Ibra - od dječaka koji je krao bicikla do legende: Nisam htio da se mijenjam, zato možda nisam dobio Zlatnu loptu

Na terenu je bio jedan od onih koji se ne rađaju često - jedinstveni fudbalski maestro, čovjek koji je živio za ovu igru, golove, pobjede...

Uvijek drugačiji od svih, za mnoge arogantan, ali i za sve njih veliki fudbalski majstor, napadač koji je donosio zabavu, poteze i pogotke koji će prepričavati dok postoji fudbal.

Fudbalska legenda Zlatan Ibrahimović bio je novi gost emisije (Ne)uspjeh prvaka, koju vodi njegov nekadašnji kolega Slaven Bilić.

Ibra je u prvom dijelu razgovora podijelio životnu priču sa Bilićem, govoreći o životu nakon profesionalne karijere, savjetničkoj ulozi u Milanu, djetinjstvu u Rusengordu, mentalitetu pobjednika, kao i o izazovima i iskustvima koji su oblikovali njegov put.

Bivši kapiten švedske fudbalske reprezentacije pričao je i o počecima, porodici, identitetu i ambiciji koja ga je pratila kroz čitavu karijeru.

"Da razjasnimo gledaocima, naša emisija je planetarna u smislu veličine gostiju i karijera koje su napravili… Ali je ipak okrenuta prema onim našim prostorima i prema ljudima sa tog područja – to je prioritet. Bilo bi izvanredno da pokušamo razgovarati na jeziku koji razumiju ljudi sa tog područja, kako god ga nazivali. Svaka ti čast – i to je takođe dokaz tvoje veličine i hrabrosti, što si odlučio: hajde da to probamo…", istakao je Bilić na.

Zlatan Ibrahimović je potvrdio:

"Može, probaćemo na našem. Ako ne bude išlo, možemo na švedskom, engleskom, italijanskom..."

Bilić se osvrnuo na Ibrahimovićevu novu ulogu u Milanu nakon završetka igračke karijere i otvorio pitanje da li ta pozicija može da zamijeni osjećaj i adrenalin koji je imao na terenu. Zlatan Ibrahimović je otvoreno govorio o iskustvima koja su ga oblikovala:

„Sve što sam proživio kao igrač oblikovalo me je i kao čovjeka. Ono što sam naučio, mentalitet koji sam imao oko sebe, ljudi oko mene, igrači i ljudi van fudbala – učinili su me čovjekom kakav sam danas… Ciljevi koje imam ciljevi su mentaliteta pobjednika. Nije da ne znam da gubim – gubio sam – ali moj svijet nije gubitnički. Moram pobijediti, želim pobijediti i znam kako pobijediti. To sam ja. Uvijek tražim da budem top. Sve ispod toga me ne ispunjava. Želim da budem drugačiji od drugih. Ako sam drugačiji od drugih, onda sam najbolji".

Slaven je otvorio temu trenerskog posla i pitanje da li uloga trenera može igraču da pruži isti osjećaj kao kada je na terenu.

Ibrahimović je govorio o razlici između igrača i trenera, kao i o tome koliko mu nedostaje takmičarski teren:

„Kada je igrač jednom bio na vrhunskom nivou, to nije isto kao kada si trener. Trener je druga stvar. Ne pomaže – pomaže ti malo – ako si bio igrač, ali to je druga situacija. Igrači griješe kada misle da će biti veliki treneri samo zato što su bili veliki igrači. To su dvije različite situacije. Sada patim jer ne mogu da igram, jer ne mogu da pomognem saigračima, ne mogu da doprinesem rezultatu. Kada sam igrao, osjećao sam se živim. To je bio moj svijet. Ili ti ili ja. Jedan će pobijediti. Radiću sve da pobijedim… kada dođem na teren, dođe mi mentalitet pobjednika. Ako ne pobijedim, kao da nisam živ. Zato mi je danas teško što ne mogu da pomognem svojim saigračima... Učim na drugačiji način da pomognem ekipi. Ali – teško je.“

Govoreći o poređenju između uloge igrača i uloge direktora, ikona svjetskog fudbala je naglasila da je ostao vjeran sebi, ali da danas fudbal posmatra iz nove perspektive:

„Isti sam. Kakav sam bio kao igrač, takav sam i sada. Samo što sada fudbal vidim sa druge strane. Sada imam odgovore na pitanja na koja nisam imao dok sam bio igrač. Imam cjelovitu sliku cijelog kluba… Klub je kao firma – potrebni su sponzori, navijači, televizijska prava. Tome se sada učim, tu rastem i tu sam ponizan. Gledam, slušam i učim od profesionalaca u tim oblastima. Kada je u pitanju sam fudbal, tu sam ofanzivniji – znam više o tome i tu više govorim. To su dvije različite situacije… sada idem ‘step by step’. Dok sam igrao, bila je druga situacija.“

Život u getu koji za mene nije bio geto

Bilić se vratio u Ibrahimovićevo djetinjstvo i odrastanje u Rusengordu, o čemu je legendarni napadač govorio sa posebnim ponosom:

„Rođen sam u Malmeu, u dijelu Rusengord. Kažu geto, ali to za mene nije bio geto… Bilo je multikulturalno… svi smo bili tu i bili smo zajedno. Otac mi je musliman iz Bosne i Hercegovine, iz Bijeljine, mama katolkinja iz Zadra, a ja sam se rodio u Švedskoj. Do svoje 16, 17. godine života nikada nisam bio u centru Malmea. Fudbal, škola i stan su bili u Rusengordu. Tu smo bili svi. Nisam imao potrebu da idem u grad. Niti smo sa školom išli na izlete u grad.

Nastavio je Ibra:

„Sada više nije tajna da sam ukrao puno bicikala da idem na treninge. Nisam išao autobusom jer nisam imao novca. Ili sam hodao, ili sam trčao, ili sam ukrao bicikl da bih došao na trening ili u školu. To je bio moj svijet… U grad sam otišao prvi put sa 16 godina. Tada sam prvi put vidio zeleni autobus… Kada sam prvi put otišao u grad, primijetio sam da su svi plavi, imaju plave oči. Rekao sam da to nije moguće. Tamo gdje sam odrastao, nisam vidio Švedsku kao Švedsku… Kao da mi se otvorio drugi svijet. Tada još nisam igrao u Malmeu. Igrao sam u manjem klubu FBK Balkan i Malme BI. Shvatio sam da postoji više od onoga što sam vidio. Nakon toga sam otišao na probu u Malme i poslije dva dana su me pozvali da igram za njih…

Bivši kapiten švedske fudbalske reprezentacije se prisjetio:

„Bio sam divlji. Ne mogu da pričam za Balkan, ali u mojoj porodici nije bilo grljenja. Bila je više ‘agresivna’ situacija. ‘Old school I love you’. ‘Agresivno’. To je bio i moj način da pokažem drugima i kada sam igrao to mi je stvorilo dosta problema. Kada sam vikao na terenu na saigrače, izgledalo je previše agresivno, ali to je za mene bilo normalno. Rekli su: on nije primjer za druge... Zbog njih sam se osjećao drugačijim… Nisu me vidjeli kao Šveđanina, ali sam ja sebe vidio kao Šveđanina. To je bio problem… U Malmeu u početku nije bilo puno stranaca koji su igrali. I tu sam ja otvorio vrata za sve… Na to sam najviše ponosan".

Jedan od najvećih napadača svoje generacije, između ostalog, govorio je i o svojim roditeljima, kao i o vrijednostima koje je ponio iz djetinjstva:

„Moji roditelji su mi dali sve što su mi mogli dati. Za mene je to bilo top i imao sam sve što mi je trebalo. Zašto? Nisam znao da postoje druge stvari. Vidio sam samo ovo… i da sam znao da postoje druge stvari, ne bih tražio… Zahvalan sam na tome što sam imao i to prenosim i na svoju djecu. Na onome što imaš, treba da budeš zahvalan. Ako hoćeš još, radi i zaradi.“

Govorio je i o disciplini, vaspitanju i okolnostima u kojima je odrastao:

"Mlijeko, hljeb i bolonjeze. Tri stvari. Kažem svojoj djeci – ako sam ja mogao da uspijem sa te tri stvari, onda i vi možete da uspijete sa te tri stvari… Imam više novca nego moji roditelji. Sa novcem je lakše živjeti, ali ti neće dati sreću… Djecu učim disciplini, poštovanju i samostalnosti. Ako sa 18 godina nijesu samostalni – nijesam uspio.“

Samo moja djeca u LA nisu imala vozače do škole

Prisjetio se:

„Bili smo u Beverli Hilsu – ne govorim to da bih se sada pravio velikim, nego sam tako uradio. Tada sam igrao u Los Anđelesu. Djeca su išla u školu, a svi su imali vozače. U školi sam vidio samo dva bicikla – Vincentov i Maksimilijanov. Kupio sam im dva bicikla i rekao: uzmite bicikle i idite sami u školu. Bio sam tvrd i jak, ali uvijek za njihovo dobro – dosljedno.“

Najbolji strijelac švedske fudbalske reprezentacije osvrnuo se i na fudbalske početke u Malmeu.

"Teško je bilo. Svi su bili prije mene, potpisali ugovore. Ali bio sam toliko dobar da me nijesu mogli skloniti ili blokirati. Bio sam previše dobar i na kraju smo potpisali ugovor… poslije je sve eksplodiralo. Nijesam bio kao drugi. Svi su rekli da sam arogantan. Već tada sam pričao da sam najbolji. Nema nijedan švedski igrač koji je bolji od mene… prvi put kada sam potpisao ugovor, dao sam obećanje samom sebi da se neću mijenjati. I možda sam zbog toga platio što nikada nijesam osvojio Zlatnu loptu.“

Govorio je i o idolima koji su ga nadahnuli.

„U početku je to bio Muhamead Ali, zbog mog oca. On me je stavio pred televizor i gledao sam Muhameda Alija… Gledao sam kako govori. Nije bio arogantan, imao je samopouzdanje. To je velika razlika… On mi je bio idol. Želio sam da budem poput njega… Počeo sam i mnogo da gledam fudbal i za mene je Brazilac Ronaldo bio… uvijek kažem: kada vidiš jednog igrača i onda pokušavaš da radiš to što on radi – to je top. To je najbolji igrač.“

Zlatan Ibrahimović je govorio i o medijskoj pažnji, kao i o podršci porodice u periodu kada je njegov uspon bio u središtu javnosti:

„Jedno vrijeme je bila ‘Zlatan fever’. Svaki dan novine, televizija… Nije da je otac Šefik govorio: slušaj, treba ovako ili onako… Mama je čistila, imala je troje djece… Prvi put kada sam potpisao ugovor sa Ajaksom, mama je vidjela moju sliku na televiziji i mislila je da sam umro. Kada neko umre, pokažu mu sliku na televiziji. Nije dobro znala švedski… nazvala me i pitala šta se dogodilo. Rekao sam da idem u Ajaks da igram fudbal. A ona: Ne, ne, nego šta se dogodilo? Kažem: Postaću profesionalac. Ona mi odgovori: Ti uvijek nešto zezaš – i spusti slušalicu… Niko nije vjerovao u mene. Sam sam tražio put, našao sam ga i borio se – i na kraju je došlo. Ako ja mogu da uspijem sa tri stvari, može svako, jer sam živi dokaz da funkcioniše.“

Plazma Sportske igre mladih, najveća evropska amaterska sportska manifestacija za djecu i mlade, kao vlasnici i nosioci prava emisije (Ne)uspjeh prvaka, nakon Maarija Stanića i Mirze Džombe, kroz saradnju sa Slavenom Bilićem nastavljaju da grade još jednu platformu koja će inspirisati mlade generacije.

( K.B. )