Budućnost i Balšić - omiljeni neprijatelji
BUDUĆNOST U MEĐURATNOM PERIODU (26): Prenosimo djelove monografije posvećene stogodišnjici Fudbalskog kluba Budućnost
Odnos Budućnosti (Zore, Crne Gore) sa Balšićem bio je kompleksan i iznijansiran i ne može se uprošćenom crno-bijelom tehnikom smjestiti u istorijski okvir. Antagonizam među podgoričkim rivalima i njihova ideološka polarizovanost možda i nisu bili toliko izraženi koliko je to naglašavano u decenijama nakon Drugog svjetskog rata. Na to, pored ostalog, upućuje i činjenica da je granica između njih bila propusna.
Veliki broj igrača bili su članovi i jednog i drugog kluba. To, međutim, ne znači da je uvijek vladao fer-plej. Milan Raičević ostavio je zanimljivu anegdotu o prelasku golmana Dode Tahirija iz Balšića u Budućnost i pokušaju njegovog bivšeg kluba da ga, uz pomoć policije, povrati.
Otac Dode Tahirija je, prema Milanu Raičeviću, iz Albanije prebjegao u Podgoricu u strahu od krvne osvete. Drugi izvori navode i njegovo ime - Tahir Curi - kao i drukčiji razlog bjekstva iz domovine, koju je napustio zbog politike. Doda je počeo da trenira sa Balšićem, ali je, nakon što mu je predsjednik Budućnosti Grujo Petrović pomogao da zaliječi kožnu bolest, prešao u redove rivala. Balšić je pokušao da ga vrati, a kada u tome nije uspio, uključila se i policija, koja je razgovarala sa Curijem.
“Tamo mu rastumačiše da smo mi komunisti protiv kralja i države koja njemu daje utočište i materijalnu pomoć”, piše Milan Raičević.
Uprkos pritiscima policije i oca, Doda Tahiri je ostao u Budućnosti sve do njenog gašenja. Kasnije je branio za Crnogorac, potom za Šumadiju iz Aranđelovca, a kratko je boravio i u Skoplju. Nakon Drugog svjetskog rata bio je član Vlaznije iz Skadra, da bi se potom vratio u Podgoricu i Budućnost. Odigrao je i tri meča za albansku reprezentaciju.
I mada su Budućnost i Balšić odigrali veliki broj međusobnih utakmica, incidenti su se, makar na osnovu novinskih napisa, srazmjerno rijetko dešavali. Dva kluba su često igrala kontrolne mečeve, koji su u pojedinim slučajevima imali naglašeno prijateljski karakter. Kada su se Gojko Mitrović, igrač i blagajnik Budućnosti, i kapiten Balšića Petar Novićević spremali za odlazak u vojsku, njihovi timovi su se sastali 19. jula 1931. godine kako bi prikupili novčana sredstva za ispraćaj.
Na sačuvanoj zajedničkoj fotografiji iz iste godine, nastaloj na prijateljskom meču za “olimpijsku sliku Smailja Junuzovića”, fudbaleri dva tima poziraju pomiješani i zagrljeni, ne nalikujući na ogorčene i naoštrene ideološke suparnike.
Dva kluba su se sastajala i drugim povodima. Dvadeset osmog oktobra 1934. godine, devetnaest dana nakon Marsejskog atentata, Budućnost i Balšić odigrali su duel namijenjen polaganju zakletve na vjernost Petru II Karađorđeviću, nasljedniku jugoslovenskog prijestola. Dug vremenu je plaćen.
Mnogo toga navodi na zaključak da su podgorički rivali bili, u nedostatku prikladne domaće riječi, “frenemies”, odnosno omiljeni neprijatelji. Njihovi interesi su se u značajnoj mjeri preklapali. I u Splitskom i u Cetinjskom nogometnom podsavezu nalazili su se u istoj poziciji - zapostavljeni, bez svojih ljudi na mjestima odlučivanja. Ipak, kada je u jesen 1934. godine formirana Zetska župa, pokazalo se da nije bilo jednostavno uskladiti želje i da su se klubovi nadmetali za primat. Pri tom, nesumnjivo je ko je na lokalnom nivou bio privilegovan.
“Balšić stoji finansijski nešto bolje - pomaže ga opština sa 500 dinara, ima vlastito igralište i dosta igrača”, pisala je Zeta u oktobru 1930. godine. Formulaciju “vlastito igralište” treba shvatiti uslovno. Na zemljištu koje je bilo u vlasništvu Jugoslovenske vojske, na kome se nalazila i kasarna, Balšić je obavio neophodne radove kako bi teren prilagodio igranju utakmica i nastojao je da tu poziciju iskoristi.
Oba kluba su se našla u nebranom grožđu kada im je vojna komanda Podgorice početkom 1935. godine oduzela zemljište na kome su trenirali i igrali. Četiri godine kasnije, zajedničke nevolje ujedinile su Balšić i Crnu Goru. Stariji klub je na prostoru između kasarne i parka ogradio sopstveno igralište, nakon čega je na sastanku sa predstavnicima Crne Gore postignut sporazum o zajedničkom treningu, sudjelovanju na utakmicama i ravnomjernom učešću u troškovima već podignute ograde oko igrališta. Dogovor se odmah isplatio, a mjesni protivnici su ga potvrdili prijateljskim susretom čiji je prihod iznosio 3.125 dinara.
Idila, međutim, nije potrajala. Već u martu 1940. godine Zeta izvještava da je sportsko igralište kod parka zaposjednuto zgradom, a sportistima se preporučuje da treniraju na otvorenom prostoru, na Ćemovskom polju.
(Iz monografije “Ponosna prošlost, jedna je Budućnost”, koja se može kupiti u fan-šopu Budućnosti)
( FK Budućnost )