Na Bojani/Buni ćuprija

Dorothy: „Molim vas, profesore, zašto ne bismo mogli poći s vama da vidimo sve krunisane glave Evrope?“ (Čudesni čarobnjak iz Oza, L. Frank Baum)

Obećali su da će izgraditi most na Bojani. Govorili su to i zimi i ljeti. Za okruglim stolovima. Na skupovima. U Skupštini. Na televiziji. U kafićima. Govorili su to s mapama na zidu i prstima na mapi.

Bojana je ostala ista.

Muškarci su dolazili s fasciklama. Žene su dolazile s fasciklama. Otvarale su ih kao svete knjige. Pokazivali su linije i brojeve. Pričali su o auto-putevima, evropskim koridorima, tokovima, integraciji. Govorili su autoritativnim, ali blagim tonom koji nije opterećivao vodu.

Napolju, Bojana se pomjerala u svom starom krevetu. Sporo. Smeđa na kiši. Staklasta na ljetnoj vrućini. Nije se prepirala. Nije se radovala. Jednostavno, samo bi prošla.

Dorothy živi blizu obale rijeke. Vlasnica je kioska koji prodaje sve i ništa. Cigarete. Coca-colu. Kafu. Telefonske vaučere. Plastične igračke. Ima mali radio i manju stolicu. Poznaje zvuk svakog lokalnog automobila. Zna kada se turisti izgube po načinu na koji usporavaju na krivini.

Pričali su joj o mostu kad je bila mala. Sjeća se kad je za njega čula prvi put. Još je išla u školu. Došao je gradonačelnik sa svojom pratnjom, kao i veliki broj medija. Bilo je balona. Djeca su crtala budućnost u jarkim bojama. Most snažan i ponosan. Gradonačelnik ju je pomilovao po glavi i gledajući u kameru rekao da je most dar njihovoj generaciji.

Sada ona ima trideset sedam godina. Crteži su nestali. Gradonačelnik je u penziji. Poklon nije stigao.

Žuti prašnjavi put ovdje nije put. To je papir sa pečatom. Izvještaji u urednim koricama. Studije izvodljivosti. Studije zaštite okoline. Studije saobraćaja. Svaka s dugim naslovom. Svaka s logotipom i datumom. Svaka sa sažetkom koji govori istu stvar novim riječima. Da je most važan. Da je most moguć. Da će izgradnja mosta uskoro početi.

Ovi studije se ističu u kancelarijama. Leže na uglačanim stolovima. Putuju u glavni grad i vraćaju se s novim potpisima. Impresioniraju posjetioce. Tješe ministre. Daju posao štamparima.

Ne prelaze rijeku.

Dorothy ih je vidjela mnogo. Uglavnom pod rukama onih koji kupuju cigarete u njenom kiosku. Kuckaju po fasciklama kao da dokazuju nešto važno.

„Evo napredujemo“, kažu.

„Za pet godina nećeš prepoznati ovaj grad.“

Ona se smiješi. Vraća im kusur. Ne pita na koju godinu misle.

Malo dolje, nizvodno, pored trske stoji Strašilo. Nije od slame. Nosi kariranu košulju. Kosa mu je rijetka. Nosi naočale s debelim okvirom. Nekada je studirao u inostranstvu. Vratio se s diplomom i vjerom u strategiju. Sada radi kao planer.

On zna svaki propis. Zna svaku skraćenicu. Može nacrtati most po dijelovima. Može navesti devet scenarija i šest opcija. Ima dosije pod nazivom Naučene lekcije i drugi pod nazivom Najbolje prakse.

Ali nema pojma kako da zabije prvi šip u blatnjavu obalu.

„Kad bi samo okvir bio jasniji“, kaže on. Kaže to Dorothy kada kupuje cigarete. Kaže to novinarima. Kaže to na forumima. „Potrebno nam je usklađivanje. Potrebna nam je sveobuhvatna vizija.“

Pokazuje na kartu na svom tabletu. Most svijetli savršeno bijelo na ekranu. Baca odraz na digitalnu vodu koja je mirna i plava.

Dorothy gleda tanku liniju svjetlosti. Misli na rijeku zimi, kada grane plutaju pored nje, a plastične boce se gomilaju. Misli na oluje, mulj i stare navike.

„Lijepo je“, kaže ona.

„Nije samo lijepo“, kaže on. „Ovo je transformativno.“

Strašilov most je lagan i čist, netaknut blatom ili odlaganjem. Nekoliko kilometara dalje, Limene mašine spavaju pod prašinom, čekajući projekat koji će preživjeti fazu razgovora.

Limeni čovjek čeka blizu starog puta. Tijelo mu je od mesa, ali srce mu je poput rđe. Posjeduje građevinsku firmu. Nekada je vjerovao u projekte. Sjeća se vremena kada je ugovor značio posao, a ne samo razgovor.

Njegovo je dvorište puno uspavanih mašina. Bagera sa ispražnjenim akumulatorima. Miksera izblijedjele boje. Kamiona koji mjesecima nisu prevozili ništa osim pijeska s Bojane. Drži ih u hladu, kao da su umorne životinje.

Jednom je dobio tender. Ne za most. Za nešto manji projekat. Zaustavnu bankinu. Za parking. Novac je stigao kasno. Onda neki projekti nisu ostvareni. Vlast se promijenila. Ipak je plaćao svoje radnike. Sve dok više nije mogao. Neki radnici su otišli. Neki su ostali i čekali.

Gleda vijesti kada govore o mostu. Čuje riječi poput „međunarodni tender“. Zna šta slijedi. Tender. Žalba. Još jedan tender. Još jedna žalba. Odlaganje bez imena.

„Most će stvoriti stotine radnih mjesta“, kažu oni.

Smiješi se ekranu. Vilica mu je stisnuta.

„Možda hoće“, kaže u sebi. „Za advokate.“

Pojačava zvuk. Pored grafike mosta pojavljuje se poznato lice, samouvjereno i glasno. Limeni čovjek ga sada već dobro poznaje.

Plašljivi lav živi na ekranu. Tamo je snažan. U studijima i na podijumima drži se nadmeno. Ima snažan glas. Udara rukom o sto kada govori o mostu. Naziva ga strateškim. Naziva ga historijskim. Naziva ga kičmom, slamkom života, ulazom.

Posjećuje Ulcinj prije izbora. Stoji blizu rijeke s kamerama iza sebe. Vjetar mu podiže kravatu. Pokazuje na prazno nebo gdje bi trebao biti most i kaže: „Ovo će uskoro stajati ovdje.“

Jednom ga je neko dijete upitalo: „Kada?"

On se nasmijao. Nasmijalo se i društvo oko njega. Milovali su ono dijete po kosi.

„U završnoj smo fazi“, rekao je.

To je bilo za vrijeme prethodne vlade.

Kad se kamere ugase, lice mu se opusti. Provjerava telefon. Njegov savjetnik šapuće. Ulaze u auto s tamnim prozorima i ostavljaju rijeku iza sebe. Na fotografijama se blato ne vidi.

Jedini trag koji ostavlja za sobom je digitalan: isječci, naslovi, slogani, spremni da ih drugi prenesu i ponove.

Iznad skrivenih Polja maka, na žicama i u mrežama, lete Majmuni. Nemaju krila, ali se brzo kreću. To su trolovi i lažni profili. To su, uz saopštenja za javnost, i sponzorisane objave. Vrište u komentarima. Gađaju se porukama kao da su snježne grudve. Ili one od vlažnog pijeska.

„Prestanite biti negativni“, piše jedan ispod fotografije Lava.

„Za ove stvari je potrebno vrijeme“, kaže drugi.

„Opozicija je to blokirala“, kaže treći.

"Brisel je to odložio."

"Ekolozi su to odložili."

"Opština je to odgodila."

Stare objave na Facebooku,Tik-Toku i Instagramu brzo nestaju. Brzo niču nove, koje svaki zastoj brane kao napredak. Svaku godinu tišine pretvaraju u „pažljivu pripremu“.

Dorothyn nećak ih stalno prati i čita. Pokazuje joj svoj telefon.

„Vidi“, kaže on. „Kažu da je most sada zelen.“

Ona gleda u ekran. Iznad zelene rijeke nalazi se čist, bijeli luk. Ptice lete u savršenoj V formaciji. Pješaci hodaju u mekim lanenim košuljama bez tragova znoja.

„Mora da smo u drugoj zemlji“, kaže ona.

„Ne“, kaže on. „Napisali su Ulcinj.“

U komentarima se uvijek nalaze razlozi za to što se ništa ne pomjera. Nikada nije današnja krivica. Uvijek je nešto naslijeđeno ili neko pravilo koje se ne može ubrzati.

Zla vještica Istoka nije osoba. Ona je sve što je bilo prije. Prošli planovi. Izgubljeni dosjei. Stari službenici. Oni koji su umrli. Oni koji su se preselili. Greške koje se ne mogu objasniti. Ona je groblje „prethodnih odluka".

Kad god neko pita zašto most nije ovdje, prizovu je.

„Prethodna administracija nije uspjela osigurati sredstva.“

„Prethodni projekat je bio manjkav."

„Naslijedili smo katastrofu."

Govore o njoj kao da još uvijek šalje kletve iz nekog drugog vremena. Veoma je korisna. Ne može uzvratiti.

Ono što Istok ne može blokirati pamćenjem, Zapad može usporiti procedurama.

Zla Vještica sa Zapada je prisutnija. Ima mnogo lica. Uređene ali i spore kancelarije. Nezgodna regulativa. Nedostajući potpis. Sukob interesa prikriven kao pravičan postupak. Stručnjak koji pronađe novu zabrinutost svaki put kad se razriješi stara.

Zla Vještica sa Zapada pojavljuje se u frazama.

„Dok se studija ne završi…“

„Dok ne stigne odobrenje..."

„Do konačne procjene utjecaja na okolinu…“

Svako „do" sleti kao kamen na kalendar. Dani izmiču.

Nakon prokletstava i upozorenja, dolaze blagoslovi. Zvuče drugačije. Funkcionišu isto.

Dobre Vještice dolaze u izvještajima. Stižu sa Sjevera i Juga u pažljivo izabranoj garderobi. Govore o fondovima. O grantovima. O instrumentima. O mehanizmima. Hvale projekat. Kažu da je usklađen s prioritetima. Spominju održivost, koheziju i povezanost.

Publika aplaudira. Gradonačelnik se smiješi. Glas prevodioca podrhtava od brzine. Dobre vještice kažu da podržavaju most. Kažu da su vrata otvorena.

Zatim odlaze. Vrata ostaju otvorena. Ništa ne prolazi kroz njih.

Između jedne i druge posjete, pozornica se mora resetirati. Novi glumci, novi slogani, ista predstava.

Ponekad dođe Tornado. Zove se Promjena. Izbori. Ima slogane i nove postere. Uklanja stare bilborde i stavlja nova lica na njih. Dorothy to posmatra sa svog kioska. Vidi automobile sa zvučnicima. Vidi zastave. Čuje muziku, glasniju od svega što se može zamisliti.

U ovim vremenima, most se vraća poput duha koji osjeća miris glasanja. Postaje sjajan. Pojavljuje se na transparentima. Sija u animacijama. Mnogi dodiruju sliku mosta rukama.

„Ovo je naš prioritet“, ponavljaju. „Ovo je naše obećanje.“

Govore to glasnije, kao da buka može izliti beton.

Kada tornado prođe, posteri se ljušte. Muzika prestaje. Nova lica izgledaju kao stara lica. Most se ponovo pretvara u linije na papiru.

Kada buka utihne, ostaju samo rijeka i ljudi pored nje, tačno tamo gdje su i prije bili.

Život oko Bojane teče dalje. Ribari bacaju mreže tamo gdje bi trebali stajati stubovi. Dječaci rone s blatnjavih obala. Djevojke se slikaju pri zalasku sunca, uokvirenog prazninom tamo gdje bi mogao biti luk mosta. Turisti pitaju postoji li kraći put za prelazak na albansku stranu. Mještani sliježu ramenima. Pokazuju na Sjever.

„Imamo most“, kažu neki i smiju se. Taksista se smije. Uzima im novac. Sluša o mostu već trideset godina. Ako ikada bude izgrađen, njegov posao će se završiti. Njegov Mercedes će se penzionisati prije njega.

„Želiš li most?“ upita ga Dorothy jednom.

Gleda u rijeku. Gleda u nebo.

„Želim vidjeti izgrađen most“, kaže on. „Onda ću odlučiti.“

Ljudi su naučili živjeti s obećanjima kao s vremenom: primijetiti ih, razgovarati o njima, a zatim se vratiti na posao. Samo jedno stvorenje u ovoj priči izgleda odlučno da bocka, njuška, povuče sve što je labavo i strši.

Ponekad, kasno popodne, svjetlost se smiri i Velika plaža se utiša. Prašina visi u zraku. Bojana sjaji prigušenim zlatom. Za takvih dana Toto voli ići u šetnju.

Toto se zapravo ne zove Toto. On je samo mali pas s lošim manirima. Pripada svima i nikome. Poznaje svaku kantu za smeće i svaku prečicu. Spava iza Dorothynog kioska kada pada kiša. Laje na motore. Nema poštovanja.

On se ničega ne boji. Ulazi u trgovine i druga mjesta kojih bi se trebao kloniti. Provlači se kroz poluzatvorena vrata. Zavlači se iza zavjesa koje služe za dekoraciju, a ne za privatnost.

Na dan Javne prezentacije Mosta na Bojani, dvorana je puna stolica. Ljudi sjede prekriženih ruku. Tu je projektor. Tu je transparent sa četiri logotipa. Tri muškarca i jedna žena sjede za dugim stolom s mikrofonima. Flaše vode stoje ispred njih, netaknute.

Na ekranu, most je ponovo savršen. Lebdi iznad rijeke poput obećanja po kojem se može voziti. Moderator govori o fazama. Govori o koracima. Govori o svemu što je urađeno. Ne spominje ono što nije urađeno.

Dorothy sjedi pozadi. Rano je zatvorila svoj kiosk. Strašilo je na panelu. Limeni čovjek je u drugom redu. Plašljivi lav je poslao video-snimak koji se prikazuje na ekranu prije slajdova. Glas mu je snažan. Oči su mu ozbiljne. Rekao je da projekat ulazi u odlučujuću fazu.

Ljudi slušaju. Neki bilježe. Neki provjeravaju svoje telefone.

Toto se šulja ispod stolica. Niko ga ne zaustavlja. Mali je. I brz. Njuška plastične stolice, prašinu na podu, hladna stopala u ljetnim sandalama.

Stiže do prednjeg dijela. Pored pozornice je zavjesa, tanka i zelena. Skriva kablove. Skriva kutije. Skriva ljude koji upravljaju zvukom i svjetlom.

Toto povlači zavjesu. U početku se ništa ne događa. Zatim se začuje zvuk pucanja plastičnih prstenova. Zavjesa se malo spušta. Vidi se hrpa žica. Utičnica koja varniči. Čovjek sa slušalicama koji psuje sebi u bradu. Spisak teza za razgovor na papiru umrljanom kafom.

Laptop s otvorenim ekranom na kojem se može pročitati e-mail: „Sa žaljenjem vas obavještavamo da će zbog budžetskih ograničenja alokacija za most Bojana biti odgođena za sljedeći finansijski period…“

Na trenutak uglađeni glas na zvučniku i svjetleći most na ekranu gube svoju magiju. Iza njih su samo oprema, upute i e-mail koji niko nije trebao pročitati.

Ton-majstor zalupi laptop. Podiže zavjesu jednom rukom. Diže ruku da udari psa. Toto ga izbjegne. Trči nazad između stolica.

Ali neki ljudi su vidjeli dovoljno. Vidjeli su nered iza uglađenog glasa. Vidjeli su da most više živi u govoru nego u budžetima.

„Imate pitanja?“ kaže moderator.

U početku niko ne progovara. Zatim jedan starac diže ruku. Prebrodio je ratove i poplave i izbore. Glas mu je tih.

„Hoću li preći preko ovog mosta prije nego što umrem?“

Panel utihne. Strašilo gleda u svoje bilješke. Žena gleda u plafon. Muškarac u sredini se nakašlje.

„Razumijemo vašu zabrinutost“, kaže on. „Ali ovo je složen proces.“

Starac klima glavom. To nije odgovor. Dosta mu je svega.

Napolju, sunce je zašlo. Dorothy se vraća kući hodajući pored rijeke. Voda je sada tamna. Vide se samo razbijena svjetla Velike plaže.

Na trenutak zamišlja most. Ne kao savršenu montažu. Ne kao bijeli luk sa sretnim parovima. Zamišlja metal. Beton. Radnike opečenih vratova. Kamione u zoru. Blato na čizmama. Buku. Kašnjenja. Svađe. Prave. Iskrene. Zatim vidi sebe kako prelazi preko mosta s rukama punim darova, sva ozarena i brza, po kiši.

Na toj slici nema govora. Nema logotipa. Nema velike vizije. Postoji samo nešto što je izgrađeno i korišteno.

Ona misli da prava magija nisu prazna obećanja. Prava magija bi bio zvuk prve mašine koja zabija šipove mosta. Prva čelična armatura na gradilištu. Građevinari u radnim prslucima umjesto političara u odijelima.

Ali magija nije ono što oni imaju. Imaju priče. Imaju simbole. Imaju Žuti prašnjavi put od papira. Imaju Čarobnjaka napravljenog od mikrofona i montiranih isječaka.

Oko njega kruže iste figure, iz godine u godinu: Doroteje koje čekaju, Strašila koja planiraju, Limeni čovječuljci koji hrđaju, Lavovi koji riču pred kamerama, Vještice koje se izgovaraju i odgađaju, Majmuni koji komentiraju i dijele, i psići kao Toto koji ponekad dovoljno snažno povlače zavjesu da pokažu šta se krije iza nje.

Imaju i rijeku kojoj nije stalo. Bojana klizi, godinu za godinom. Ne ljuti se. Ne umara se. Ne glasa. Samo čeka, na svoj spor i strpljiv način, most koji možda nikada neće doći.

Autor je građevinski inženjer

( Sado Dollaku )