Novi svijet uvodi nas u kraj svijeta: Moć ne prihvata limit

Sa otmicom predsjednika Venecuele, Madura, SAD se svijetu predstavila kao (Derida bi napisao) - odmetnička država, naprosto, sada je sve, doista, jasno: demokratija vs. diktatura. Ili, najsažetije da pitamo: čiji je ovaj, takozvani, multipolarizovani svijet? Da li je, nadalje, globalizam moguć samo u verziji globalnog policajca, obzirom na to da neskriveno živimo u policijskim državama? S druge strane imamo Rusiju pod vođstvom jednog čovjeka i Partiju u Kini, nove oblike totalitarizma sa starim ciljevima.

Ipak, eufemizam je napisati kako SAD imaju podugu kolonijalnu i politiku baziranu na vojnim invazijama, jer, zbilja, znamo li uopšte za drugu koju kontinuirano sprovodi sila koja se još predstavlja za kolijevka demokratije?

Ok, ovako: SAD će, uglavnom, “vratiti naftu”, a cijena za to je - Venecuelu će preuzeti republikanski politički aparat na čelu sa Trampom tj. njegovom ispostavom vlasti. Jer, Maduro je zemljom nesumnjivo upravljao kao kleptokrata, despot koji je sve držao pod kontrolom, u odnosima sa Rusijom koji su bili - rečeno jezikom psihoanalize - ‘glatki’.

Da, tako to, inače, imperije rade: na čelo zemlje bogate naftnim ili drugim resursima postave svog čovjeka i kad odradi posao i isuviše osili, mentori ga - kidnapuju, sve zarad daljeg boljitka iste zemlje.

Zamislimo ovaj scenarij koji u budućnosti nije isključen da će postati realnost.

Uglavnom, dođete u banku čija ste stranka, sačekate svoj red, da bi potom na šalteru dobili sledeći odgovor: Znate kako, u posljednjih godinu sa pažnjom smo vodili evidenciju koliko novca mjesečno trošite, shodno tome za vaše dobro donijeli odluku da ubuduće vašim novcem raspolažemo mi. (Sigurno se svi sjećamo scene iz filma ’A Serios Man’, i razgovora kojeg sa novim partnerom žena vodi sa suprugom u njegovoj kući, brižno ga savjetujući da se preseli u motel i učini sebi dobro, tako nešto čini SAD: kako bi Venecuela konačno prosperirala, ona samu sebe predaje prvoj sili koja će joj biti u svakom smislu staratelj. Kako je to već sročio najslavniji: ’Da li je neko raspoložen sebi kupiti Gospodara, vičan sam upravljanju?!’ - Diogen)

Nije li tako bilo i u Iraku? Iako nije pronađeno oružje koje inače nije ni postojalo (to je kao u ljubavi, voli se fantomski dio Drugog, jer stvarni i ne postoji), zemlja je vojnom operacijom vraćena u predindustrijsko doba, mada se govorilo o “ratu”, prije je to bila čista dominacija i brutalna upotreba moći, bez presedana. (Pogledati, na primjer, knjigu ’Pustinjski ekran’, Pol Virilio.)

Dalo bi se kazati kako je, u neku ruku, SAD pravi dobročinitelj: država je vaša, međutim, kako bi ubrzano bilježila rast, biće pod našom upravom! Jer, zašto bismo se brinuli ili starali o sebi, imali potrebu za samostalnošću, najposlije, ali ne manje važno, čemu preuzimanje odgovornosti za rješavanja unutrašnjih pitanja, kad je po tom pitanju Tramp više nego jasan: zapadnom hemisferom ubuduće će ‘šerifovati’ Sjedinjene Države.

Vic, uglavnom, ide ovako... Muž nešto ranije dolazi s posla i ženu u krevetu zatiče sa drugim muškarcem. Na pitanje o čemu se radi, ona iznenađeno odgovara: Pa jesi li za godišnjicu braka tražio da izaberem što jeftini poklon? Tako to radi Amerika - poklanja sebi naftu, i uz nju poklanja Venecueli svoju vlast, pa ipak, sve to, naravno, za njenu budućnost koju će što jeftinije dobiti.

Grenland - opasnost po Ameriku

Donald Tramp šaljivdžija, klovn ili, kako su ga tokom prvog mandata nazivali “politički samoubica?”

U ovu godinu furiozno ulazi kao onaj koji govori ono što misli, i djeluje onako kako govori. Otud, izjava koja se tiče Grenlanda kao opasnosti koja od tamo vreba (od ruskih i kineskih ratnih brodova, itd.), uopšte nije šala: pored Tajlanda, to su mjesta novih sukoba i preraspodjele moći. To, pak, što uprkos svemu negiramo kuda se svijet zaputio, onima koji njime upravljaju dodatno olakšava da projekat realizuju.

Ono što možemo bez velike analize uočiti je sledeće: u tehno-totalitarno doba, još jedino je - moć transparentna! Logika sile nesumnjivo je takva: moć se pokazuje prekomjernom upotrebom, od političkog rječnika do etničkog istrebljenja nekog naroda. (Kažimo to i na ovaj način, dakle, moć ne prihvata limit, suprotno, sama moć je limit kojeg neprestano pomjera ka tački krajnje katastrofe.)

Uglavnom, u sprovođenju kidnapovanog predsjednika Venecuele, Madura, postoji nešto od srednjovjekovne scene u kojoj se grešnik/ubica prikazuje kroz grad ili danas globalizovano medijski svijet, kako bi se mase utvrdile u utisku da demokratske snage i dalje dejstvuju u pravcu poboljšanja ovog svijeta.

Nikada u istoriji moć nije imala ovako razoran potencijal. Na više isprepletanih nivoa ona se udružuje protiv slobode, solidarnosti, drugosti, uopšte ljudskosti (od bespilotnih letilica do implantacije mozga, i nazad), iz čega kao posljedicu dobijamo: onemogućeni da se odupremo, oguglali smo na ontologiju otuđenosti u kojoj orbitiramo. Kao u potpunosti začaurene monade jednog mondijalističkog modela svijeta koji iza sjaja sterilnog spektakla nema ništa od/sa stvarnošću.

Ne možemo ne reći kako savremeni subjekt ne gaji - strast prema scenografiji smrti. Kad se radi o, dakle, katastrofi (ne više biblijskih razmjera ili mitologizovanih narativa), uvjek je na djelu rad - predimenzioniranosti, razumije se, tako što se investira u detalj koji pokazuje ljudsku nemoć spram moći neljudskog, kapitala ili mašina ili prirodnog rifreša kao načina da nas povrati napolje, izbaci iz realnosti kao takve, u nekakvu vanjštinsku bespredmetnost. No, nije li, gledajući tek malo ispod površine, naša imaginacija uvijek već žanrovski okrenuta katastrofi, svršetku, apokalipsi? Pošto jeste, zašto se čuditi što i politika propagira progres propasti, napredovanje prema kraju, nazadovanju ljudske inteligencije koja neprestano bilježi ubrzani pad?

I prije ulaska u novu godinu, nakon ‘denacifikacije’ Ukrajine, grozote u Gazi i na Zapadnoj obali, napada na Iran, svijet je znao da je na redu Venecuela, nije sigurno šta će biti sa Grenlandom ili je, ipak, sasvim sigurno, u Sudanu svijet može pogledati svoju sudbinu u oči. Delirij moći destruiše samu sebe na jedan desadovski način, usled čega se ne može razabrati šta je kao gigantski modus operandi morbidnije.

Dokle politika ide pokazuje jedan momenat u seriji ’Lutke od kestena’, kad ministarka od kolege dobija savjet da razmisli o tome kako premijerka koristi njenu žalost (gubitak ćerke) kako bi podigla popularnost vladi jer bilježi slab rejting. Dakle: politici se sve žrtvuje, ponajviše ono što niko od nas nema, a upravo je to život koji postoji tek i samo u kampanjskim obećanjima i vizijama koje iznova pronađu put da zaobiđu realnost.

Nego, da li se nakon napada na Venecuelu, uopšte više da govoriti o nekakvog globalnom poretku, mulipolarizovanom svijetu, da li išta znači pozivati se na UN, hoće li i ovoga puta Evropska unija kroz usta svojih lidera ostati samo na osuđujućem diskursu, obzirom na to da američki rendžerizam ubija demokratiju, da istočni despotizam poništava slobodu, a da, dotad, usredištena između, EU nije drugo do administrativni aparat, apstraktno birokratski entitet, simbolička figura ili Kraljica koja ‘plete i ne plete, Kraljica hrče’ (Lakan o Žaneovom komadu Balkon).

( Vuk Vuković )