KURGASHIAN: Za izgovorene riječi nemamo skrinšot

U drugoj polovini devedesetih godina Tamagoči je bio više od igračke. Bio je obaveza. Digitalni ljubimac tražio je pažnju u svako doba dana i noći morali ste da ga hranite, izvodite u šetnju, brinete o njemu...

Ako biste ga zanemarili, umirao bi. Danas, u stvarnim odnosima, često svjedočimo sličnom obrascu. U pitanju su veze gdje jedna strana neprestano “održava život”, dok druga pasivno posmatra. Takvi odnosi možda opstaju, ali rijetko su ljubav. Upravo na tu vrstu emotivne neravnoteže osvrće se crnogorska reperka Sara Kurgaš aka Kurgashian u pjesmi “Tamagoči”, koja je rađena za potrebe kompilacije “Domaća rabota 2”.

Koristeći poznatu pop-kulturnu metaforu ona je ogolila savremene odnose bez uzajamnosti, a o svemu tome priča za “Vijesti”.

Poznata si po tome da kroz svoje pjesme obrađuješ razne teme, no ovo je na neki način ljubavna pjesma, ali si se fokusirala na taj neki “nezdrav” odnos u vezama gdje je jedna osoba pasivna i zavisna od druge koja brine o njoj. Zašto si odabrala baš ovu temu?

Tačno je da se trudim da kroz svaku pjesmu obradim neku novu temu i usput iskažem dio sebe koji možda ni sama nisam spoznala, sve do momenta pisanja. “Tamagotchi” ili tzv. “digitalni kućni ljubimac” definitivno predstavlja taj savremeni sajber (cyber) odnos, donekle takav kakvog si ga opisala. Sve se više razgovora započinje putem društvenih mreža, a isti opstaju kroz telekomunikacije i aplikacije. Ovaj moderni fenomen ima dobre i loše strane: kada su partneri fizički prisutni - zapravo nisu, a kad nisu tu - jesu, kroz telefon. Recimo, više se vodi računa o tonu neke virtuelne poruke koja se šalje, dok se gotovo uopšte ne obraća pažnja na ton u svakodnevnom razgovoru. Možda jer za izgovorene riječi nemamo skrinšot.

U današnjim vezama jedan partner često preuzima ulogu “Tamagočija” te je zavisan od pažnje, potvrde i brige drugog partnera. Koliko je takav odnos zdrav (iako se pokazalo iz primjera da funkcioniše), i jesi li i sama nekad bila tamagoči ili ovaj drugi koji brine?

Pisanje ove pjesme je krenulo sa nekom totalno drugom namjerom. Htjela sam više da poentiram to kako smo kao društvo u globalu totalno zaboravili ili zanemarili osnove socijalizacije i kulture razgovora. Međutim, zahvaljujući tvojim pitanjima odnosno kritičkom pristupu tekstovima koje pišem, dozvoli da iznesem još jednu dilemu: kako uopšte steći povjerenje u nekoga i osjetiti poštovanje ukoliko smo i sami izgubili volju i energiju da se ikome objašnjavamo ili da nekome ustupimo dio svog dana, bio to odgovor na poruku ili provođenje vremena sa nekim ko nam je važan?

No, nekako zamišljam da su ovi koji brinu nježni prema ovim pasivnim, dok u tvojoj pjesmi se osjeća taj naređivački ton. Da li je on upravo zbog toga što nekad dosadi ta pasivnost partnera?

Sasvim je prirodno dobiti osjećaj monotonije, ali današnji parovi bi vjerovatno trebalo da se s vremena na vrijeme zapitaju da li imaju ono strpljenje koje su nekada imali oni koji su morali da čekaju odgovor partnera kroz pismo? Mi imamo taj blagoslov i prokletstvo da smo kroz moderne alate konstantno u toku sa kretanjima partnera, tako da oni možda nisu pasivni već jednostavno znamo previše o njihovom životu. Ta pasivnost je možda zapravo nedostatak misterije koja fali. Inače, Kurgashian uvijek ima naređivački ton (smijeh).

Mnogi odnosi gdje je neko pasivan (“sjedi tu”) ili je samo fizički prisutan, izaziva nezadovoljstvo zbog neravnomjerno raspoređene emocije kod ove osobe koja konstantno brine. Svi volimo da neko brine o nama, ma koliko voljeli i da budemo u jednom trenutku pasivni. Šta ti misliš?

Vjerujem da je ključno da između dvije osobe cirkulišu iste emocije. Manje je važno ko koliko daje u svemu tome, ali smatram da je neodrživ odnos u kom brine samo jedna osoba. Okej je biti pasivan, ali ne svakodnevno.

U pjesmi se spominju i muzičari Sergej i Šako. Konkretno, Sergej je poznat po ljubavnim pjesmama, a upravo takve pjesme ne samo njegove već mnogih izvođača bile su inspiracija i vodič za emocije. Šta misliš, koliko takve pjesme danas i dalje oblikuju očekivanja i idealizuju li samu ljubav?

Činjenica je da Sergej svaki put napuni prostor u kom izvodi svoje numere, kao i da tu često klecne poneko koljeno. Ljubav se idealizuje ne samo kroz pjesme, već i kroz umjetničke oblike koje pratimo od malih nogu (npr., crtani filmovi). Ipak su i ti formati poprimili neke druge vrijednosti, pa danas ni ne zadržavaju pažnju i nisam sigurna koliko su kredibilni za postavljanje standarda za tako važne stvari. Drugačije važi za njihove pjesme, mada svakako sam htjela kroz taj shout-out da se osvrnem na njihov značaj za crnogorsku scenu uopšte.

Ova numera rađena je za potrebe kompilacije “Domaća rabota”. Za razliku od prethodne ovoga puta mnogo je više izvođača i samim tim i više žena. Kako ti gledaš na to što je kad je muzička scena u pitanju hip-hop konstantno najaktivniji i misliš li da dobijate dovoljno prostora s obzirom na to koliko radite?

Vidim to kao jedan vrlo pozitivan trend. Crna Gora je underground, tako da se napokon ovom žanru pridaje dovoljno pažnje. Istina je da smo se sami izborili za to - brojniji smo i glasniji. Tek će da grmi beat.

( Marija Vasić )