Nemanja Čađenović: Neuspjeh nije opcija
Najboljem crnogorskom kik-bokseru u finalu Abu Dabija izmaklo svjetsko zlato, ali je pokazao klasu da napadne najviši stepenik
Svjetska bronza sa 22 godine. Sa 24 je Podgoričanin Nemanja Čađenović zastao nadomak ostvarenja sportskih snova - preokretom je u finalu Abu Dabija poražen za srebro na najvećoj kik-boks smotri. Nakon tri iscrpljujuća meča, u četvrtom - finalu Svjetskog prvenstva kategorije lou-kika do 71 kilogram, zlato je pripalo iskusnijem Ukrajincu Bogdanu Sitniku, preglasavanjem 2:1.
Nemanja je srebrom pokazao nevjerovatan talenat i klasu, o srčanosti u sportu koji zovu - “opasni”, suvišno je i pričati...
- Jednostavno se “kockice” nisu poklopile ovoga puta, ali napraviću još taj jedan korak. U odnosu na prošli šampionat sam to i uradio, a pravo vrijeme za mene u lou-kiku tek dolazi. I najveće borbe i uspjesi. Nakon tri dana uzastopnih borbi u finalni dan sam na jednoj nozi ušao u ring, kacigu zbog hematoma su mi teško stavili... No, sve se to zaboravi i cilj da pobijediš tjera te naprijed. Dobio sam sa 3:0 prvu rundu, ali njemu je raspored išao na ruku, imao je lakše rivale. Polufinale i četvrtfinale je riješio teškim nokautima. Dobijao sam Sitnika prije dvije godine, oba puta, ali je svježiji ušao u finale. Odustao je od borbe nakon prve runde, koristio klinč i preokrenuo je rezultat. No, Abu Dabi ću svakako pamtiti ne samo po srebru sa Svjetskog prvenstva već i organizaciji koja je fantastična, daleko su ispred svih - priča za “Vijesti” trofejni kik-bokser Budućnosti.
Sa sedam godina je rekreativno ušao u salu, poput mnogih dječaka, ali Čađenović nije odustao nakon prvih masnica, nokdauna koji su neminovni udarcima nogom ili pesnicom.
- Malo je u početku bilo problema objasniti roditeljima, ali to se vremenom prihvati kao dio sporta. I taj bol, mi koji dostignemo borbe za najsjajnija odličja, praktično i ne osjećamo - oguglamo na to. Nemam strah od povrede, samo od neuspjeha. Dva do tri treninga dnevno, vodiš o svakom segmentu pripreme računa, dovedeš tijelo do maksimuma i onda je teško ako to rezultat ne isprati. Da, tako da samo od neuspjeha imam strah. U četvrtfinalu Abu Dabija žrijeb me je namjerio na fantastično čvrstog Azerbejdžanca, momka koji je jak kao stijena i stalno ide naprijed. Znao sam da nema kalkulacija i da moram da prihvatim otvoreni obračun da bih došao do medalje, a cijenu sam platio sa tri povrede. Hematom na uhu, rasječena usna i lijeva noga na koju nisam mogao da se oslonim. No, stisneš zube i ideš ka cilju, jer ne želiš neuspjeh. Na kraju je finale bilo između dva prva nosioca, a zahvaljujući rejtingu smo bili slobodni u prvom kolu. Uprkos tome, tek nakon 50 dana sam uspio da se oporavim od povreda i da u treningu koristim udarce nogom. U lou-kiku se boduju samo jaki udarci i nemoguće je izbjeći te teške povrede - objasnio je Čađenović.
On je u prošloj godini, osim svjetskog srebra, osvojio Svjetski kup u Turskoj, dok se u Ukrajini morao zadovoljiti srebrom na takmičenju istog ranga.
- Ostaje žal zbog zlata u Abu Dabiju, jer meni je lično borba u četvrtfinalu bila teža, ali nema se vremena za oporavak. Čak se mora voditi računa i o ishrani jer je svakog dana šampionata od sedam sati ujutro mjerenje i sve preko 71 kilogram je diskvalifikacija. No, to je pravedno jer tako rivali u meč ulaze ravnopravni. Te dijete koje su neophodne takođe teško padaju, a ja mjesec pred takmičenje budem na 71 kilogram i do kraja šampinata sam na istoj težini - priča 183 centimetra visoki borac KBK Budućnost.
Čađenović je kalendarsku godinu počeo operacijom šake, ali je ipak uspio da dođe do velikih rezultata, a u septembru u Novom Sadu i do pete profesionalne pobjede.
- To je drugačiji sport i bez kacige, još su profi borbe u pet rundi po pet minuta, mada ja i u mečeve najvećih prvenstava dolazim jednako dobro pripremljen. Treniram na način da sparingujem i po 12 rundi. Trener Andrej Đeljošević mi mijenja sparing partnere na minut, jer treba izdržati moj ritam i znanje u ovom sportu. Nedostatak sparing partnera je stalni problem, ali pomažu borci iz boksa ili MMA. Bude i kampova u Srbiji ili Bugarskoj, a prerano je u mojim godinama da idem na Tajland ili u Holandiju. To su planovi za budućnost i napad na titule u prestižnim Glori takmičenjima. Na sreću, Kik-boks savez na čelu sa Ivanom Strugarom i selektorom Goranom Radonjićem nam obezbjeđuje dovoljan broj takmičenja da se pripremimo za najprestižnije turnire u kalendaru. Osim toga, koriste i njihovi savjeti u ringu ili tokom pripreme, jer imaju ogromno iskustvo pobjeđivanja i osvajajnja najvećih trofeja - zaključio je Čađenović.
Tajland prije napada na evropski tron
U ovoj godini Nemanja Čađenović ima tri cilja - Evropsko prvenstvo u Sjevernoj Makedoniji, Svjetski kup na Tajlandu i napad na profi titulu WAKO prvaka Evrope.
- Šampionat u Sjevernoj Makedoniji je krajem godine, u međuvremenu želim da napadnem WAKO titulu i napredujem u profi ringu. Konkurencija je žestoka, uostalom i tih 28 sjajnih boraca iz Abu Dabija ima isti cilj. Olakšavajuća je okolnost što sada kao pripadnik Posebne policije na poslu odradim jedan trennig, a drugi je u sali Budućnosti. Ranije sam morao da treniram prije i poslije radnog vremena. Nakon fakulteta i pripravničkog staža dobio sam odlukom direktora policije priliku u Posebnoj jedinici i želim i tamo da profesionalno napredujem - kaže Čađenović i dodaje da je posao neophodan zbog kategorizacije kik-boksa u crnogorskom sportu.
- Nagrade su prema toj kategorizaciji zaista više nego skromne, ali ako si najbolji ili u vrhu onda sav taj bol, rad i odricanja dođu vremenom na naplatu. Uostalom, obišao sam svijet, upoznao brojne kulture i sjajne ljude. Prijaju i pohvale za moje rezutate i nisam pogriješio. Volim sport, ranije sam gledao Moto GP, košarku..., a sada samo kik-boks i fudbal. Nemam vremena, nažalost!
Za fudbal nađeš vremena?
- Jednostavno ne propuštam nijednu utakmicu Barselone. Svi smo ispred televizora i kada igra moja sestra Katarina, čak i moja jednogodišnja kćerka Anđelija - našalio se Čađenović i objasnio:
- Fudbal je i porodična opsesija, strast. Sestra Katarina je reprezentativka Crne Gore. Ima tek 19 godina, ali je standardna u veznom redu ŽFK Sarajevo i već je upisala prve nastupe za naš seniorski nacionalni tim - sa ponosom je zaključio najbolji crnogorski kik-bokser.
( Slaviša Živaljević )