Etika

Ima li za etiku mjesta u crnogorskom obrazovnom sistemu. Možda nije očekivana priča za kraj godine, ali je svakako zanimljiva, ako ništa drugo, ide uz ovu mrcvareću i napornu godinu.

I ova kao mnoge prethodne godine, iz etičke vizure, obilježena je daljim razobručenjem svih temeljnih vrijednosti. Što će reći i etike, odnosno, posebno etike.

Treba li da etika ima svoje mjesto u osnovnom i srednjem obrazovanju, da li bi takav predmet pomogao da se u ovom društvu smanji korupcija i bahato ponašanje moćnika. Da li bismo sa takvim predmetom u školama imali i bolje građane ili samo opterećeniju školsku mladež? Tu bih bio oprezan. Nerijetko tim strahom da ih se ne optereti u školskim klupama pravimo ljude koje lako sažvaće svaki ozbiljniji životni izazov, koji, tako “neopterećeni” u djetinjstvu ispadaju na prvoj oštrijoj krivini života. Vjerovatno bi se sa časova etike bježalo kao sa časova muzičkog - uz jednostavan rezon: koga to zanima. A ako se etički standardi oburdaju kao muzički ukus, ne smijem ni zamisliti što nas tek čeka.

Sa etikom je kao i sa mudrošću, na nju svi vole da se pozivaju, a malo ko je prepoznaje.

Koliko sam shvatio - ljudi koji odlučuju imaju najbolje moguće mišljenje o etici kao filozofskoj disciplini jednako kao i životnom principu, ali, ipak, osnovne i srednje škole ostaće i dalje bez etike.

Prelijepa je etika, kao da kažu, ali što će to djeci? Ako ćemo praviti uspješne ljude koji će se kako valja snaći u životu, etika im izvjesno samo može smetati.

Postoje neka “saglasja” koja su baš neobična. Imate lijepu rečenicu iz Pavićevog Hazarskog rečnika - ponekad je veća razlika između dva da nego između da i ne.

Kažu etika će biti “u svemu” (misli se na ostale predmete), kao i do sada. Toga se i bojim.

To su samo prividno paradoksi: onamo gdje ima mnogo moralisanja obično nema etike. Ovom društvu ne treba moralisanje, već pouzdana etika.

Moralisanje je uglavnom ideološka busija konzervativizma, a etički impuls morao bi biti iznad te vrste političkog diskursa. Hoću da kažem - sreo sam vrlo etične desničare i vrlo neetične ljevičare pa mi ne pada na pamet da tu jednačinu postavljam na tako sumnjive osnove.

“Tebi je lako, ti sviraš uz diple, ja predajem etiku”, kazao je legendarni prorfesor antičke književnosti Miloš Đurić svom kolegi, profesoru sa Muzičke akademije, nakon što je odbio da potpiše Apel srpskom narodu iza kojeg je stajala Nedićeva vlada i njemačka okupaciona vlast. Samo još par ličnosti je odbilo to da učini - Isidora, recimo. I Andrić, koji se za razliku od Đurića, “izvukao” bez objašnjavanja. Zbunjenom kuriru iz Nedićevog kabineta samo je rekao - Kažite ministru da gospodin Andrić nije kući. Eto, etika je kao voda - kada je ima uvijek pronađe put.

Nije priča naivna, iako ne treba dramatizovati - odista, etika je kao fudbalski sudija - najviše je ima kada je ne vidite, odnosno kada se podrazumijeva. Kada ne štrči. Onamo gdje se vidi, možete biti sigurni da dominira poganluk. Pa se tu dobro pamte primjeri čojstva...

Koliko je etike “dovoljno” jednom društvu, može li se sa etikom pretjerati?

Da li bi nam sa novim predmetom od osnovne škole političari bili makar malo drugačiji? I ne samo političari.

Da li bi duh pogroma viđen nedavno na Zabjelu (i drugdje) bio moguć sa unekoliko drugačijim školskim sistemom.

Jedno od najiskrenijih uvjerenja koje ćete sresti među našim ljudima je da su dobar i budala - rođena braća. Ova “izreka” krije model koji se koristi da se marginalizuje i stavi van snage svaka etika. I etički izazov koji katkad traži ličnu žrtvu.

Konačno - može li se etika tražiti od Djeda Mraza ili su neophodni neki drugi izvori?

Bilo je ili ne u našim udžbenicima, želim vam što više etike u vašim životima. To bi bio sasvim lijep način da zapamtite 2026. godinu. Srećno.

( Balša Brković )