Dejova prva ljubav: Samo sam zbog Budućnosti plakao

I Podgorica, tadašnji Titograd, imala je svoj 5. oktobar, ali u fudbalskom - najljepšem smislu.

Godina je bila 1983, legendarni Mišo Folić, suočivši se sa povredom prvog centarfora Željka Janovića, odlučio je da u vatru gurne Dejana Savićevića, koji je tek napunio 17 godina. A dolazila je Crvena zvezda.

Ostalo je istorija - na svom prvom pravom debiju u dresu Budućnosti (prvi put bio starter) Savićević je u finišu utakmice gurnuo loptu pored Tomice Ivkovića za pobjedu od 1:0. I slike iz nekog drugog vremena - 15 hiljada navijača slavilo je pobjedu Budućnosti, slavilo je novu zvijezdu, koja je rođena tu pred njihovim očima.

Sve ono što je uslijedilo nakon toga, pet godina u dresu Budućnosti, četiri u Crvenoj zvezdi, šest u Milanu, ušlo je u sve antologije, ne samo crnogorskog i jugoslovenskog, već i evropskog i svjetskog fudbala. Igrač koji je pronosio slavu Budućnosti i Crne Gore.

Ovo je titogradska priča fudbalskog genija: Budućnost kao prva ljubav.

- Bilo je lijepih i teških momenata - prisjeća se, kao posljednja od legendi u serijalu intervuja “biramo najbolji tim Budućnosti” za 100. rođendan podgoričkog kluba.

- U prve dvije-tri godine mog bitisanja u Budućnosti bila je grčevita borba za opstanak. Čak smo i jednom bili ispali iz lige - 1985, skoro matematički, malo se toga ljudi sjeća. Spasao nas je jedan igrač Radničkog iz Niša Palčić. Tom čovjeku bi trebalo da dignemo spomenik u Podgorici. On je na tri utakmice zaredom promašio tri penala i mi smo zahvaljujući tome ostali u ligi. A kad smo nekoliko kola prije kraja izgubili od Zvezde kod kuće 2:1, mislili smo da ispadamo, bilo je i plača, dobro sjećam se toga. Nestvarno je na kraju kako smo ostali u ligi, najviše zahvaljujući Palčiću.

Tri godine borbe, a onda renesansa: sa Milanom Živadinovićem, 1986.

- Naredne dvije godine bilo je mnogo lijepo, godinu sa Živadinovićem, godinu sa Špacom Poklepovićem. Nažalost, ni jedan ni drugi nisu živi - ali bilo je pravo uživanje, posebno sa Živadinovićem. Nekoliko prvih kola smo bili loši, a onda smo odjednom krenuli i bili hit prvenstva. I ja sam se te godine definitivno afirmisao i tek tada sam vidio, u svojoj trećoj sezoni, da ću biti dobar igrač. Ne baš da ću doći do nivoa do kojeg sam došao, ali da ću biti dobar - bilo je jasno. Stasali smo kao generacija, braća Brnović, ja, bio je Guzo Vujović te prve godine kod Živadinovića, poslije je došao Željo Petrović. Bio je Bodo Drobnjak stariji, Slavko Vlahović, Stanisavljević, Pešterac, Daca Mugoša... Imali smo dobru ekipu i mogli smo da igramo, nismo bili podređeni čak ni protiv jačih ekipa, umjeli smo da im pariramo.

Savićević se sjeća detalja zbog kojeg mu je najviše krivo.

- Polufinale Kupa Jugoslavije protiv Rijeke 1987. U revanšu u Titogradu nas je dobro zakinuo čuveni sudija Zoran Petrović, koji je poslije toga ‘masakrirao’ Rijeku u finalu protiv Hajduka. Mogli smo da odigramo to još jedno finale sa Hajdukom - a možda je odlučeno i na višem nivou da Hajduk mora da osvoji, ko zna. Ali, bruka kako je sudio Petrović. Deda Hadžiosmanović je probio po boku i centrirao, lopta je igraču Rijeke prošla kroz noge i, pošto je uklizao, zaustavio je rukom koja je ostala iza. I Petrović ne svira penal. A već je bio svirao jedan koji je Martać promašio - zapravo Ravnić odbranio, ali i ovo je takođe bio penal. Ta utakmica je nešto za čim najviše žali moja generacija, iako sam ja sam bio mlađi.

Sjeća se Dejo utakmica protiv Partizana, protiv kojeg je Budućnost tada voljela da igra, sjeća se i “crne beštije”, Crvene zvezde.

- Protiv Partizana smo imali super rezultate, protiv Zvezde katastrofalne - nismo mogli da ih pobijedimo. Jednom smo ih možda pobijedili u Kupu i to je bilo to. Nismo ni sreće imali, ali protiv Partizana - za tih pet godina koliko sam bio u Budućnosti samo smo jednom izgubili u Titogradu 3:0, kad je Đukanović branio za njih. A protiv Zvezde nikad - osim na mom debiju 5. oktobra 1983.

Igranje za Budućnost - ispunjenje snova.

- Sva djeca iz Podgorice i dan-danas žele da igraju za Budućnost. A tek u tom vremenu - fudbaleri su bili mnogo popularni, javne ličnosti. Tada 90 odsto ljudi nije znalo ni ko je predsjednik Vlade, ni ko je šef policije, ni ko je ministar, a danas su to glavne ličnosti. Tada su to bili fudbaleri, glumci. Bio je totalno drugačiji ambijent, pristup životu, gledanje na vrijednosti i sve ostalo. Da tada budeš prvotimac Budućnosti - nema ko te nije znao. Bilo je malo medija, a stadioni puni. Protiv Rijeke - osam hiljada, Zvezde i Partizana, praznik - 15 hiljada. Pa Sarajevo kad dođe sa Sušićem, Željo... Pa Sutjeska - dođu Nikšićani, utakmice na nož. Mi smo bili Bogovi - poznati, priznati, voljeni - priča Savićević.

Voljeni, jer su igrali srcem.

- Dođu Zvezda i Partizan, pa neki ljudi skoče kad da Zvezda gol, ali većina je bila za nas i ljudi su nas voljeli. U Budućnosti niko nije uzeo pare, svi smo voljeli taj klub. Nikad poslije Budućnosti nisam zaplakao. Kasnije u Zvedi, Milanu, kad izgubiš - žao ti je, ali ideš dalje. Te neke emocije se malo izgube kada dođu velike pare. Uđeš u profesionalne vode, takođe, ne igraš, nego radiš fudbal. U Budućnosti smo sve radili iz ljubavi - ko kod je došao, nije mogao da uzme neke velike pare. Jesmo imali za dobar život, evo daću jedan primjer - jedne godine smo od osam mogućih, uzeli sedam bodova, a premije su se dobijale za ciklus od četiri utakmice. Ja, koji nisam imao profesionalni, već stipendijski ugovor, donio sam kući premija koliko su zaradili otac i majka za godinu. Toliko je to bilo. Pola para sam ostavio kući roditeljima, dao bratu, ostavio za mene - to su bile neke druge vrijednosti. Nisi mogao da zaradiš bogatstvo, ali živjeli smo dobro.

Puno golova, 36 u prvenstvu velike države, u dresu Budućnosti, dao je Savićević.

- Najdraži? Možda onaj kod Živadinovića kad sam izdriblao igrače Slobode, možda dva u Splitu protiv Hajduka, ili Dinamu u Zagrebu kada je sedam igrača bilo ispred mene, a ja uspijem da šutnem sa ivice šesnaesterca - pravo u “devedeset”. Povedemo 1:0, izgubimo 2:1. Zatim Veležu, golmanu Petranoviću, Partizanu, takođe, ovdje kada se igrao veliki derbi za vrh. Bilo je lijepih golova.

A svemu je prethodilo...

- Prva utakmica koje se sjećam da sam je gledao bila je prva Budućnosti po povratku u Prvu ligu, 1975. protiv Radničkog iz Kragujevca. Otac me je poveo na istok, na stajanje, 1:0, Tonko je dao gol Diki Stojanoviću. Ja sam sjedio u najdonjem redu i gledao utakmicu kroz rešetku, mali sam bio. Poslije toga se sjećam utakmica kod Spasojevića kad je Budućnost igrala dobro, sjećam se kad je Guzo dao dva gola Zvezdi, pa pobjedu protiv Hajduka 4:0. Sjećam se i kako je Mojaš davao golove, sjećam se Zoje Vorotovića i Mića Bakrača. I šteta što nema tih snimaka, mislim da su te generacije mnogo hendikepirane u odnosu na nove generacije, a o ovome sad neću ni da pričam - sve se telefonom snima. Šteta što su te golove i poteze iz Televizije Crne Gore presnimili i preko njih stavili skupštine da imaju. Izbrisali su sve te stvari i doveli te ljude do toga da samo možeš da pričaš o njima - kakav je neko igrač bio. Ne možeš da pokažeš ko je bio Tonko, ko je bio Guzo, ko je bio Mojaš, šta su bili Mićo i Zoja, ko je bio Janko. Mi mlađi imamo neke snimke, ostalo je barem nešto - prisjeća se Savićević.

Puno anegdota, dogodovština iz najmlađih, navijačkih dana...

- Preskakali smo preko stajanja na istoku. Oni stave boce, neko se popne pa ih iskuca - pa se stavi ćebe ili kartoni da se preskoči preko: čuda su se radila na stajanju da bi se gledalo. Zatim sirene za uzbunu koje su se palile na istoku... Teško je to objasniti današnjoj omladini - priča Dejo.

Eto, to je bila Budućnost...

- Bio je bokserski klub, veoma popularan; oni su prvi ušli u Prvu ligu, pa onda fudbaleri, zatim košarkaši sa Duškom Ivanovićem, pa ženski rukometni klub, koji treba bistu od šest metara da podigne Vinku Kandiji. Gledali su ga kao budalu kada je rekao ‘ja ću s ovim klubom da se borim za prvo mjesto’. Od 12 klubova tada su bili 11. Sa Kandijom su se naredne sezone borili za prvo mjesto. To su bili ti reperi. Mijo Perunović legenda, njega kad smo vidjeli kao Tita da smo vidjeli. Sve su to neke vrijednosti koje teško možeš sad da objasniš mladima.

Savićević je, naravno, predodređen da izabere idealni tim Budućnosti - saigrača, fudbalera koje pamti, ali naglašava:

- Anketa je nepravedna prema starijima - Budućnost je, na primjer, igrala finale Kupa Jugoslavije 1965, a ja sam rođen 1966. I šta ja znam o tim igračima, iz te generacije, iako sam ih kasnije mnoge upoznao? A ostvarili su veliki, veliki uspjeh. Sjećan se finala Kupa 1977, kroz maglu, ali te slike izblijede kada se ne ponavljaju. Grijeh prema njima, čak ni ja koji ću uskoro napuniti 60 se ne sjećam svih, a šta tek reći za mlađe.

Naglašava, takođe, da nije pristalica “istorijskih” anketa.

- Svaki period nosi neke svoje najbolje igrače: evo Pelea skoro da ne spominju, a u moje vrijeme je bilo samo Pele, Pele, Pele... Onda je došao Maradona, a u novije vrijeme Mesi, Ronaldo. Maradonu pomalo spominju, Pelea rijetko ko, a osvojio je tri svjetska prvenstva. Vjerovatno je to i neminovnost, dolaze novi, atraktivniji, i toj industriji je primamljivije da se pravi veći marketing oko njih.

Dejov tim uz dosta “ograda”: Nepravedno prema starijima

Dejan Savićević bira najbolji tim Budućnost uz dosta “ograda” i zagrada.

Prije svega, kako kaže, nepravedno je prema bivšim, velikim igračima.

- Miša Folića, na primjer, volim više od svih, on me je doveo me u Budućnost, ali kako da ga stavim u tim kad ga nisam gledao? Pa Brana Rašovića, Laza Radovića... Sve sam ih upoznao, znam im za vrhunske karijere, ali ih nikad nisam gledao. Nesumnjivo da su bili veliki. Vjerovatno sam i nekog zaboravio, i izvinjavam se, ne bih da mi ljudi uzmu za zlo, spomenuo sam samo dvojicu-trojicu, a bilo ih je na desetine starijih koji su napravili velike karijere. Kao Vlado Božović, narodni heroj - priča Savićević.

Zatim, još jedna nedoumica...

- Da li se bira tim igrača koji su najviše dali Budućnosti ili igrača koji su igrali u Budućnost a napravili velike karijere? Jer, kada gledaš igrače koji su najviše dali Budućnosti, to su prije svih Janko Miročević, Slavko Vlahović, Danilo Karadžić, Mišo Folić, Milan Rogošić, Duško Vlaisavljević... vjerovatno sam i nekog zaboravio, ali to su ljudi koji su dali cijeli život Budućnosti, što kroz igračku karijeru, što kasnije u klubu, kao treneri ili nešto drugo.

Savićević ipak bira igrače Budućnosti koji su napravili najveće karijere - u zemlji, inostranstvu.

Na golu: Dragoje Leković.

- Zlatni čileanac, Budućnost, Zvezda, uvijek u krugu reprezentacije... Zatim desni bek Duško Vlaisavljević, bio je dobar igrač. Otišao je u Rad i da tamo nije napravio onu glupost i zaradio suspenziju, 100 odsto bi bio dio generacije Zvezde koja je osvojila Kup šampiona, jer su htjeli da ga dovedu.

Savićević bira štopere: Nikola-Nino Jovanović i Vojislav-Vojo Vukčević.

- Iako je Nino igrao malo za Budućnost, bio je učesnik Svjetskog prvenstva 1982. u Španiji, reprezentativac iz Zvezde, u kojoj je pružio vjerovatno i najbolje partije u generaciji Branka Stankovića koja je igrala finale Kupa Uefa. Nije ga slučajno uzeo Mančester junajted. Vojo Vukčević je bio dobar centarhalf i najveću grešku je napravio što, kada je već potpisao, nije otišao u Zvezdu. Imao bi veću karijeru.

Na poziciji lijevog beka Savićević je imao možda i najveću dilemu:

- Dragoljub Brnović. O njemu se dosta zna, bio je reprezentativac, polivalentan, mogao da igra na više pozicija. Njega sam odabrao, ali žao mi je zbog Zoje Vorotovića, koji je takođe bio strašan igrač.

Savićevićev vezni red: Željko Petrović i Branko Brnović centralno, Peđa Mijatović desno, Guzo Vujović lijevo.

Obašnjenja:

- Želja Petrovića znam od svoje 14. ili 15. godine života. Dečko koji se borio, izborio i postao igrač, preko Dinama, PSV-a i Sevilje napravio je vrhunsku karijeru. Zatim drugi Brnović - Branko, koji je bio zlatni čileanac, mogao da igra beka, štopera ili veznog, gdje sam ga ja stavio. Peđa Mijatović - šta pričati o njemu? Postigao je toliko u fudbalu i u životu, da je iluzorno da ga ja hvalim. I Guzo Vujović lijevo - bio je odličan dribler, dobar klupski igrač. Javnost ga manje zna jer ima malo snimaka iz tog perioda, ali starije generacije ga mnogo bolje pamte.

Ispred njih, a iza najisturenijeg - Tonko Miročević:

- Bio je kapiten olimpijske reprezentacije, u onoj bivšoj Jugoslaviji bio reprezentativac. Najveća legenda Budućnosti.

I u vrhu napada, Anto Drobnjak:

- Igrač sa kojim sam malo igrao, jer je u tom periodu Željko Janović bio ispred njega. On je treneirao s nama, a zaigrao je kada je Željko otišao u vojsku, i napravio veliku karijeru. Zvezdu, Lens, gdje je osvojio titulu, bio prvi strijelac lige Francuske i to niko ne može da mu ospori.

Imao je Savićević nedoumica birajući B tim, na kraju diktira formaciju sa dva klasična centarfora:

- Branislav Đukanović - Savko Vlahović, Miodrag Grof Božović, Janko Miročević, Zoja Vorotović - Mićo Bakrać, Caco Ljumović, Drago-Četka Kovačević, Mirko Radinović - Mojaš Radonjić, Žaljko Janović.

Tonko je najveća legenda Budućnosti, više je dao i od Peđe i od mene

Za Dejana Savićevića, najvećeg crnogorskog fudbalera svih vremena, najveća legenda Budućnosti je - Ante Miročević.

- Smatram da je najviše dao Budućnosti, i kao igrač i kao trener. On je istinska legenda kluba, čovjek mu je u svakom smislu dao najviše. Računaju za mene i Peđu da smo bili bolji igrači, ali što se tiče Budućnosti - on je dao puta tri više od nas dvojice.

Savićević “potpisuje” i idealni tim Budućnosti koji je u našoj anketi odabrao Tonko Miročević.

On izgleda ovako, A tim: Božo Belojević - Mišo Folić, Peko Methadžević, Branko Rašović, Niko Radović - Janko Miročević, Lazar Radović, Predrag Mijatović - Vojin Škoba Božović, Dejan Savićević - Milutin Pajević.

B tim: Momčilo Vujačić - Slavko Vlahović, Cveto Savković, Vojislav Vukčević, Rajko Folić - Dragoljub Brnović, Petar Caco Ljumović, Gano Ćerić - Drago Kovačević, Dragan Vujović - Vlado Milić.

- Čitajući sve koje su glasali, mislim da je Tonko obuhvatio najšire - i ja vjerujem u njegovo mišljenje. Ne kažem da se slažem 100 odsto - jer kako da se slažem, kad je stavio neke ljude koje nikad nisam ni vidio, ali znajući kakav je bio igrač, a kakav je prije svega čovjek - realan, da nije opterećen veličinama - mislim da je njegov najbolji tim Budućnosti najmjerodavniji od svih koje sam pročitao do sad.

Dva “idealna” Savićevićeva tima

Savićević je odbarao dvije varijante timova sastavljene od igrača koje pamti - od 1975. godine i prve utakmice koju je gledao, koju je zapamtio.

Izabrao je i timove po kriterijumu - igrali u Budućnosti, a ostvarili najbolje karijere.

A tim: Dragoje Leković - Duško Vlaisavljević, Nikola Jovanović, Vojo Vukčević, Dragoljub Brnović - Željko Petrović, Branko Brnović - Peđa Mijatović, Ante Miročević, Guzo Vujović - Anto Drobnjak.

B tim: Branislav Đukanović - Slavko Vlahović, Miodrag Grof Božović, Janko Miročević, Zoja Vorotović - Mićo Bakrać, Caco Ljumović, Drago-Četka Kovačević, Mirko Radinović - Mojaš Radonjić, Žaljko Janović.

Intervjuom sa Dejanom Savićevićem završena je velika anketa “biramo idealni tim Budućnosti” povodom 100. rođendana kluba.

Vijesti će prvih dana 2026. godine proglasiti idealni najbolji tim, na osnovu glasova istaknutih fudbalera, ali i navijača u anketi koja je skoro dva mjeseca bila aktivna na našem portalu.

Proglasićemo dva najbolja tima Budućnosti, takođe i najbolji timovi za prvih 50 (1925-1975) i drugih 50 godina postojanja (1975-2025). Uradićemo to kako bismo se barem dijelom odužili starijim legendarnim igračima, koji su nepravedno zapostavljeni u svakoj anketi koja se bira u današnjoj vremenskoj ravni, pa i ovoj.

( Danilo Mitrović )