuste u igru prepoznavanja asocijacija, sačinio popis nekih imena i pojmova koji se pojavljuju u Milerovim pjesmama, uz kraća objašnjenja. Bio je to impresivan glosar.

Mileru ova eruditivna komponenta njegovog pjesničkog teksta nije bila u prvom planu. Pjesnikov intelekt je zapravo grozničavo ispitivao mogućnost umjetničkog premjeravanja odnosa nade i istorijske stvarnosti. Drukčije rečeno, istraživao je opravdanost bilo kakve utopijske nade koja je do pred kraj njegovog života bila ukliještena između totalitarnog „realnog socijalizma“ i zapadnog totalnog konzumerizma.

Milerova opsesivna pitanja još uvijek nisu našla definitivni odgovor: Da li je moguće ljudsko društvo koje bi trajno uravnotežilo dvije ljudske iskonske potrebe, za društvenom pravdom i za individualnom slobodom? Da li sloboda isključuje pravdu i obrnuto? Da li su opravdane žrtve nastradale u pokušajima ostvarivanja ovih ideja? Ili je čovjek tek bolest ove planete, a istorija - besmislena klanica?

Naposljetku, za prosuđivanje ovog pjesništva ne treba da bude presudno to što nam se sa našeg globalizovane osmatračnice čini kako je sa propašću boljševističkog modela socijalizma pokopana i svaka nada u ostvarljivost radikalno drukčijeg, pravednijeg ljudskog društva, te da je utopija konačno difamirana kao iluzija. Hajner Miler je pred kraj života još jednom grandiozno opjevao svoj poluvjekovni uzaludni pokušaj da nasluti ma kakav finalni smisao u ljudskoj istoriji.

OTAC TITOISTA

Heiner Miler je rođen 9. januara 1929. u Ependorfu u današnjoj pokrajini Saksoniji. Njegov otac je bio činovnik državne uprave i uvjereni socijaldemokrata. Zbog toga je po dolasku nacista na vlast bio interniran, potom pušten. No, „neprijatelju naroda“ niko nije želio dati posao. Trbuhom za kruhom porodica seli na sjever, u Meklenburg, gdje je otac obavljao najrazličitije poslove. U kući Milerovih se stalno raspravljalo o politici i literaturi. Krajem 1944. Hajner Miler biva regrutovan, najprije u radnu brigadu a potom i u Narodni juriš - Folksšturm, posljednju odbranu zločinačkog režima, koju su sačinjavali nedozreli momčići i starci. Tako dospijeva u američko zarobljeništvo. Nakon završetka rata Miler se vraća u roditeljski dom, u istočni dio Njemačke koji je pod kontrolom Crvene armije. 1947. porodica se vraća u Saksoniju, gdje se Miler uključuje u rad literarne sekcije vladajuće Socijalističke partije jedinstva. Tu dobija posao bibliotekara, čiji je zadatak denacifikacija biblioteke. Prema sopstvenim riječima, u to vrijeme je sakupio bogatu privatnu biblioteku. Godine 1949. pohađa školu pisanja u blizini Drezdena, a već naredne objavljuje prve književne kritike u listu “Nedjelja”.

Izgledalo je da će mu karijera poći uzlaznom putanjom. Ali 1951. godine njegovog oca partija optužuje za titoizam, otac shvata signal i bježi na Zapad, uskoro mu se pridružuju Milerova majka i brat. On ostaje uz gorko saznanje da sječivo velike ideološke konfrontacije poput skalpela cijepa obične ljudske veze. To će docnije uroditi dobrim stihovima.

Miler se seli za Istočni Berlin, piše za listove i časopise. Upoznaje Bertolta Brehta ali nije uključen u njegov ansambl. 1954. sklapa brak sa Ingeborg Švenkner, književnicom za djecu, i koautorkom njegovih prvih pozorišnih tekstova. Naredne godine Miler postaje naučni saradnik istočnonjemačkog Udruženja pisaca, a od 1957. već radi kao urednik u mjesečnom časopisu „Mlada umjetnost“. Na Narodnoj bini je izveden njegov prvi komad – kolaž reportaža o Oktobarskoj revoluciji pod nazivom „Deset dana koji su potresli svijet“. Naredne godine Miler postaje naučni saradnik pozorišta „Maksim Gorki“ i stiče status slobodnog umjetnika.

Njegove prve drame izvedene su 1958, a 1959. dobija nagradu „Hajnrih Man“, dobija mjesto dramaturga u pozorištu „Maksim Gorki“. Drama „Preseljenica“ tematizuje oduzimanje zemlje seljacima. Izvedena 1961. i biva osuđena kao kontrarevolucionarna. Miler je prinuđen da izvrši samokritiku. Uprkos tome isključen je iz Udruženja književnika, a komad je nakon premijere zabranjen. 1965. je zabranjen i njegov sljedeći pozorišni tekst. Miler piše za novine pod pseudonimom Maks Meser. Njegova supruga Inge nakon perioda teških depresija izvršila samoubistvo 1966. godine.

Iste godine Miler piše dramu „Tiranin Edip“. Drama je izvedena 1967, potom se Miler ponovo ženi. Njegova druga žena je Bugarka Ginka Čolakova. U više navrata odlazi na duža putovanja u Bugarsku. 1970. je dobio šestogodišnji ugovor kao dramaturg „Berlinskog ansambla“. Piše komad „Mauzer“ naslonivši se na Brehtovu predstavu “Mjera”. U njemu preispituje opravdanost brutalnih revolucionarnih mjera. Komad ostaje zabranjen do propasti komunističkog režima. Premijerno je izveden u Sjedinjenim Američkim Državama 1975, a u Zapadnoj Njemačkoj, u Kelnu, tek 1980.

HEMFRI BOGART IZ SAKSONIJE

Godine 1975. Miler odlazi, po pozivu, na Univerzitet Ostin u Teksasu kao gostujući profesor. Nakon povratka iz Sjedinjenih Država postaje dramaturg berlinske Narodne bine. Potpisuje peticiju protiv oduzimanja državljanstva kantautoru Volfu Birmanu. Slijede nova putovanja po Meksiku i Porto Riku, nastaju novi tekstovi od kojih je najpoznatiji „Germanija, smrt u Berlinu“ i „Hamletmašina“. Hajner Miler je u Zapadnoj Njemačkoj od 1981. dobio skoro sve značajne književne nagrade, a 1985. i onu najznačajniju – „Georg Bihner “. Konkurencija sistema konačno počinje da radi za njega, pošto već naredne godine dobija i najznačajniju istočnonjemačku književnu nagradu. Osamdesetih je privilegovan autor sa obje strane Zida, kreće se slobodno između dvije suparničke države, član je obje akademije nauka i umjetnosti.

Godine 1989. je jedan od inicijatora osnivanja nezavisnih sindikata, govori na novembarskom protestnom skupu u Berlinu. Nakon ponovnog ujedinjenja Njemačke radi uglavnom kao režiser. Ukupni program frankfurtskog festivala Eksperimenta posvećen njegovom djelu. 1991. mu je dodijeljena Evropska teatarska nagrada. Njegovo postavljanje „Tristana i Izolde“ na scenu u Bajrojtu stručna kritika označava kao genijalno. Iste godine mediji objavljuju da su službenici ozloglašenog istočnonjemačkog Ministarstva za državnu bezbjednost redovno razgovarali sa Milerom. On to potvrđuje. Ispostavilo se da u tim „informativnim razgovorima“ Miler nikome nije nanio štetu.

Miler se 1992. ženi treći put, njegova mlada izabranica Brigite Marija Majer bavi se fotografijom. Iste godine objavljuje kontroverznu autobiografsku knjigu „Rat bez bitke“, biva napadan i slavljen. Potom priređuje i objavljuje izbor iz poezije koji ga prvi put cjelovito predstavlja kao pjesnika. Do kraja života pisaće uglavnom poeziju. Mada je dogovoreno da sredinom devedesetih u Kaliforniji režira jedan od svojih komada, smrt je bila brža. Hajner Miler je umro 30. 12. 1995. u Berlinu.

Jedni će ga zbog kožne jakne i debele cigare pamtiti kao „Hemfrija Bogarta iz Saksonije“, drugi pak kao skeptika za kojeg je svaki optimizam bio rezultat nedovoljne informisanosti. Na posljednjoj stranici spomenute autobiografije Hajner Miler je zapisao: „Do smrti moram živjeti sa mojim protivrječnostima, sam sebi tuđ koliko god je moguće“. Njegova poezija je, zahvaljujući prije svega dobro odnjegovanoj distanci prema svemu i svakome, nevjerovatno dosljedno istražila raspon „između malo i ništa“ kako je Miler u prošlom vijeku definisao svoj istorijski, umjetnički pa time i ljudski manevarski prostor.

Ako bih morao da izdvojim rečenicu koja bi najtačnije opisala stav Hajnera Milera, odlučio bih se za jedan od njegovih posljednjih iskaza: „Za jednog autora je privilegija da za života vidi kako propadaju tri države“.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )