Pekmez i snijeg

Ovaj put sam, budeći se u dijelu grada koji se smjestio na padinu između Košutnjaka i Ade bio zatečen. Okvir francuskog prozora je pokazivao blještavu jutarnju bjelinu. Kao snijeg na starom televizoru. Ali bio je to pravi, januarski snijeg. Obradovao sam se kao starom poznaniku koji dugo nije navraćao. Zime koje su za nama bjehu kilave. Čak i ako bi pao, snijeg bi se brzo otopio. Kao da smo se svi već navikli na blage zime i prekomjerno vrela ljeta. Prava zima se preselila u sjećanja na posljednje decenije prošlog vijeka.

Ovaj put je bilo drukčije. Snijeg nije imao namjeru da prestane da pada. Ostao sam na zastakljenom balkonu da se družim sa bjelinom.

Pred očima je počela da se pomalja Tolstojeva, ruska zima. Prepliće se sa Bajaginim glasom koji me obavještava da zbog neke Tamare čeka na minus dvadeset i šest: "Ja sam se topio kô sneg, kada ga staviš na dlan". To može samo ljubav.

Ili nešto tužnije pitanje koje je postavio Točkov Smak: Zašto ne volim sneg? Negdje sam pročitao da je pjesma nastala jer je zimi sahranjen neko jako blizak tvorcu stihova.

Gledajući pahulje misao poče da vrluda veleslalomom između Andersenove Sniježne kraljice, Snežane i njenih patuljaka, da bi se odnekud nepozvan pojavio i Šabanov glas: "Sneg je opet, Snežana". Prvi narodnjak za koji sam sedamdesetih u mojoj rokerskoj duši napravio malo tajnog prostora. A onda krenu i sve druge sniježne uspomene.

SUSRET SA BIJELOM MATERIJOM

Prvi snijeg koji pamtim je onaj iz Dubnice. U dvorištu, pred zgradom seoske škole osvanulo je nešto beskrajno bijelo, na čemu je jutarnje sunce ostavljalo sijaset iskrica. Mislim da su me poveli iz stana na spratu. Mislim da pamtim ledenice debele kao konjska noga, njihov niz na ivici krova, koji ću kasnije, u sjećanju, upoređivati sa svjetlosnim elektronskim tragom muzike na uređajima za snimanje. Bila je to zamrznuta muzika.

Mislim da je iznenađenje moralo biti veliko. Dlan ljudskog mladunčeta na bijeloj brašnjavoj materiji. Hladnoća. Koja ne izgleda hladno, jer prikuplja svu svjetlost ovog svijeta. Zapravo, kako ću naučiti docnije, odbija sve boje iz spektra. Snijeg je rekao odlučno ne udvaranju sunca, bjelina je potpuno odbijanje.

Vasko Popa će u jednoj pjesmi zapisati: Usijano gvožđe ima Belinu snega/ Sneg ima belinu Usijanog gvožđa. Da, snijeg umije da bude opasan po čovjeka. Da ga oprlji, kao usijano gvožđe. Da mu se ponudi kao postelja za bijelu smrt. I onda Bebekov glas: Dok ležim budan, na postelji od snijega…

Možda već sljedeće godine, a mogla je to biti 1967. - tako svjedoče rijetke fotografije - na snijeg sam izašao sa sankama. Jedva sam ih vukao za sobom. Toga sam se morao sjetiti kada sam u beogradskom komšiluku ovih dana, na jednoj od rijetkih gradskih površina koje nisu okupirali sumnjivi investitori, vidio roditelje sa djecom kako se na sankama spuštaju niz padinu. Svijet se, uprkos svemu, obnavlja.

STADION ČESTE

Od snjegova koji će pratiti moje bosansko djetinjstvo, pamtim naravno one u kojima su smetovi kraj puta bili veći od mene.

Kada sam se malo izdužio, poslije selidbe u kasabu, igrao sam se svih divljih zimskih igara koje su čopori derišta smišljali. Ali jednu posebno pamtim. Česte su bile mjesto okruženo šumom, gdje je u šipražju bilo malo, zamrznuto jezero. Već su u kućama gorjeli crno-bijeli televizori lampaši, na njima smo prvi put vidjeli hokejaše kako palicama jure jedva vidljivu tačkicu paka.

Pokušavali smo i mi to da radimo, klizajući se na izlizanoj obući, ili na klizaljkama od ivice gajbe izvijene na vatri. Palice smo pravili od štapova zakrivljenih pri kraju. Unaokolo su bile grabove šume, sa krošnjama bijelim od snega. Ne bismo prestajali sa igrom ni kada bi snijeg opet počeo da pada. Videli smo svojim očima ostvaren Rilkeov stih: Vjetar u zimskoj šumi tjera stado pahulja kao pastir. Ne bismo prestajali ni kada bi se hvatao plavičast sumrak protkan bjelinom snijega. Padali smo, ustajali, padali.

Na obroncima Majevice se sa seoskih krovova izvijao dim, pred kućama su počele da škilje sijalice boje žumanca. Prestajali bismo tek kada bi dolje, iz varoši, do nas doprlo dozivanje majki u kojem je bilo ljutnje i zebnje.

S proljeća bi neko od nas do pojasa propao kroz oznojeni led u jezerski mulj. Bio bi to znak da je hokejaška sezona završena

Putovao sam autobusom u tuzlansku gimnaziju. "Harmonika", zglobni autobus, zimi bi brundao pod mojim prozorima dvadesetak minuta prije polaska u šest i deset ujutro. Strčao bih dolje i zauzeo drveno sjedište. Umio je da poslije polusatne vožnje zastane na usponu uz brdo Krojčica prije ulaska u Tuzlu. Izlazili smo napolje, golobradi srednjoškolci i mamurni radnici, gurali bismo autobus dok bi se njegovi histerični točkovi okretali u mjestu. Kada bi se miris snijega i soli pomiješao sa smradom spaljene gume, umio je da naglo krene i one koji su ga uz smijeh gurali strese sa sebe kao pas buve. A to bi značilo padanje u lapavicu. Dolazili smo na časove mokri od Krojčice i njenog prljavog snega.

ČAROBNI BRIJEG U MRAKUŠI

Sarajevske zime su još uvijek bile prave, planinske. Stanovao sam u kraju koji se zvao Mrakuša. Davao mi je odličan sniježni okvir za čitanje romana duboko uronjenih u svijet aplskog snijega, kao što je Čarobni brijeg Tomasa Mana: "Umjesto sunca bilo je snijega, snijega u masama, u tako ogromnim količinama kakve Hans Kastorp nikad u životu nije vidio. Istina, ni prošle zime nije se moglo poželjeti više snijega ali sve je to bilo ništavno u poređenju sa ovogodišnjom zimom. Strašne, neizmjerne sniježne mase ispunjavale su dušu sviješću o opasnom karakteru i ekscentričnosti ovoga kraja. Snijeg je padao iz dana u dan, po čitave noći, čas je samo provijavao čas gusto zasipao, ali je stalno padao. Ono malo puteva koje su održavali prohodnim ličilo je na usjeke između sniježnih zidova koji su se izdizali, iznad čovječije visine, s jedne i s druge strane puta, kao alabasterske ploče, koje su u svom zrnastom kristalnom svjetlucanju bile prijatne za oko i služile stanovnicima Berghofa za pisanje i crtanje, za saopštavanje raznih vijesti, pošalica i zajedljivih aluzija".

Tomas Man je posjetio svoju suprugu koja se liječila u sanatorijumu u Davosu. Bilo je to 1913. To mu je dalo ideju za knjigu. Roman Čarobni brijeg je pisan sa prekidima do 1924. kada je objavljen.

Godine 1984. podigao bih pogled sa knjige i suočio bih se sa sarajevskim debelim snijegom. Mrakuša je bila moj Čarobni brijeg. A sada, 2026, to je Banovo brdo.

Umjelo je u Sarajevu zimi da nestane vode jer bi se zamrzle cijevi. Jedne takve sarajevske zime sjedio sam na stepenicama kuće koja je kao osmatračnica štrčala iznad grada. Gledao sam svjetlucavu kotlinu. U studentskom domaćinstvu postojala je samo tegla pekmeza. Umjesto hljeba, uzeo sam na tanjir snijeg - bilo ga je svuda, trebalo je samo ispružiti ruku. Ovaj snijeg gore, iznad Souk-bunara i još više, iznad Zaobilaznice - nekadašnje trase Višegradske pruge - nije bio čađav kao onaj na čaršiji. Bio je čist. Pekmez od šljiva pomiješan sa snijegom. Recept koji je stvorila jedna gladna sarajevska noć. Kada svijet oko mene prekrije lijepi cijelac, skoro da mogu da osjetim ukus pekmeza od šljiva.

Onda dolaze prialpski snjegovi u Bavarskoj. Snješko koji pravim sa sinom u Vangenu, varoši na krajnjem jugu Njemačke. I iste one ledenice pod krovom. Koju partituru su nebesa ovaj put okačila gore da se divimo?

U šetnji Banovim brdom iza bioskopa Roda naiđem na tek rođenog Snješka. I pomislim kako su svi ti nijemi sniježni ljudi zapravo međusobno povezani veoma ljudskim osobinama. Rođeni su u igri. Sve dok ih smrt, otjelovljena u sunčevim zracima, ne otopi. Da mogu da govore, vjerovatno bi rekli da vjeruju u besmrtnu dušu. Sve dok od njih ne ostane lonče koje je služilo kao kapa, nekoliko kamenčića iz osmijeha. Možda šargarepa, ako je stvoritelji nisu naveče ponijeli za supu.

Sjetim se da se u Litvaniji Snješko zove "čovjek bez mozga". Građani su 2005. u znak protesta oko parlamenta napravili sto četrdeset i jednog "čovjeka bez mozga". Toliko poslanika ima litvanska skupština. U Srbiji ih je mnogo više. Gdje ljudi da nađu toliko snijega?

VLAK U SNEGU

Mato Lovrak je svojim romanom Djeca velikog sela iz 1933. stvorio hit za svu jugoslovensku djecu. Moja generacija je tu knjigu upamtila pod naslovom "Vlak u snijegu". Od listanja ove uzbudljive priče za djecu, dok napolju steže mraz, do kasnijeg događaja koji će od mene napraviti putnika nekog drugog voza u snijegu, prošlo je možda desetak godina. Po ciči zimi voz je hitao od Sarajeva ka Beogradu. Tada sam bio dugokos, nosio sam gojzerice i pletene čarape preko nogavica. Kao da sam znao šta slijedi.

Naglo kočenje voza usred noći. Opružio sam se u kupeu. Završio sam ispod suprotnog sjedišta, dobro ugruvan. Čuo sam glasove, neko je jaukao. Naišao je kondukter. Kroz maramicu koju je ogromnom šakom stiskao na obraz, probijala je krv. Pisao je nešto olovkom, kada je voz udario u nešto tvrdo i stao. Fizika je neumoljiva. Kondukter je sebi zabio olovku u obraz.

Na vratima se pojavila djevojka u najmanju ruku neprikladno odjevena za ovaj trenutak. Bundica i suknjica. Pitala je šta se dešava, potom je ostala u kupeu. Grijanje više nije radilo. Neko je rekao da moramo da propješačimo nekoliko kilometara do sljedeće stanice. Djevojka me je bespomoćno pogledala. Skinuo sam svoje vunene čarape i pružio ih joj bez riječi. Sneg je napolju škripao. Ljudi su već koračali kroz noć. Izašli smo i mi. Mislio sam da je snijeg uvijek bijele boje. Ovaj izaponoćni, iz ravnice kojom je zviždao vjetar noseći sniježno inje, bio je - plavičast. Miloš Crnjanski je u Lamentu nad Beogradom govorio o "plavom i gustom snegu". To je bio taj.

Te noći smo se jedva dovukli do male stanične zgrade usred ničega. Kada je po nas došao šinobus, djevojka je izula čarape, rekla hvala i otišla svojim putem. Ona je spadala u šminkerski svijet, onaj koji je Čola opisao spominjući "lutkicu iz Trsta". Ja sam bio posthipijevski raspoložen. Samo je ljuti slavonski mraz uspio da za trenutak pomiri naše poglede na svijet i da njoj ironičnim potezom dodijeli tople prugaste čarape koje mi je po mom nacrtu isplela majka. Bio je to moj "Vlak u snijegu".

SNIJEG NA SAVI

Sa terase tržnog centra Ada lijepo se vide obale Save, Most na Adi sa jedne i kupalište, opšiveno bijelom čipkom, sa druge strane. Brodići spavaju pritisnuti bijelim pokrovom.

Ljeto je samo smjela primisao, ne više. Mravinjak ljudi se još s jeseni razmilio, obalama šiba vjetar. Sunce i voda su isti, ali razlika u temperaturi je 50 stepeni. Uz kafu mislim na moj omiljeni roman Orhana Pamuka - Snijeg. Na unutrašnjem uvu javi se bend Haustor sa refrenom: "I ne idi bez kaputa, pogledaj sve je bijelo, zima je".

Već peti dan izjutra padne snijeg. Gledam taj cijelac, na njemu nema ni lisičjih tragova kao u pjesmi Vojislava Ilića, niti onih zapisa mještana iz Čarobnog brijega. Pomislim na teški mokri snijeg pod Komovima, kojim gazim uz pomoć braće, da obiđem kuću u kojoj mi je umro otac. Ili snijeg koji bez prestanka pada na kameni jastuk sa majčinim imenom.

Odnekud iskrsnu Nogini stihovi:

Spаvаjte moji umrli/ bez grobа i bez biljegа

Nekа vаs vjetаr zаgrli/ Zаvije pokrov snijegа

Stresem se što od studeni na balkonu, što od stihova. Njemu se pridruži Ljubomir Simović: Doći će hladno vreme snega i dima, kad će ti đavo biti bog, gavran pobratim, a guja posestrima, dok ti urasta krilo, a raste rog.

Đorđe Balašević je manje dramatičan: Na grad juriša nežna bela legija, januar prostire svoj prefinjeni sag.

Ali to je Naopaka bajka.

U predvečerje će me razvedriti stihovi Jovana Nikolića Jofa koji počinju pitanjem "Kada je sve volim". A jedan od odgovora je:

Kada mi upadne u sobu

I unese sneg na trepavicama

I miriše na napolje

Naposljetku, kopajući po poeziji koja pomaže da nas ne zatrpa snijeg, nađem nešto što je zapisao Rade Drainac. On objašnjava šta ljudima sklonim sjeti radi snijeg:

Ima dana kada pada belo inje, bezbrojne oči gledaju u mene;

Ko kerovi tragom krvave životinje, zalaju iz mraka moje uspomene.

I neka taj lavež bude posljednje što ćemo čuti prije nego što snijeg uguši svaki zvuk.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )