Dom u kojem se slavi čovjek: "Vijesti" u posjeti podgoričkoj ustanovi za stare

Poštenje često nije najlakši put do cilja, ali se na kraju isplati - čak i kada nije odmah vidljivo, poručila je stodvogodišnja Branka Đukić, najstarija korisnica podgoričkog Doma starih u Podgorici.

“Zbog mira srca i duše”, savjetovala je u razgovoru sa novinarkom “Vijesti”, dodajući da “čovjek najviše dobije onda kada zna da je radio ispravno”.

Đukić, nekadašnja učiteljica, kaže da je u domu zadovoljna i da joj je “kao u hotelu”.

Govoreći o dugom životnom vijeku, uz osmijeh navodi da je genetika igrala veliku ulogu.

Razgovor je nakratko prekinula druga korisnica doma - nekadašnja Brankina koleginica, pa je kratki susret u hodniku postao podsjećanje na to da se neke profesije ne završavaju odlaskom u penziju.

Slavili čovjeka

U podgoričkom Domu starih te večeri se govorilo o drugoj vrsti trajanja - o onome što čovjek napravi rukama i ostavi iza sebe.

Veselin Filipović (78), korisnik doma “od prvog dana - dvije godine i deset mjeseci”, izlagao je treći put svoje umjetničke radove u toj ustanovi. Izložba je, kaže, pripremana oko godinu, a okupila je veliki broj ljudi.

Posjetioci su pristizali i iz drugih opština, a u sali se brzo osjetilo ono što je rijetko na javnim događajima - da se ne dolazi samo “da se vidi”, nego da se dođe zbog čovjeka, zbog druženja i zbog atmosfere.

Uz muziku, korisnici doma su pjevali, plesali i bodrili jedni druge, a veče je više ličilo na kućno slavlje nego na formalni kulturni program.

Direktorica ustanove Jelena Šofranac je, na početku programa, kazala da posjetioci neće doživjeti samo crteže, već i “istinsko oduševljenje” kada ugledaju ručno izrađene figure od drveta, podsjećajući da su rađene skromnim alatom i sa puno ljubavi.

Navela je da je to Vesova treća izložba i da spada u najposjećenije događaje u domu, koji okupljaju ljude iz više opština.

“Događaje koji okupljaju ljude iz više opština, ljude koji dolaze iz poštovanja prema njegovom stvaralaštvu, ali prije svega iz velike ljubavi prema njemu”, rekla je te večeri Šofranac.

Dodala je da se radovi mijenjaju i da su motivi svake godine drugačiji, ali da je Filipović “isti” - vedar, skroman i nenametljiv, a istovremeno veoma vrijedan.

“Veso je isti - ima isti pogled dječaka, istu vedrinu, ukazuje nam istu pažnju i dalje je skroman i nenametljiv u svemu što radi, a radi zaista puno”, kazala je direktorica u obraćanju.

Od crteža do treće izložbe

Filipović je novinarki ispričao da je završio brodomašinstvo, pošao na more i bio pomorac pet-šest godina, a da se zatim zaposlio u željeznici kako bi bio bliže porodici. Nakon odlaska u penziju, kaže, život je bio vinograd, društvo i planina. Onda je, objašnjava, došao je trenutak u kojem čovjek mora da osmisli svoj život ponovo - ovaj put uz pomoć i uz prihvatanje da se stvari mijenjaju.

“Čovjek mora sam da osmisli svoj život u svakom trenutku, i onda da traži pomoć i da je prihvati. Ja mislim da je to, poslije ženidbe i poslije dobijanja djece, drugi najvažniji momenat koji čovjek donosi”, rekao je Filipović u razgovoru sa novinarkom.

Dodaje da djeca odrastu, postanu svoji ljudi i krenu svojim putem, a roditelji, kaže, tada treba da nauče da ih puste - i da im olakšaju tako što će manje brinuti o njima.

Filipović je rekao i da u Domu starih imaju sve “kao u dobrom hotelu”, ali da mu je najvažniji odnos rukovodstva prema korisnicima i način na koji se ljudi u domu ophode jedni prema drugima. U tom tonu, u razgovoru sa “Vijestima” pomenuo je i rođaka koji se ranije protivio tome da on ode u dom, a koji je kasnije promijenio mišljenje.

“Ovdje u domu imamo sve, sve sadržaje jednog dobrog hotela... Prošao sam cijeli svijet, ali odnos rukovodstva i razumijevanje vas mladih za nas matore je vrlo lijep”, kazao je Filipović u razgovoru.

Na pitanje da li je ranije organizovao izložbe, Filipović je rekao da nikada ništa nije uokvirio prije dolaska u Dom starih. Ispričao je da je direktorica Šofranac na jednom internom takmičenju vidjela njegov crtež, koji je dobio prvu nagradu, i da ga je tada pitala da li crta, a zatim mu rekla: “Crtajte, crtajte - organizovaćemo izložbu”. Tako je, kaže, počelo: crtež po crtež i izložba po izložba.

Na listi čekanja oko 250 osoba

O odnosu zaposlenih prema korisnicima, ali i druženju u Domu starih u Podgorici svjedoči i činjenica da trenutno oko 250 osoba čeka na smještaj.

Šofranac u odgovorima za “Vijesti” kaže da je jako teško odgovoriti na pitanje koliko se čeka na prijem, jer to zavisi od više faktora.

Prema njenim riječima, prioritet prilikom smještaja imaju oni koji to pravo ostvaruju preko nadležnih centara za socijalni rad. Precizira da se “prvo smještaju korisnici čiji je prijem označen kao urgentan u smislu loše socio-ekonomske situacije ili su izuzetno lošeg zdravstvenog stanja, narušenih porodičnih odnosa ili nedostatka bilo kojeg odgovornog lica koje bi moglo preuzeti brigu.”

Šofranac navodi da je ukupan smještajni kapacitet ustanove 274 mjesta.

“Na smještaju se trenutno nalazi 251 korisnik. U zavisnosti od zdravstvenog stanja korisnika i stepena podrške koji im je neophodan smještaj se vrši na odjeljenjima gerijatrije, palijativne njege i demencije. Svi navedeni kapaciteti su popunjeni tokom cijele 2025. godine”, precizirala je ona.

Šofranac je precizirala da dio kapaciteta nije u funkciji jer odjeljenje psihogerijatrije još nije otvoreno.

“Preostali smještajni kapaciteti namijenjeni su odjeljenju psihogerijatrije koje nije otvoreno usljed nedostatka medicinskog kadra koji bi brinuo o korisnicima”, rekla je ona.

Šofranac je objasnila da se mjesto u Domu oslobađa na tri načina i da zbog toga nije moguće predvidjeti ni kada će se osloboditi ni na kojem odjeljenju, kao ni da li će biti riječ o mjestu za ženu ili muškarca.

“Mjesto se oslobađa na tri načina, kada neko od korisnika premine, izađe iz Doma svojom voljom ili kada bude udaljen iz Doma zbog narušavanja kućnog reda ili bezbjednosti drugih korisnika i zaposlenih. Samim tim nije moguće predvidjeti kada će se mjesto osloboditi niti na kom će odjeljenju to biti i da li će biti oslobođeno mjesto za ženu ili muškarca.”

Prema njenim riječima, najduže se čeka za odjeljenje demencije, koje ima mali smještajni kapacitet - 20 kreveta.

Govoreći o razlozima zbog kojih se porodice i stari odlučuju na institucionalni smještaj, Šofranac u prvom redu navodi narušeno zdravstveno stanje, ali i nemogućnost srodnika da se organizuju i iscrpljenost porodičnih resursa zbog dugogodišnje brige.

Kazala je da srodnici često navode da dugo traže osobu koju bi platili za brigu u kućnim uslovima, ali da to nije izvodljivo i da pojedini zdravstveni problemi zahtijevaju visok stepen njege i stručna lica, što nije lako obezbijediti kod kuće.

Dodala je da se na smještaj često odlučuju i stariji koji su usamljeni ili nemaju bliže članove porodice, kao i da se sve češće čuje i da stariji žele kvalitetnu starost uz društvene sadržaje, brigu i njegu, bez opterećivanja porodice.

Navela je i da se preko centara za socijalni rad najčešće smještaju korisnici koji su, osim narušenog zdravlja, ugroženi i usljed drugih socio-ekonomskih okolnosti.

Šofranac: Toplina i prihvatanje u radu

“Ključ svega je odnos prema korisnicima. Od otvaranja Doma naš cilj je uvijek bio isti - da uspostavimo odnos topline, prihvatanja, poštovanja i razumijevanja sa korisnicima. Da uvijek i svakoga tretiramo isto, da saslušamo, uvažimo, pokušamo da izađemo u susret za sve što možemo. Da uvijek imamo na umu da svaki čovjek zaslužuje dostojanstveno starenje”, kaže direktorka Šofranac.

Ističe da u ustanovi postoji veliki stepen slobode, uz jasna pravila i tačan red i raspored aktivnosti, te da je dogovor od početka bio da se pravila moraju poštovati kako bi život u kolektivnom smještaju bio funkcionalan, ali i da uvijek postoji prostor da se ukaže na propuste i da se stvari unaprijede.

“Dakle, u praksi postoje određena pravila koja se moraju poštovati, a sve mimo toga je kreirano od strane samih korisnika i zaposlenih”, kazala je Šofranac.

Naglašava da zaposleni sa korisnicima redovno razgovaraju o problemima i potrebama, kroz sastanke i obilazak soba.

“Praktikujemo da jednom u dva mjeseca organizujemo sastanak sa svim korisnicima. Sastanku pored šefova službi, prisustvujem i ja, i tada diskutujemo o svim problemima i tražimo zajednička rešenja. To je idealna prilika da im se pojasni zašto nešto može ili ne može, od čega to sve zavisi, koja su nam zakonska ograničenja, šta smo već uradili u pokušaju da nešto riješimo itd. Pored toga, jednom u dva mjeseca, uvijek obiđem svaku sobu i kratko razgovaram sa svakim korisnikom, a opet s ciljem da čujem njihove utiske, potrebe i sugestije.”

Šofranac ukazuje na to da “Dom ima dobar tim u kojem se pored rada nalazi vrijeme i za razgovor i za šalu”.

“Odnos osoblja prema korisnicima je od najvećeg značaja. Zaista smatram da imamo jako dobar tim. Tim gdje svako iz svog domena daje maksimum da ljudima u Domu bude prijatno. Gdje pored rada, uvijek ima vremena da se ozbiljno priča, ali i da se našali”, kazala je ona.

Dodala je da zaposleni svake godine pohađaju obuke kako bi unapređivali znanje, a da su samo tokom ove godine pohađali 20 obuka. Kazala je i da su za rad sa starijima presudni empatija, poštovanje i strpljenje, dok se ostalo stiče praksom uz iskusnije kolege.

Na pitanje da li postoji nešto što bi bilo “jeftinije” ili administrativno lakše, ali bi narušilo dostojanstvo korisnika, Šofranac je kazala da bi bilo jednostavnije ukinuti pojedine aktivnosti, ali da to nije opcija.

“Svakako da bi bilo jeftinije i jednostavnije da se neke aktivnosti ukinu. Ovo u kontekstu troškova, ali i organizacije i ljudskih resursa. Međutim, to za nas nije opcija. Iz godine u godinu trudimo se da pružimo više, nikako da nešto umanjujemo, a razloga za to je mnogo”, rekla je Šofranac.

Kreativne radionice, putovanja, moda...

Direktorica podgoričkog Doma starih naglašava da su društvena dešavanja, edukacije i kreativne radionice važni zbog povezivanja korisnika, sprečavanja izolacije, relaksacije, očuvanja postojećih kapaciteta i osjećaja uvažavanja, te da putovanja, posjete muzejima i pozorištu osnažuju povezanost sa zajednicom.

“Na taj način sprečava se njihova izolacija i umanjuje osjećaj usamljenosti. Takođe, većina ovih događaja pruža zabavu i relaksaciju, a sami korisnici kažu da tada zaboravljaju na sve brige. Edukacije i radno-okupacione aktivnosti doprinose očuvanju postojećih kapaciteta, posebno kognitivnih. Događaji poput promocije knjiga ili radova korisnika, čine da se osjećaju uvaženo i vrijedno. Sva putovanja, posjete muzejima, pozorištima, osnažuju povezanost sa zajednicom i daju im mogućnost da imaju iskustva kao i pripadnici drugih generacija”, navela je.

Šofranac je kazala da su tokom godine organizovali brojne aktivnosti i da su ih bilježili u domskom časopisu “Naši dani”.

“Zbog svega toga Dom je i ove godine bio prepoznat po brojnim radno-okupacionim, društvenim, edukativnim, zabavnim i kulturnim dešavanjima. Organizovali smo 12 izleta, 11 koncerata, tri puta su za korisnike igrali članovi kulturno-umjetničkog društva, sedam puta smo organizovali promocije knjiga, večeri poezije, humora i satire. Bili smo domaćini brojnim mališanima iz vrtića, učenicima osnovnih i srednjih škola, kao i studentima. Naši korisnici su se u oktobru po drugi put našli u ulozi manekena na Senior festu, a ništa manje nisu bili zastupljeni ni u gradskom muzeju i pozorištu. Sve aktivnosti vrijedno smo bilježili u domskom časopisu “Naši dani” koji je tokom ove godine objavljen šest puta”, kazala je ona “Vijestima”.

Ključ su poštovanje, razumijevanje i toplina

Govoreći o balansu između pravila i individualnog pristupa, Šofranac je kazala da svaki korisnik dolazi sa svojim karakterom, navikama i iskustvima, zbog čega, bez obzira na odjeljenje ili oboljenje, zahtijeva individualan pristup, posebno u prva dva mjeseca adaptacije.

O situacijama u kojima se traži da neko izađe iz Doma, Šofranac je rekla da se to dešava u izuzetno rijetkim slučajevima, kada neko ne može da se adaptira ili remeti kućni red, te da su takve situacije bile svega nekoliko puta od otvaranja.

“U principu, jedina situacija kada tražimo da neko izađe iz Doma je ako se pokazalo da nije u mogućnosti da se adaptira ili da remeti kućni red. To su izuzetno rijetke situacije koje su se desile svega par puta od otvaranja Doma. Većina njih je riješena tako što su ljudi pristali da koriguju svoje ponašanje i usklade se sa pravilima funkcionisanja”, precizirala je.

Kazala je i da vjeruje da su u tim situacijama ljudi imali na umu benefite smještaja, iako sitna nezadovoljstva postoje.

Šofranac je istakla da se odnos prema starijima mijenja, posebno kroz interakciju i dolazak ljudi u Dom, kada se uvjere kakva atmosfera vlada i kada kroz aktivnosti vide starije koji su aktivni i uključeni. Navela je da stariji mogu imati izuzetno aktivan i dostojanstven život ukoliko im se ponudi adekvatan sadržaj i mogućnost da se čuje njihov glas.

Na pitanje šta bi sve ustanove za starije morale da promijene da bi se korisnici osjećali “kao ljudi, a ne kao teret”, Šofranac je kazala da je to prije svega odnos.

“Smatram da je to uvijek i prije svega odnos. Nezavisno od godina ili bilo kojeg ličnog svojstva, svaki čovjek želi da se prema njemu ophode na način koji čuva njegovo dostojanstvo. Dakle, poštovanje, prihvatanje ljudi baš takvi kakvi oni jesu (iako ovo nužno ne znači da opravdavamo neke postupke), razumijevanje, aktivno slušanje, ohrabrivanje, ljudska briga i topla riječ čine da Dom zaista bude dom”, kazala je Šofranac.

( Jelena Kočanović )