Trampova doktrina u Venecueli

Nikolas Maduro sada je bivši predsjednik Venecuele i zatvorenik u američkom pritvoru. Njegovo svrgavanje s vlasti od strane američkih specijalnih snaga, međutim, najbolje je shvatiti kao kraj početka, a ne kao početak kraja.

Jasno je da će malo će ko u Venecueli, ili bilo gdje, plakati što je Maduro uklonjen. On je autokrata koji je pokrao izbore, vršio represiju nad svojim narodom, uništio ekonomiju svoje zemlje uprkos tome što posjeduje ogromne rezerve nafte i bio umiješan u promet narkotika.

Ali to ne znači da je američka vojna operacija opravdana ili mudra. U stvari, njena legalnost je sumnjiva. Takođe je upitna njena strateška vrijednost: Maduro teško da je predstavljao neposrednu prijetnju Sjedinjenim Državama. Treba da bude jasno: ovo je bila vojna operacija po izboru, a ne iz nužde.

Postoje neke površinske sličnosti između ove operacije i one koju je predsjednik Džordž Buš stariji pokrenuo 1989. godine kako bi sa vlasti uklonio panamskog moćnika Manuela Norijegu. Ali protiv Norijege je postojao jači pravni osnov, koji se nije odnosio samo na drogu, već i na ubistvo jednog američkog vojnika. I postojala je opravdana zabrinutost zbog prijetnje po drugo američko vojno osoblje stacionirano u Panami i bezbjednost u samom Panamskom kanalu.

Izbor da se cilja Venecuela razotkriva motiv predsjednika Donalda Trampa. Glavni prioritet, kako je Tramp naveo tokom svoje konferencije za novinare nakon operacije, bio je da se obezbijedi američki pristup venecuelanskim izvorištima nafte, najvećim u svijetu. Sekundarni ciljevi uključuju okončanje umiješanosti Venecuele u trgovini drogom, pomoć onima koji su napustili zemlju da se vrate kući i pooštravanje pritiska na Kubu, koja je u velikoj mjeri zavisna od subvencionirane venecuelanske nafte kako bi ojačala svoju ekonomiju iscrpljenu sankcijama.

Bilo bi, međutim, prerano da se američka operacija proglasi uspješnom. Jedno je ukloniti pojedinca sa vlasti. Ali drugi, fundamentalno drugačiji i teži zadatak, jeste ukloniti neki režim i zamijeniti ga nečim benignijim i trajnijim. Kad je o Venecueli riječ, važi tzv. „pravilo grnčarske radnje“ bivšeg državnog sekretara Kolina Pauela: ono što smo polomili - mi ćemo i plaćati.

Tramp je objavio da će Amerika „upravljati Venecuelom“. Detalji su još oskudni i nije jasno da li će to zahtijevati okupacione trupe. Ali jasna je barem jedna stvar: Trampova administracija više voli da sarađuje sa ostacima postojećeg režima (djeluje da je postignut dogovor sa potpredsjednicom Venecuele, koja je trenutno najviši zvaničnik) nego da osnažuje opoziciju. Ovo je u skladu sa politikom motivisanom izgledima za komercijalnu dobit, a ne željom da se promoviše demokratija i štite ljudskih prava.

Tramp je izjavio da će SAD „voditi Venecuelu“. Detalji su još oskudni, i nije jasno da li će to zahtijevati okupacionu vojsku. Jedno je jasno, barem za sada: Trampova administracija više voli da sarađuje sa ostacima postojećeg režima (izgleda da je postigla dogovor sa Madurovim potpredsjednikom, koji sada predvodi vladu) nego da osnaži opoziciju. Ovo se poklapa sa politikom motivisanom izgledima za komercijalnu dobit, a ne željom da se promoviše demokratija i zaštita ljudskih prava.

Moguće je ponašati se tako kao da se svi potencijalni problemi mogu izbjeći, ali glavni problem - slom poretka - treba otvoreno priznati. Elementi koji podržavaju režim biće aktivni, a opozicija je sve samo ne ujedinjena i vjerovatno će se odupirati pokušaju da bude isključena. Takve nepoznanice mogle bi da dovedu do teških političkih izbora za SAD kada je riječ o tome šta bi bile spremne da urade da bi oblikovale razvoj događaja ako bi on izmakao kontroli.

Operacija hvatanja Madura sažima suštinu Trampove spoljne politike. Jednostrana je u svojoj srži. Malo je vodila računa o zakonitosti ili međunarodnom javnom mnjenju. Naglasak je stavljen na zapadnu hemisferu, a ne na Evropu, indopacifički region ili Bliski istok. Cilj je bio komercijalna korist, u ovom slučaju pristup rezervama nafte, i jačanje nacionalne bezbjednosti, uključujući pitanja droge i imigracije. Vojna sila je korišćena, ali štedljivo.

Najveći nedostatak operacije u Venecueli mogao bi biti presedan koji ona predstavlja. Ona afirmiše pravo velikih sila da intervenišu u svojim susjedstvima protiv lidera koje smatraju nelegitimnim ili prijetnjom. Nije teško zamisliti ruskog predsjednika Vladimira Putina, koji poziva na „denacifikaciju“ Ukrajine i uklanjanje predsjednika Volodimira Zelenskog, kako klima glavom u znak odobravanja. Trampova vojna operacija u Venecueli čini pregovarački kraj rata između Rusije i Ukrajine još udaljenijim nego što je već bio.

Slična reakcija moguća je i u Kini, koja Tajvan smatra otcijepljenom provincijom, a njegovu vladu nelegitimnom. Ne želim da kažem da će kineski predsjednik Si Đinping iznenada početi da ostvaruje svoje ambicije u vezi sa Tajvanom, ali događaji u Venecueli mogli bi da ojačaju njegovu vjeru u uspjeh ako pokrene invaziju, opsadu ili druge prisilne mjere protiv ostrva.

Operacija svrgavanja Madura jasno pokazuje da nedavno objavljenu Strategiju nacionalne bezbjednosti SAD treba shvatiti ozbiljno i da Trampova administracija zapadnu hemisferu vidi kao region u kome američki interesi imaju prednost. Rusija i Kina će ovo pozdraviti kao znak da Tramp dijeli njihovu viziju svijeta podijeljenog na sfere uticaja, u kom vlade u Moskvi i Pekingu imaju prednost u Evropi, odnosno u indopacifičkom regionu. Svjetski poredak koji je trajao 80 godina na ivici je da bude zamijenjen uspostavljanjem tri regionalna poretka čije će karakteristike vjerovatno biti sve osim reda - i slobode.

Autor je predsjednik emeritus Savjeta za međunarodne odnose SAD; bio je direktor Odjeljenja za planiranje politike u Stejt departmentu (2001-2003)

Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)

( Richard Haass )