"Portinarijev oltar" Huga van der Gesa: Madona, ikona melanholije i usamljeni Spasitelj

Mišljenja sam da niti jedna slikarska kompozicija na temu Hristovog rođenja na simboličan način ne prikazuje Sina Božjega u onoj jungovskoj “dihotomiji Boga i čovjeka” kao što je vidljivo na Portinarijevom oltaru flandrijskog ranorenesansnog majstora Huga van der Gesa. Naziv ovog kompleksnog remek djela “nesrećnog genija” dobijen je po naručitelju, talijanskom bankaru Tomazu Portinariju. Namijenjeno je bilo bolnici Santa Maria Nuova u Firenci. Danas se nalazi u firentinskoj Galeriji Ufici.

Središnji dio trodijelne kompozicije predstavlja scenu poklonstva malom, tek rođenom Isusu Hristu u ozračju iskrene i duboke pobožnosti. Impresivna jednostavnost i snaga slikarskog izraza stvara osjećaj neposrednosti u kojemu se na jedinstven način prožima profano sa svetim. U istoriji slikarstva malo je poznatih djela ove tematike čije su kompozicije strukturirane na ovakav način. Epicentar naslikanog prizora, energetsko središte slike, jest nago Hristovo tijelo položeno na zemlju. Ono sažima sve elemente kompozicije i istovremeno emanira božansko ozračje svetog događaja. Neobičnost ovakvog formalnog rasporeda figura, Marije, Josipa, pastira i anđela stvara dojam Hristove usamljenosti. Kao da je Sin Božji, premda prisutan, ipak daleko od nazočnih. U Van der Gesovom slikarskom postupku, u onom karakterističnom flamanskom smislu za realizam, u kontekstu teme koju slikar obrađuje, to čini ovo djelo iznimnim. Na takav način umjetnikovim suptilnim metodom, upravo slikanjem realističkih elemenata, pedantno obrađenih do najsitnijih detalja, proširuje se djelovanje prizora dajući djelu dimenziju svojevrsnog mističnog simbolizma. Dojam usamljenosti novorođenog Hristovog tijela kao da odražava onu tajnovitu razdaljinu, onu uvjetnu odvojenost od zemaljskog roda što sugerira nebesko porijeklo ploda Marijine utrobe. To dijete je Bog koji je sišao među ljude od kojih će stradati razapinjanjem na krst. Vitlejem i Golgota su dva sudbinska mjesta jednog poslanja. Darom svoje imaginacije i dubokim prožimanjem mističnog značenja motiva Van der Ges sugerira Spasiteljev ovozemaljski životni put unoseći misao o smrti u radosni događaj njegovog rođenja. Premda mi znamo, za razliku od prikazanih likova zemaljski put Sina Božjeg, Van der Gesov neobičan talent upravo to suptilno nagovještava u sporednim pojedinostima ove kompozicije. U scenu poklonstva uneseni su detalji koji na simboličkom i metafizičkom planu stvaraju tihu uznemirenost upravo u predskazanju Mesijine sudbine.

U prvom planu, pri dnu kompozicije, položen je snop pšenice, snop mističnog Hristovog tijela. Tako, nedaleko jedno uz drugo leže tek rođeni Spasiteljev korpus i njegov simbolični i mistični ekvivalent. Klica smrti zametnuta je rođenjem. Pšenica “posječena ljudskom rukom umire”. Mrvljenjem postaje brašno. Od brašna se radi hleb. “Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje” reći će Hrist apostolima u Euharistiji. Uz snop pšenice slikar je postavio dvije vaze s cvijećem. Ovaj dekorativni detalj nije lišen svoje precizne simbolike. Posebno se ističu bijeli ljiljani kao simbol bezgrešnog začeća, cvijeta što ga je nosio arhanđel Gavrilo u scenama Marijinog navještenja. Naslikan je i crveni cvijet božura kao simbol otkupiteljske žrtve, s naglaskom uskrsnuća u novi život. Plavi i bijeli irisi s mačolikim listovima sugeriraju na mačeve i patnju, na Marijinu žalosnu sudbinu s proročanstvom: “Mač će ti probosti dušu”. Mali cvjetovi tamnih ljubičica simboliziraju poniznost Hrista i Marije kao i Mesijinu poniznost u utjelovljenju, jer dolazi i predaje se čovjeku kao dijete položeno na zemlju. Tijelo rođenog Novog Adama leži nago na tijelu zemlje, elementu od kojeg je Bog stvorio prvog čovjeka. Tu je i crveni karanfil što označava Božju ljubav objavljenu u žrtvi. Nad ovim suptilnim detaljima simboličkog značenja promatračevu pažnju svojom izražajnošću najviše zaokupljaju Bogorodica i grupa pastira koji se klanjaju djetetu. Način kako su prikazani protagonisti svetog prizora potvrđuje Van der Gesovu izuzetnu sposobnost za psihološko nijansiranje karaktera naslikanih likova. Neki su od tumača ovog remek djela skloni vidjeti upravo u toj slikarevoj sposobnosti za uvjerljivo izražavanje karaktera prikazanih osoba, umjetnikovu psihičku preosjetljivost i duhovnu krhkost. Patio je od depresije i takozvane religiozne tjeskobe. ili melanholične psihoze. Ovakva se mišljenja povezuju s činjenicama iz Van der Gesove biografije po kojima je slikar nekoliko godina nakon što je naslikao Portinarijev oltar zapao u tešku psihičku krizu, imao suicidalne porive te se povukao u manastirski život.

Bez obzira na pokušaje primjene psihoanalitičkog ključa u analiziranju umjetnikovog stvaralačkog senzibiliteta kroz njegovu patografiju, naša je pažnja usmjerena na ono što je naslikano, dakle na djelo po sebi i na kompleksnost njegove recepcije. Za razliku od idealiziranih madona talijanskih renesansnih majstora nadahnutih idealom klasične ljepote poput onih Rafaelovih, Van der Gesova Bogorodica je duboko kontemplativna figura koja izražava neku asketsku samosuzdržanost. Premda ne pokazuje majčinsku nježnost prema rođenom svetom djetetu, kako se najčešće Madona prikazuje u slikama ove tematike, njen klečeći položaj i položaj ruku u molitvi izražava duboko osjećanje istovremeno zatomljene radosti i brige. Lice joj je zamišljeno i bez osmijeha. Oči su blago spuštene kao da gleda ne samo u svoje dijete nego i u njegovu sudbinu. Prožeta je sviješću da Hrist nije jedino njen sin. Marija je svjedokinja misterija koje nadilazi ljudsku sreću. Radost i patnja ispunjavaju njeno majčinsko biće. Marija ne drži svoje dijete u naručju, ne grli ga niti se nježno nadnosi nad njim. Ne prilazi rukama djetetu. Ta fizička distanca potvrđuje njenu emocionalnu zrelost i svijest da novorođeno dijete pripada i njegovom nebeskom Ocu i njenom Bogu. Takođe Marijino je biće podjednako u majčinskoj istinskoj emociji prema ljubljenom sinu i svijesti o njegovoj božanskoj prirodi i otkupiteljskom poslanju. Stiče se dojam kao da je Bogorodica u nekoj kontemplativnoj predanosti što je čini svojevrsnom ikonom melankolije.

U Van der Gesovoj sposobnosti za nijansiranje karaktera likova u prizoru koji promatramo posebno je izražena grupa pastira koji se klanjaju novorođenom djetetu. Oni nisu pastoralno idealizirani likovi, njihova su lica grubih crta gotovo vulgarno naturalistička, što na upečatljiv način pokazuje onaj spomenuti flandrijski smisao za realističnost. Upravo taj smisao prikazanim likovima daje snažnu uvjerljivost. Takođe, pastiri izgledaju iskreno dirnuti do dna svoga bića pred čudom koje je ozarilo njihovu prostodušnost. Jedan drži ruke u molitvi, drugi ih širi, treći se radoznalo naginje nad njima poluotvorenih usta ne bi li bolje vidio tijelo novorođenog Božjeg sina. Pokreti pastira su spontani i snažno prožeti izazvanim emocionalnim stanjem. Oni su svjedoci epifanije. Na taj način flandrijski majstor postiže izuzetan psihološki učinak radnje na slici. Pastiri su kontrast Marijinoj tihoj meditativnosti. U distanciranosti od djeteta izražavaju zadivljenost, iznenađenje, zbunjenost, ganutost. Sveto ih istovremeno privlači i izaziva strahopoštovanje. Spokojni mir anđela unosi harmoniju nebeskog i zemaljskog u slici vitlejemskog događaja. Ipak se čini kako je realizam svjetovnog ono što rafinirano pulsira energijom ovog Van der Gesovog remek djela. Kralj nebeski je rođen. Svijet je počeo plesti trnovu krunu.

( Dimitrije Popović )