Dvadeset sedam godina pješačenja oko svijeta

Karl Bušbi je u jednom baru sklopio opkladu da može pješice stići od južnog vrha Južne Amerike sve do svog doma u Engleskoj. Njegovi prijatelji nisu mnogo vjerovali da će u tome uspjeti.

“Odjednom je to postao izazov”, rekao je Bušbi o opkladi koju je sklopio u dvadesetim godinama. “Taj razgovor je počeo da dobija na zamahu, dok na kraju nisam sjeo, izračunao sve i pomislio: ‘Ovo je izvodljivo.’ … Postao sam poluopsjednut time šta je sve potrebno da bi se ovako nešto ostvarilo”, ispričao je za “Vašington post”.

Nekoliko godina kasnije, 1998. godine, stajao je na ivici Punta Arenasa u Čileu - otprilike najdalje moguće mjesto od njegovog rodnog Hal u Engleskoj do kojeg se može stići pješice - spreman da započne ekspediciju dugu oko 50.000 kilometara, za koju je vjerovao da će trajati oko 12 godina.

Prošlo je 27 godina, a Bušbi, koji danas ima 56 godina, i dalje hoda.

“Plan je bio da uradim nešto zaista izuzetno”, rekao je. Pješačio je kroz Patagoniju, Ande, Centralnu Ameriku, Meksiko, čitavom dužinom Sjedinjenih Američkih Država, kao i kroz Rusiju, Mongoliju i djelove Azije. Prošao je kroz neka od najzabačenijih, najneprijateljskijih i politički najosjetljivijih krajeva na svijetu, prelazeći pustinje, džungle i ratne zone.

Na početku poduhvata, Bušbi je sebi postavio dva pravila, od kojih nijedno nikada nije prekršio.

“Ne mogu da koristim prevoz kako bih napredovao i ne mogu da se vratim kući dok tamo ne stignem pješice”, rekao je Bušbi. “Ako negdje zapnem, moram sam da se snađem”.

U početku je trasu puta iscrtavao ručno.

“U to vrijeme sve se svodilo na papirne mape, olovke i kalkulator”, rekao je.

Bušbijevo putovanje, koje je nazvao “Ekspedicija Golijat”, traje mnogo duže nego što je očekivao zbog finansijskih teškoća, problema s vizama, zabrana putovanja, političkih prepreka i pandemije kovida 19.

“Sve to zajedno dovelo je do ogromnih kašnjenja”, rekao je Bušbi.

Očekuje se da će kući, u Hal, stići do septembra 2026. godine.

“Ovo je sada priča stara 27 godina”, rekao je.

Bušbi je bio padobranac u britanskoj vojsci, a kako kaže, upravo je to iskustvo probudilo u njemu apetit za izazovima, putovanjima i istraživanjem.

“Kada ste u vojsci i imate priliku da putujete i vidite neka od tih nevjerovatnih mjesta, to zaista inspiriše i budi želju za lutanjem”, rekao je Bušbi. “Padobranci su usmjereni na fizičku spremu, izdržljivost i velike distance, tako da se sve to prirodno uklopilo”.

Bušbi je takođe rekao da ga je boravak u vojsci, i gubitak nekoliko prijatelja, naveo da mnogo razmišlja o smrti.

“Stalno je bio prisutan osjećaj da je život kratak i da ga treba živjeti najbolje što možemo”, rekao je.

Svi ti faktori, kako kaže Bušbi, oblikovali su njegovu želju da se u 29. godini upusti u pješačenje oko svijeta.

“U tim ranim danima mislim da me niko nije shvatao ozbiljno”, rekao je.

Na put je krenuo sa svega 500 dolara.

“Nisam imao nikakvu podršku”, rekao je, dodajući da uglavnom spava u šatoru pored puta, a ponekad i u domovima ljudi koji ga pozovu. “U Americi je to vrlo brzo postalo pitanje pukog preživljavanja. … Doslovno sam tražio hranu pored puta samo da bih mogao da nastavim”.

Kasnije je njegova porodica počela da mu pomaže finansijski, a ljudi su počeli da mu pomažu donacijama kada su čuli za njegov poduhvat. Javljale su se i kompanije, nudeći sponzorstvo. Do trenutka kada je 2003. stigao u Kanadu, Bušbi je već imao ugovor za knjigu, a kasnije mu se javila i jedna produkcijska kuća s idejom da njegovu priču pretvori u film.

“Jedna od lekcija koju sam iz ovoga izvukao jeste da niko ovo ne može da uradi sam”, rekao je Bušbi. “Možda sam ja čovjek koji je sam na putu, ali iza mene stoji ogromna mreža podrške koja me drži uspravnim i gura naprijed”.

I pored te podrške, Bušbi se suočio s nizom, naizgled nepremostivih prepreka. Prošao je kroz Darienski prolaz između Paname i Kolumbije - poznat kao jedan od najopasnijih prolaza kroz džunglu na svijetu.

Kasnije je, 2006. godine, stigao do Beringovog moreuza između Aljaske i Rusije - sredine svog pješačkog puta. Bio je to prvi od dva vodena prelaza koje je morao da savlada.

Zimi se, kako kaže, moreuz ne zaledi u potpunosti.

“To je ogromna masa zdrobljenog leda i morske vode… bukvalno se penjete preko leda da biste prešli i najmanju udaljenost”, rekao je.

Na Aljasci je upoznao još jednog avanturistu koji je s njim prešao moreuz.

“Niko nije vjerovao da ćemo uspjeti”, rekao je Bušbi. “Na kraju se ispostavilo da smo to uspjeli iz prvog pokušaja, što niko nije očekivao - najmanje mi sami”.

Kada je stigao u Rusiju, naišao je na novu prepreku: priveden je zbog ulaska u zemlju preko pogrešnog graničnog prelaza. Ispričao je da je 57 dana proveo u pritvoru i suočio se sa suđenjem, sve dok vlasti nijesu pristale da mu dozvole da nastavi pješačenje.

“Bio je to čitav niz čuda”, rekao je Bušbi.

On se tokom godina susretao i s drugim izazovima, uključujući finansijsku krizu 2008. godine, kada su se sponzori povukli, što je zaustavilo njegova putovanja. Bušbiju je 2013. zabranjen ponovni ulazak u Rusiju na pet godina zbog početnog kršenja graničnih propisa, pa je pješice prešao put od Los Anđelesa do ruske ambasade u Vašingtonu kako bi zatražio ukidanje zabrane vize, za koju kaže da je na kraju povučena.

Bušbi je u avgustu 2024. godine stigao do drugog vodenog prelaza na svojoj ruti. Preplivao je Kaspijsko more, od Kazahstana do Azerbejdžana, kako bi izbjegao prolazak kroz Iran ili Rusiju. Plivao je 31 dan, svake noći spavajući na brodovima koji su mu pružali podršku.

Nakon toga je pješice stigao do Turske, a zatim ušao u Evropu. Nedavno je došao do Mađarske i sada je na posljednjoj dionici puta - do Hala mu je ostalo još oko 1.500 kilometara.

“Svaki centimetar ovog puta morao sam da savladam ili hodanjem ili plivanjem”, rekao je Bušbi. Svaki put kad stanem, nastavljam upravo od tog mjesta”.

Zbog ograničenja u vezi s vizama, Bušbi je morao da podijeli pješačenje u etape. U Evropi može da boravi samo 90 dana, nakon čega mora da napusti kontinent na narednih 90, pa odlazi avionom u Meksiko da se odmori, a zatim se vraća kako bi nastavio rutu.

Kada je započeo ekspediciju, dnevno je prelazio oko 30 kilometara, ali je u posljednje vrijeme tempo smanjio na oko 24 kilometra dnevno.

Bušbi kaže da je tokom gotovo tri decenije naučio mnogo toga, ali se jedna stvar posebno izdvaja: “99,99 odsto ljudi koje sam sreo predstavljaju ono najbolje u čovječanstvu”, rekao je. “Svijet je mnogo ljubaznije i prijatnije mjesto nego što se to često čini”.

Bušbi je rekao da bi se svaki put kada bi se razbolio ili zapao u nevolju pojavio neki neznanac i pomogao mu - pružajući mu smještaj, obrok, finansijsku pomoć ili savjet.

“To se ponavljalo u svakoj kulturi i u svakoj zemlji”, rekao je. “Silna dobrota nepoznatih ljudi za mene je bila pravo iznenađenje”.

Kako kaže, pretrpio je samo jednu ozbiljnu povredu - okliznuo se i duboko posjekao ručni zglob - i sam zašio ranu. Jedini ozbiljniji zdravstveni problem bila je stomačna infekcija, zbog koje je boravio kod ljekara kojeg je upoznao u Peruu, a koji ga je oporavio.

Bušbi kaže da se ponekad bori s usamljenošću, ali je od samog početka znao da će ovo pješačenje biti podjednako psihički zahtjevno koliko i fizički. Dodaje da je stekao prijatelje širom svijeta i da je tokom svog poduhvata imao dvije značajne veze, koje su obje završene zbog neobičnih okolnosti njegovog života.

“Ne bi trebalo da živimo ovako”, rekao je.

Uprkos tome što je prošao kroz 25 zemalja, Bušbi kaže da su mu stopala u dobrom stanju.

“Uglavnom se sama brinu o sebi”, rekao je.

Iako Bušbi zna da obilazak svijeta nije za svakoga, nada se da će podstaći ljude da u svoje živote unesu više avanture.

“Morate vidjeti kakav je svijet zaista i upoznati ljude koji u njemu žive”, rekao je. “To je jedno od najboljih obrazovanja koje možete steći”.

On je rekao da ima pomiješana osjećanja dok se približava kraju svog puta.

“Posljednjih 27 godina mog života svrha mog postojanja bila je da ustanem i idem naprijed, a to će se naglo prekinuti”, rekao je. “Teško je na to se navići i jasno je da će tako biti”.

Bušbi je snažno posvećen popularizaciji nauke i planira da se tome u potpunosti posveti kada se vrati kući.

Kao najvažniju pouku iz svojih avantura izdvaja način na koji su ga ljudi širom svijeta prihvatali i pomagali mu. Kaže da se nada da će tu dobrotu moći da prenese dalje, na druge.

“Svijet vas na neki način zagrli, pomogne vam da ostvarite ciljeve i da nastavite dalje”, rekao je. “Bilo je to zaista zapanjujuće”.

Od analognog svijeta do TikToka

Bušbi se pri kraju ekspedicije suočava s još jednim izazovom - svijetom koji se u međuvremenu temeljno promijenio.

Hodajući po jakoj kiši na sjeverozapadu Mađarske, prisjetio se da je na početku putovanja nosio jeftinu plastičnu “Instamatic” kameru sa filmovima od 35 milimetara, dok mu medijska pažnja nije bila ni na kraj pameti.

“Tada nije bilo društvenih mreža, ničega sličnog. Nije bilo razloga da se sve fotografiše ili snima - bila je to potpuno druga igra”, rekao je Bušbi za Rojters, dodajući da je TikTok počeo da koristi tek ove godine.

“Danas je to gotovo dodatni sloj pritiska, jer vas odjednom gleda mnogo očiju. Ljudi žele da znaju sve, više se ne možete sakriti. Ali u isto vrijeme… to je ogroman alat”.

( A. Šofranac )