Zatvor mi je bio prva umjetnička rezidencija
Jedan od najpoznatijih ruskih strit art umjetnika Philippenzo, autor čuvenih grafita “Izrusilovanje” i “Cink je naš”, za Vijesti govori o tome kako represija proizvodi umjetnost, a ćelija - slobodu
Kada je ušao u zatvorsku ćeliju, Philippenzo je ukrao čaršav i pretvorio ga u umjetničko djelo. Ta rečenica danas zvuči kao metafora cijelog njegovog puta, ali je, u njegovom slučaju, doslovna. Ulični umjetnik čije su antiratne poruke obilježile jednu epohu, autor grafita “Izrusilovanje” (složenica izvedena iz riječi Rusija i silovanje, eksplicitne kritike savremenog režima) i “Cink je naš” (referenca na cinkovane kovčege ruskih vojnika), prošao je kroz specijalni pritvor, krivični progon, nadzor bezbjednosnih službi i prinudni bijeg iz Rusije. Režim ga je pokušao da ga ućutka, ali je pritvor pretvorio u prvu umjetničku rezidenciju, a represiju u pojačivač sopstvenog glasa.
Filip Kozlov, poznat pod pseudonimom Philippenzo, jedan je od najprepoznatljivijih ruskih street art umjetnika posljednje decenije. Njegovi radovi, nastali na zidovima gradova, ali i u zatvorenim, represivnim prostorima, postali su dokumenti vremena u kojem su umjetnički gest i politički stav nerazdvojni. Nakon antiratnih grafita i javnih izjava, uslijedili su sud, pritvor i otvorene prijetnje, a potom i novi život u emigraciji.
Danas, sa bezbjednije distance, Philippenzo govori o umjetnosti kao načinu preživljavanja, o pritvoru kao prostoru stvaranja, o bijegu koji doživljava kao neizbježnu etapu ličnog scenarija, ali i o povratku hedonizmu, ljepoti i životnoj radosti. U razgovoru koji slijedi, on razmišlja o Crnoj Gori i umjetničkoj rezidenciji čuvenog ruskog galeriste Marata Geljmana, o antiratnom umjetničkom nasljeđu, o granicama političkog izraza i o tome zašto umjetnik nikome ne duguje ništa osim iskrenosti prema sebi.
Od kada se nalazite u Crnoj Gori u umjetničkoj rezidenciji Marata Geljmana i kako je uopšte došlo do vašeg dolaska ovdje?
Priča o mom dolasku, tačnije povratku, u Crnu Goru čista je improvizacija. Početkom oktobra došao sam u Tivat na forum slobodne ruske kulture “SlovoNovo”. Ove godine sam u potpunosti osmislio njegov vizuelni identitet, a ujedno sam predstavio i svoju novu samostalnu izložbu “Tekst-centar”. Na samom događaju vladala je nevjerovatno topla atmosfera: divni ljudi, umjetnost, more, vino - sve mi je to toliko zavrtjelo glavu da sam se, dan prije odlaska, uspio zaljubiti u jednu predivnu osobu.
Vrativši se kući, u svoj svježi, jesenji Viljnjus, odmah sam osjetio nostalgiju i poželio da se vratim. Kao povod sam jednostavno smislio veliki kreativni projekat za umjetničku rezidenciju Marata Geljmana, koju su zbog toga posebno ponovo otvorili. Usput smo Marat i ja zajedno letjeli u Brisel na konferenciju Antiratnog komiteta i pronašli nove tačke saradnje i međusobnog djelovanja koje otvaraju sasvim nove perspektive. Tako mala iskra, kratak impuls, mogu izazvati posljedice velikih razmjera. Potrebno je samo zaroniti u taj tok i ne opirati mu se. Dopustiti slučaju da se dogodi.
Šta vas je najviše iznenadilo ili privuklo u Crnoj Gori kada ste prvi put došli ovdje?
Iskreno oduševljenje u meni je izazvala nevjerovatna količina uličnih mačaka. Koje možete maziti, češkati i tepati im - potpuno besplatno! A tu je i prodaja alkohola 24 sata dnevno!
Kako vam je živjeti i raditi baš ovdje u Budvi, u ovoj rezidenciji? Osjećate li posebnu energiju mjesta?
Mogućnost da se prije ili poslije rada prošetate uz more, bez ikakve sumnje, predstavlja prijatan bonus boravka na ovim prostorima.
Razmišljate li o tome da ostanete u Crnoj Gori na duže: da živite ovdje i nastavite stvarati umjetnost? Šta su za vas “za”, a šta “protiv”?
Iskreno govoreći, ja sam urban čovjek, čak bih rekao - poklonik sajberpanka. Za udoban život potrebna mi je ipak sasvim drugačija, savremenija, dinamičnija i visokotehnološka sredina.
Po čemu se Vaš crnogorski period razlikuje, uslovno rečeno, od moskovskog ili vilnjuskog - po raspoloženju, temama, tehnikama?
U mom stvaralaštvu ne postoje periodi kao takvi. Sve tehnike, pristupe i narative razvijam paralelno. Međutim, poklopilo se da tokom oba moja dolaska u crnogorsku umjetničku rezidenciju Nova Riznica radim na serijama slika u svojoj pikselnoj tehnici. Tokom nekoliko godina nakupio sam prilično veliku količinu skica koje čekaju realizaciju u materijalu. A radni format rezidencije upravo pogoduje ubrzanom tempu njihove realizacije.
U više intervjua govorili ste da je Rusija za vas postala “toksična bivša”. U kojoj ste sada fazi odnosa s tom “bivšom” državom - bijes, umor, ravnodušnost?
Na ovo pitanje bih najradije odgovorio riječima koje se pripisuju prvom predsjedniku Ičkerije, Džoharu Dudajevu: “Nemam zlobe prema Rusiji. Imam osjećaj gađenja, kao prema crkotini.”
Ono što se desilo s mojom bivšom državom 24. februara 2022. godine i nakon toga, za mene je apsolutno neprihvatljivo. A poslije podlog ubistva Alekseja Navaljnog, sve nade u normalizaciju su nestale i Rusija je za mene lično prestala da postoji.
Koliko ste psihološki uspjeli izaći iz režima “preživljavanja” nakon specijalnog pritvora, krivičnog postupka i bijega? Ili to ipak ostaje u pozadini?
Taj period sam u potpunosti proživio. Kao Feniks sam izgorio do pepela, a zatim se obnovio, izrastao novo perje i sada živim svoj novi i najbolji život.
Kako danas gledate na svoj bijeg: kao na tragično iskustvo, avanturistički roman ili performans?
Sve što mi se dogodilo doživljavam kao unaprijed određen i neizbježan etapni čin, kao poglavlje u scenariju interaktivnog filma (ili imerzivne predstave) koji proživljavam.
Antiratna umjetnost i politički stavovi
Vaši radovi “Cink je naš!”, “Izrusilovanje”, “Baju-baj” postali su simboli antiratne umjetnosti. Kako ih danas doživljavate - kao istoriju ili i dalje kao živi nerv?
Ti radovi su dokumenti epohe, a ona još traje. Dok god rat traje, moja umjetnička izjava ne gubi na aktuelnosti.
Često ističete da se ne smatrate isključivo političkim umjetnikom. Ipak, nakon 2022. svijet Vas čita kroz antiratnu optiku. Da li to pomaže ili odmaže?
Tačno je, u svom radu sam maksimalno iskren. Inspiraciju crpim iz svijeta oko sebe i iz događaja koji me okružuju, i stvaram isključivo na teme koje su meni lično važne. Moja umjetnost je politička onoliko koliko sam i ja sam političan, a to je samo jedan dio, koji se u posljednje vrijeme znatno smanjio. Završiću još neke ranije osmišljene radove, ali se glavni fokus pomjerio ka prizemnijim, filozofskim i životno radosnijim temama.
Ne odričem se svojih glasnih izjava; naprotiv, ponosim se njima. A ako one i dalje privlače pažnju javnosti na moj umjetnički rad, to neminovno osvjetljava i druge narative koje razvijam, što mi kao autoru samo ide u korist.
U jednom intervjuu rekli ste “pa dokle više” povodom antiratnih izjava. Je li to umor, osjećaj besmisla ili želja za promjenom fokusa?
Uprkos užasu i tragediji svega što se dešava, ne vidim smisao da se stalno udara u istu tačku i da se beskonačno vrtim oko teme rata, prežvakavajući njegove detalje. Život, svijet i umjetnost nesrazmjerno su veći i od najveće tragedije. Ne zaboravljajući užase stvarnosti, danas ipak želim da se usmjerim na konstruktivnije i pozitivnije stvari.
Šta odgovarate ljudima koji kažu: “Dok traje rat, umjetnik mora govoriti o ratu”?
Smatram da umjetnik nikome ništa ne duguje, osim sebi, svojoj savjesti i svom talentu. Svako može biti umjetnik ako to želi. I svako sam za sebe odlučuje čime i zbog čega će se baviti.
Donbas, Ukrajina, odjek radova
Vi ste jedini ruski umjetnik koji je nakon 24. februara ušao u Ukrajinu i radio na Donbasu. Koji je bio najjači utisak s tog putovanja?
Vjerovatno me je najviše, i to ponovo, pogodilo koliko je Ukrajina prelijepa i koliko su ljudi tamo dobronamjerni. Čak ni u Ljvovu ni moj ruski jezik ni crveni pasoš nisu bili prepreka ili okidač u komunikaciji s lokalnim stanovništvom.
Takođe me je iznenadilo to što u ratnoj Ukrajini na željezničkim stanicama nema metal-detektora ni pretresa na ulazu. Dok su u Rusiji oni na svakom koraku: u metrou, u svakom tržnom centru. Za mene je potpuno jasno koja je od te dvije zemlje slobodnija.
“Baju-baj” na Donbasu je živjela svega nekoliko sati, kao i mnogi vaši radovi u Rusiji. Da li vam je važno koliko original opstaje na zidu, ili je danas presudna fotografija i medijski trag?
Filozofija strit arta je u tome da rad, čim je završen, prestaje pripadati umjetniku i počinje živjeti vlastitim životom. Naravno, lijepo je kada se djelo sačuva duže vrijeme. Ali ako pravite umjetničke provokacije i oštre izjave, ne očekujete dug vijek trajanja. Već je uspjeh ako rad uspijete završiti, fotografisati i objaviti. Nakon toga on prelazi iz fizičkog u digitalni svijet i tamo ostaje zauvijek.
Rekli ste da su vam “policija i bezbjednosne službe postale PR menadžeri”. Imate li osjećaj da Vi radite svoje, a sistem samo pojačava signal ili je cijena, ipak, previsoka?
U svakom djelu postoje glavni likovi i statisti, NPC-jevi (NPC se kolokvijalno koristi za osobu koja se doživljava kao neko ko ne razmišlja samostalno ili mehanički ponavlja stavove, značenje je često pežorativno). I jedni i drugi su važni za kretanje kroz scenario. Ja radim svoj posao, policija radi svoj.
Što se cijene tiče, svaki put kad pričam o svom hapšenju, bude mi pomalo neprijatno jer imam osjećaj da ljudi očekuju od mene neka mračna priznanja i gorko kajanje. A u stvarnosti, za mene je to iskustvo bilo iskreno uzbudljivo, inspirativno i korisno. Boravak u specijalnom pritvoru doživljavam kao svoju prvu umjetničku rezidenciju, u kojoj sam proveo zanimljivo i produktivno vrijeme, osmislio mnogo ideja i stvorio nekoliko umjetničkih djela. Na kraju krajeva, zahvaljujući tim avanturama skrenuo sam pažnju na sebe i svoj rad, a potom dobio priliku da se preselim i legalizujem u slobodnoj Evropi, steknem brojne korisne kontakte, napredujem u karijeri i čak započnem pisanje autobiografske knjige. Profit!
Tehnike, forme, teme
Šta vam je danas važnije: forma (visoki driping, pikselni simulakrumi, strit art) ili poruka, tekst, slogan?
Jednako važni. Cijenim i smisao i estetiku. Trudim se da konceptualni sadržaj spojim s odgovarajućom vizuelnom formom, tamo gdje je to smisleno i gdje može pojačati poruku.
Često spajate huliganski tekst i vrlo preciznu vizuelnu formu. Šta prvo dolazi, rečenica ili slika?
Zavisi o kakvom je radu riječ. Kod tekstualnih izjava primarna je teza, kod vizuelnih - forma.
U Vašim novijim radovima ima više ženskih likova, tjelesnosti i estetike užitka. Je li to svjesni odmak od politike ili prirodan povratak “vječnim temama”: hedonizmu, ljepoti, mladosti?
Ja nigdje ne odlazim, već ostajem sa sobom i onim što me zanima. Hedonizam je uvijek bio dio mene, tako da i dalje uživam u mladosti, umjetnosti, ženama i vinu.
Postoji li granica koju svjesno ne prelazite, po temi, oštrini, vizuelnom jeziku?
Neke ideje ostaju nerealizovane. Barem dok se ne pronađe prikladniji način njihove izvedbe ili dok se ne pojavi odgovarajući kontekst. Takve ideje skiciram i odlažem “u fioku”, kako bih ih izbacio iz glave.
Zajednica, Geljman, budućnost
Kako danas vidite ulogu Marata Geljmana i sličnih kustosa/galerista za ruskogovoreće umjetnike u emigraciji - više kao podršku, infrastrukturu ili stvaranje novog “panteona”?
Ono što Marat radi izuzetno je važno i izaziva u meni iskreno divljenje, poštovanje i zahvalnost. On okuplja mnogo talentovanih ljudi, pomaže im i povezuje ih u korisne projekte i inicijative.
Često govorite o važnosti povezivanja umjetničke zajednice. Da li, prema onome što vidite u Evropi i Crnoj Gori, ruskojezični umjetnici zaista postaju “zajednica” ili svako još preživljava sam?
Govorio sam ne toliko o objedinjavanju, koliko o uzajamnoj pomoći, međusobnom oplodnjavanju ideja, razmjeni iskustava, akumulaciji resursa i sinergiji. “Ujedinjena umjetnička zajednica” već zvuči kao neka institucija. A ja, kao istinski anarhista, institucije - u kovčeg.
Kako vidite svoju blisku budućnost: više strit arta u Evropi, veliki projekti na Zapadu, povratak Njujorku kao snu, ili je sada najvažnije učvrstiti se i mirno raditi bez velikih strategija?
Moj cilj za naredne tri godine jeste ulazak i učvršćivanje u zapadnom umjetničkom i medijskom prostoru, kao i priprema terena za preseljenje u Njujork.
A ako ipak zamislimo dan kada rat završi i režim padne, vidite li sebe ikada ponovo kao umjetnika koji radi u Rusiji, ili je to definitivno zatvorena priča?
Da bi se uopšte moglo razmišljati u tom pravcu, ne samo da mora završiti rat i doći do promjene političkog sistema, već mora završiti i raspad same imperije, uz promjenu mentaliteta njenog stanovništva. Drugim riječima, Rusija u svom sadašnjem obliku jednostavno mora prestati da postoji. I da se ponovo rodi kao nešto drugo: razumnije, savremenije i miroljubivije, humanističko društvo. Ili skup država.
Iskustvo specijalnog pritvora i “psihološki aikido”
Pretvorili ste ćeliju u radionicu, a čaršav u umjetničko djelo. Da li vas taj princip “psihološkog aikida” prati i danas, sada u bezbjednoj Evropi?
Taj princip je uvijek sa mnom. Sve u ovom svijetu može i treba da se pretvori u koristan resurs za sebe i za svoj rad. Potrebno je samo promijeniti optiku i umjesto prepreka vidjeti mogućnosti.
Ako bi Vam ponudili izložbu sastavljenu isključivo od radova vezanih za zatvor, pritvor, bijeg i emigraciju. biste li pristali ili vam je važno da se ne zadržavate na toj temi?
Rado bih napravio i predstavio takvu izložbu. Upravo to doprinosi terapijskom efektu (i za mene i za publiku) kojem kroz svoju umjetnost i težim.
( Nina Vujačić )