Hodorkovski ekskluzivno za "Vijesti": Balkan ostaje prostor ruskog geopolitičkog eksperimenta

Nekada najbogatiji čovjek Rusije, simbol divlje postsovjetske privatizacije i oligarhijskog kapitalizma, danas je jedan od najglasnijih i najdosljednijih protivnika Vladimira Putina. Mihail Hodorkovski je čovjek čiju je sudbinu Kremlj pretvorio u političku poruku: ko se usudi da ospori sistem, biće slomljen. Osnivač naftnog giganta Jukos, koji je početkom 2000-ih otvoreno govorio o korupciji u vrhu države i finansirao opoziciju, proveo je gotovo deset godina u ruskim zatvorima, u procesima koje su međunarodne organizacije i zapadne vlade ocijenile kao politički motivisane. Nakon pomilovanja 2013. godine i odlaska u egzil, Hodorkovski više nema ni iluzija ni interesa o ruskom sistemu, osim da ga razotkrije.

Iz pozicije insajdera koji je upoznao Putinovu Rusiju iz samog njenog jezgra moći, ali i iz iskustva političkog zatvorenika, Hodorkovski danas otvoreno, iz londonskog egzila, govori o mehanizmima kojima Kremlj destabilizuje druge države: od propagande i hibridnog rata, do manipulacije lokalnim slabostima i društvenim podjelama. Za njega, nuklearno oružje nije najopasniji instrument Putinove vlasti, ali propaganda jeste. U ekskluzivnom razgovoru za “Vijesti”, Hodorkovski bez diplomatskih rukavica govori o Balkanu kao prostoru koji Moskva i dalje posmatra zonom svog interesa, o Crnoj Gori kao meti suptilnijih, ali dugoročnih pritisaka, i o Evropi koja, po njegovom sudu, još ne shvata da je vrijeme strateške naivnosti prošlo.

Ovo nije intervju sa teoretičarom geopolitike, već sa čovjekom koji je skupo platio lično iskustvo sa sistemom o kojem govori i koji danas upozorava da se isti obrasci - samo prilagođeni lokalnim kontekstima - već testiraju i na periferiji Evrope.

Strategija Kremlja i Crna Gora

Kako biste opisali strategiju Kremlja prema Crnoj Gori danas, nakon dvije decenije političkog, propagandnog i obavještajnog djelovanja u zemlji?

U ovom trenutku Kremlj fokusira svoje napore na Balkanu na zemlje koje su susjedi Crne Gore: Srbiju i Republiku Srpsku u sastavu Bosne i Hercegovine. Ali to ne znači da je Crna Gora bezbjedna. Kremlj Balkan i zemlje bivšeg sovjetskog bloka vidi kao svoje sfere uticaja i na njih usmjerava instrumente hibridnog rata.

Da li Rusija i dalje vidi Crnu Goru kao prostor u kojem može povratiti uticaj, uprkos njenom članstvu u NATO-u?

Rusija smatra da se nalazi u stanju neobjavljenog rata sa NATO-om, tako da, iako članstvo u NATO-u štiti Crnu Goru od najbrutalnijih oblika djelovanja Kremlja, težnja ka obnovi zone uticaja ostaje.

Zvaničnici EU upozoravaju na “veoma aktivnu rusku propagandu” u Crnoj Gori. Koliko je danas opasniji propagandni aparat Kremlja u poređenju s periodom kada ste vi bili u Rusiji?

Propaganda je glavno i najefikasnije oružje Kremlja. Ako me pitate šta je opasnije u Putinovim rukama, nuklearno oružje ili propaganda, reći ću, naravno, propaganda, jer će upravo propaganda biti okidač za upotrebu nuklearnog oružja. Putinova propaganda funkcioniše bolje nego sovjetska. Sovjetska je pokušavala da veliča komunizam. Putinova je usmjerena na stvaranje haosa, protivrječnosti i nezadovoljstva. Njegova propaganda vam ne govori kako je dobro u Rusiji, jer se to lako može provjeriti i vidjeti da nije tako. Ali ona veoma vješto pronalazi bolne tačke u vašoj zemlji i pritiska ih. Migracije, siromaštvo, nesigurnost, nezadovoljstvo životom, toga ima svuda. Putin veoma vješto eksploatiše te probleme i podstiče nezadovoljstvo ljudi. U tome je snaga i prijetnja njegove propagande izvan Rusije.

Koji je, prema Vašem mišljenju, najefikasniji način da se mala država poput Crne Gore zaštiti od ruskih hibridnih operacija?

Ruska strategija sprovođenja hibridnih operacija uvijek se oslanja na lokalno stanovništvo. U Crnoj Gori postoji velika ruska dijaspora, u zemlji postoji znanje i poštovanje prema ruskoj kulturi. Veoma je važno formirati promišljenu i dobronamjernu politiku prema ljudima porijeklom iz Rusije koji žive u Crnoj Gori. Ti ljudi treba da postanu saveznici, tada će Kremlj imati mnogo manje mogućnosti za hibridni rat i propagandu u Crnoj Gori. Ta politika može se graditi, na primjer, kroz podršku ruskoj antiratnoj kulturi, čiji je jedan od centara upravo Crna Gora.

Koliko su opravdane bojazni da bi ruska propaganda mogla uticati na ishod mogućih referenduma u državama članicama EU o pristupanju Crne Gore?

Putinova propaganda usmjerena je na razjedinjavanje naroda i razaranje evropskih institucija, tako da neće biti ništa iznenađujuće ako Kremlj i u ovom slučaju nastavi istu politiku.

Da li vjerujete da Rusija aktivno pokušava da uspori ili kompromituje put Crne Gore ka članstvu u EU?

Da, naravno. Putin razmišlja u kategorijama bipolarnog svijeta i igre sa nultom sumom. Sve što izgube njegovi protivnici, njemu izgleda kao dobitak. Ulazak sve većeg broja zemalja u EU, naročito iz bivšeg istočnog bloka, on doživljava kao poraz. I Kremlj čini sve da to spriječi.

Kako biste okarakterisali sadašnji odnos crnogorskog društva prema Rusiji: racionalan, nostalgičan ili ranjiv?

Bojim se da nisam dovoljno duboko upućen u situaciju da bih davao ocjene o crnogorskom društvu.

Kakvu ulogu vidite za crnogorske medije u suprotstavljanju dezinformacijama, imajući u vidu vaše iskustvo s Putinovim propagandnim sistemom?

Vaši mediji imaju veliki potencijal u tom pravcu. Prvo, vi prilično dobro razumijete ruski mentalitet. Istorijski smo bliži jedni drugima nego mnogim drugim zemljama Zapadne Evrope. Drugo, imate izvrsnu ekspertizu među ruskim opozicionim novinarima, umjetnicima, piscima. Na primjer, to je klaster koji je u Budvi okupio Marat Geljman. Ti ljudi mogu mnogo pomoći Crnoj Gori u borbi protiv opasnog uticaja Putina i njegove propagande.

Regionalni kontekst i bezbjednosni rizici

U kojoj mjeri se Balkan uklapa u Putinovu logiku korišćenja kriza za rješavanje unutrašnjih problema - kao potencijalno novo žarište nestabilnosti?

Cijela Putinova strategija zasniva se na stvaranju haosa i konflikata širom svijeta, a zatim na nuđenju sebe kao rješenja problema. Pri tome mu je potpuno svejedno šta će biti sa zemljama i ljudima koje je iskoristio za stvaranje takvih situacija. Pogledajte Siriju, to je dobar primjer Putinovog pristupa i odnosa prema onima koje naziva saveznicima.

Koliko je vjerovatno da bi Rusija, oslanjajući se na veliki korpus veterana i paralelne strukture, mogla usmjeriti destabilizaciju ka regionima sa slabim institucijama, poput Zapadnog Balkana?

Dok je Putin zauzet ratom u Ukrajini, to nije naročito vjerovatno. Ali od trenutka završetka sadašnjeg rata imaće dvije do tri godine dok ne shvati da više ne može upravljati zemljom bez rata. Kuda će tada usmjeriti svoje snage? Prije bih pomislio na Baltik, ali ni Balkan ne treba isključiti.

Ako rat u Ukrajini postane zamrznuti konflikt, da li se povećava rizik da će Kremlj tražiti nove mete u zonama bez direktnog vojnog prisustva NATO-a?

Iz unutrašnjopolitičkih razloga Putin više ne može bez rata. Nakon završetka rata s Ukrajinom, tražiće nove ciljeve. Ne mislim da će to odmah biti direktna invazija na zemlje NATO-a. Prije bih očekivao stalne hibridne provokacije i diverzije. Ali one sa velikom vjerovatnoćom mogu prerasti u punopravni rat, naročito ako procijeni da Evropa nije spremna.

Putin, Tramp i logika moći

Često kažete da Tramp i Putin funkcionišu kao “dva gangstera”. Šta tačno pod tim podrazumijevate i po čemu se njihov stil pregovaranja razlikuje od zapadnih političkih standarda?

Trampov pregovarački stil više liči na pristup njujorškog trgovca nekretninama koji ima iskustvo i sa polukriminalnim sindikatima i sa tvrdim partnerima. Karakterišu ga dvije ključne stvari. Prvo, Tramp ne pridaje veliki značaj ideološkim vrijednostima. On je fokusiran na postizanje opipljivog rezultata i direktne koristi: potpisivanje ugovora, posla ili nečeg sličnog. Drugo, on ne pridaje veliki značaj riječima. Ako mu je za ostvarenje cilja - da zaplaši, iznenadi ili zbuni sagovornika - potrebno da kaže glupost ili očiglednu neistinu, on će to reći. I nimalo se neće brinuti kada dođe vrijeme da se odrekne tih riječi.

Putinov pristup je čisto banditski. On laže, manipuliše i doživljava učtivost kao slabost. Zaustavlja se tek kada naiđe na tuđu silu. Vrlo je brutalan u riječima, ali u stvarnosti nema nikakvu želju da izloži svoju ličnu bezbjednost bilo kakvom riziku.

Zašto, po Vašem mišljenju, Evropljani i dalje pogrešno tumače poruke koje dolaze iz Bijele kuće i Kremlja?

Ne mislim da evropski političari ne razumiju signale iz Vašingtona i Moskve. To nisu glupi ljudi. Problem je u tome što Evropa nema adekvatan odgovor.

Putin otvoreno govori: spreman sam da ratujem još neko vrijeme i spreman sam da povećavam vojnu prijetnju Evropi radi ostvarivanja svojih ciljeva.

Tramp kaže: pošto Putin prijeti Evropi, a ne Americi, SAD to ne smatraju svojim problemom i žele da se fokusiraju na Kinu.

Odgovor Evrope trebalo je da se čuje još prije četiri godine. Evropa je morala da shvati da svoju bezbjednost može obezbijediti samo sama Evropa. Zatim je trebalo naglo povećati odbrambene izdatke i vojnu proizvodnju. Početi pripremati ljude na to da će možda morati braniti svoju slobodu. Ali, to se nije desilo.

Tokom perioda nakon Hladnog rata Evropa je izgradila socijalne države blagostanja. To je skupo, i u budžetima više nema prostora za vojne troškove. Evropski političari se plaše da će, ako smanje socijalna, penziona ili zdravstvena davanja radi povećanja vojnih izdataka, izgubiti vlast. Iako im zapravo nedostaje liderstvo i sposobnost da ubrzaju ekonomiju tako da ima sredstava i za jedno i za drugo.

Zato Evropa i dalje pokušava da spriječi Trampa da odustane od nošenja tereta evropske bezbjednosti u uslovima Putinovih prijetnji.

Tvrdite da su i za Putina i za Trampa riječi samo taktika, a ne obaveze ili namjere. Kako se onda mogu procjenjivati njihove akcije?

Tramp želi kraj rata. To mu je zaista važno. Ali mu nije naročito važno pod kojim uslovima će se to desiti. Da li će to biti pravedan ili sramotan mir, njemu je svejedno, jer njegovi birači nemaju zahtjev za nekom konkretnom formom mirovnog sporazuma. Birač razmišlja ovako: prestalo je da se puca negdje na Istoku Evrope? Odlično. A kome je tačno pripao Donbas, prosječnog stanovnika Srednjeg zapada ne zanima. Zato se Tramp tako i ponaša.

Putin, s druge strane, smatra da ima prednost i pokušava da je iskoristi maksimalno. Tramp mu je ponudio veoma povoljne uslove (teške i ponižavajuće za Ukrajinu). Ali Putin ni tada ne žuri da pristane i odugovlači u nastojanju da dobije još više. Cijena tog odugovlačenja su desetine hiljada života s obje strane fronta.

Šta ova logika transakcione moći znači za male države poput Crne Gore?

Sve je prilično jednostavno. Crna Gora se ne može mjeriti sa SAD-om, Kinom, EU, Indijom ili Rusijom po ekonomiji, stanovništvu ili vojsci. Morate razmišljati o stvaranju konkurentskih prednosti koje će natjerati velike države i blokove da vas uzmu u obzir.

U kontekstu Evrope i završetka rata, vi za to imate određene preduslove. Na primjer, zbog geografskog položaja, istorije, klime i vizne politike, imate veliku rusku dijasporu. Ona neće nestati nakon završetka rata. I mnogo toga zavisi od vaše politike prema toj dijaspori.

Crna Gora je na pragu članstva u EU. To, naravno, znači pooštravanje vizne politike, što će neminovno pogoditi sve dijaspore, uključujući i rusku. Ja bih predložio da se razmisli kako da se taj prelaz ublaži. Lojalan, antiratno orijentisan i kulturno i politički uticajan korpus ruske dijaspore je, zapravo, konkurentska prednost Crne Gore u uslovima transakcione politike.

Da li bi bilo kakav budući sporazum između Moskve i Vašingtona - bez obzira na njegov oblik - mogao uticati na geopolitički položaj Crne Gore i regiona?

Ne mislim da će biti direktnog uticaja. Ali budući sporazum će, bez sumnje, učvrstiti povratak blokovskom razmišljanju i kategorijama sfera uticaja. Crna Gora će biti stavljena u situaciju potrebe izbora bloka kojem će se prikloniti. Bolje je taj izbor napraviti dobrovoljno, u korist EU, nego pod pritiskom i u pravcu današnjeg totalitarnog Kremlja.

Ukrajina, Rusija i dugoročne posljedice

Zašto smatrate da je predsjednik Zelenski pogrešno shvatio ključnu evropsku poruku da Evropa ne može pružiti dovoljnu podršku Ukrajini bez Sjedinjenih Država?

Predsjednik Zelenski nije glup čovjek. On savršeno razumije sve evropske poruke. A kakav izbor on ima? Pokušava da sačuva američku podršku i mnogo radi sa Trampovim timom. Ali ako se Amerika povuče iz konflikta, jedini partner Ukrajine ostaje Evropa. Zato je Zelenskom cilj da, u svim okolnostima, ne dozvoli da Evropa oslabi podršku. Zbog toga on iz nužde ne reaguje na izjave da Evropa ne može iznijeti takvu podršku bez učešća SAD-a.

U kojoj mjeri ukrajinsko rukovodstvo i društvo pogrešno procjenjuju političku realnost u Vašingtonu?

Ukrajina savršeno razumije raspoloženja u Bijeloj kući. Nakon svađe u Ovalnom kabinetu, tim Zelenskog je izvukao ispravne zaključke i korigovao svoje pristupe. Problem je u tome što Zelenski igra sa kartama koje ima. Ima mnogo ograničenja i ne baš veliku slobodu manevra.

Zašto tvrdite da Putin “nije izgubio” u Ukrajini i kakav ishod vidite kao najrealniji?

Nakon što Putin 2022. godine nije uspio da pobijedi Ukrajinu za tri dana, mislio sam da je napravio fatalnu grešku. Postojale su najmanje dvije realne prilike da zbog invazije izgubi vlast.

Prva prilika bila je u rukama Bajdena i Evrope. Da su 2022. godine Ukrajini dali svo oružje koje su dali do danas (rakete, avione, PVO i slično), uz zatvaranje neba nad Ukrajinom, Putin bi izgubio rat. A da je izgubio rat, njegov režim ne bi opstao.

Druga prilika bila je 2023. godine. Da je Prigožinova pobuna potrajala još nekoliko dana, pridružili bi joj se generali. U toj situaciji postojala bi mogućnost rušenja Putinovog režima. I, što je još važnije, otvorio bi se prostor za demokratsku opoziciju.

Obje prilike su propuštene. Kao rezultat, Putin ne samo da je sačuvao vlast, već ju je i ojačao. Ima niz problema: ekonomiju, demografiju, tehnološko zaostajanje, zavisnost od Kine, ali oni mu ne prijete ozbiljnim problemima u naredne dvije do tri godine.

Putin će uspjeti da proda ruskom društvu završetak rata kao svoju pobjedu. Kao rezultat, zadržaće vlast i neće imati ozbiljne političke izazove. Cijena toga biće veliki strukturni problemi koji će zemlju uvesti u sporu, ali postojanu degradaciju. Ti problemi neće ugroziti režim u narednih tri do pet godina, ali će se kasnije vratiti u vidu ozbiljnih kriza.

Evropu, pak, čeka novi Hladni rat. Izbor u narednim godinama biće: ili očuvanje suvereniteta, ili pokušaj očuvanja svih dostignuća socijalne države uz gubitak dijela suvereniteta. Plašim se da će kratkoročni izbor biti pogrešan.

Zašto većina Rusa i dalje podržava Putina uprkos svemu i šta bi moralo da se desi da on izgubi tu podršku?

Za početak, niko ne zna koliko Rusa zaista podržava Putina. Kako to provjeriti? Poštenih i slobodnih izbora nema, a ni rezultati anketa ne odražavaju stvarnu sliku. Rusi podržavaju Putina ne zato što on nešto radi. Ako pogledate rezultate istraživanja, 60 odsto Rusa podržaće Putina ako završi rat. I istih tih 60 odsto podržaće ga ako rat nastavi. Šta to znači? Da je u uslovima totalitarne diktature građanima svojstveno da se sa vlašću slažu u svemu. Tako je jednostavno bezbjednije. To je oblik Stokholmskog sindroma, kada taoci razviju simpatije prema onima koji su ih zarobili. To je psihološki mehanizam prilagođavanja i preživljavanja. Ali to ne znači da Rusi vole Putina.

( Nina Vujačić )