Hobsov poredak, u Trampovoj izvedbi

Godinu dana nakon početka svog drugog mandata, Donald Tramp se etablirao kao najrevolucionarniji predsjednik SAD u novijoj istoriji. Dok je “Amerika na prvom mjestu” nekada izgledala kao izolacionistički stav (ne samo u očima Trampove baze MAGA), sada je jasno da ona prihvata hobsovski pogled na svijet, u kojem moćne Sjedinjene Države uzimaju šta god žele od onih koje smatraju slabima.

U svijetu kakav ovaj pogled opisuje, malo je vjerovatno da će se SAD upustiti u direktne vojne sukobe sa “ravnopravnim” silama, poput Kine, ili sa nuklearnim državama, poput Rusije i Sjeverne Koreje. Amerika će se sa drugim supersilama nadmetati oko resursa i naprednih tehnologija, kako se ne bi dogodilo da one postanu “superpersilnije” u odnosu na SAD. Tramp će, vjerovatno, ograničiti svoje miješanje u njihovim “sferama uticaja” - sve dok se drže podalje od onoga što on smatra američkom sferom.

Ali, Tramp smatra da one to ne čine. Kinesko prisustvo u Latinskoj Americi sve se češće doživljava kao strateška prijetnja. Kina je uložila milijarde u Brazil, uključila Kolumbiju u svoju globalnu inicijativu “Pojas i put” i u Argentini velikodušno investirala u proizvodnju litijum-hlorida, ključne komponente za proizvodnju baterija. Kina je takođe zamijenila američke izvoznike soje udvostručivši svoju kupovinu iz Brazila (do 50 milijardi dolara), odakle takođe nabavlja i željeznu rudu. Peruansku luku Čankaj pretvorila je u centralni dio svoje fizičke logistike u regionu. Njena elektronska trgovina sa Latinskom Amerikom porasla je za oko 50% u 2025. godini, dok je digitalna infrastruktura sve čvršće povezana sa ciljevima Kine u pogledu suvereniteta nad podacima, kontrole sajber bezbjednosti i širenja kapaciteta za nadzor. Kao da to nije dovoljno, Kina je takođe značajno proširila svoje vojno prisustvo širom kontinenta kroz prodaju oružja, programe obuke i strateška partnerstva, posebno sa Venecuelom.

Mišljenje da je prisustvo Kine u Latinskoj Americi prijetnja Sjedinjenim Državama počiva na staroj ideji. Monroova doktrina iz 1823. godine faktički je uspostavila američku dominaciju nad zapadnom hemisferom, tvrdeći da će svaka strana intervencija u Americi biti smatrana neprijateljskim činom. Od tada se gotovo trećina od skoro 400 američkih intervencija u cijelom svijetu dogodila u Latinskoj Americi, gdje su SAD obarale vlade koje su smatrale nepovoljnim za svoje interese, često koristeći metode koje su međunarodni sudovi kasnije proglasili nezakonitim.

Godine 2013, državni sekretar predsjednika Baraka Obame, Džon Keri, objavio je da je “era Monroove doktrine” završena: SAD će Latinsku Ameriku tretirati kao partnera, a ne kao sferu uticaja. Ali taj stav je sada preokrenut: u svojoj Strategiji nacionalne bezbjednosti (NSS) iz 2025. godine, Trampova administracija se obavezala da će “ponovo potvrditi i sprovoditi” Monroovu doktrinu. Time je postavljena pozornica za nedavni američki napad na Venecuelu i otmicu njenog predsjednika, Nikolasa Madura.

Maduro jeste diktator koji je pokrao predsjedničke izbore 2024. godine, devastirao ekonomiju Venecuele i grubo kršio ljudska prava svog naroda. Ali intervencija SAD imala je malo veze sa “oslobađanjem” Venecuele od Madurove “tiranije”. Prema toj logici, SAD bi morale da uklone mnogo diktatora širom svijeta, ali Tramp je očigledno više zainteresovan za prijetnje aneksijom Grenlanda.

U stvari, Tramp nije čak ni posebno zainteresovan za promjenu režima u Venecueli. Dva opoziciona lidera, Edmundo Gonzalez i dobitnica Nobelove nagrade za mir Marija Korina Mačado, pobijedili su na izborima, ali je Trampova administracija odbila da dozvoli bilo kom od njih da preuzme vlast. Po svemu sudeći, smatra ih previše slabim i previše liberalnim da bi bili efikasni poslušnici. Umjesto njih, na mjesto privremene predsjednice stupila je Madurova potpredsjednica, Delsi Rodrigez - osoba čije se bogato iskustvo u klanjanju Kini i Rusiji vjerovatno može prenijeti na SAD.

Iako se u Strategiji nacionalne bezbjednosti Venecuela ne pominje izričito, dokument ne ostavlja sumnju u vezi sa Trampovim namjerama prema toj zemlji. Sjedinjene Države, navodi se, neće dozvoliti “konkurentima van hemisfere” da “razmještaju snage ili druge prijeteće kapacitete, niti da posjeduju ili kontrolišu strateški vitalna dobra u našoj hemisferi”. Drugim riječima, Tramp želi da osigura da SAD, a ne njihovi protivnici, kontrolišu ogromne resurse Venecuele, počevši od najvećih svjetskih rezervi nafte.

Do sada je Kini išlo oko 80% godišnje prodaje nafte Venecuele. Među kupcima preostalih 20%, koji se prodaju po sniženim cijenama, nalazi se i Kuba, koja je trn u oku SAD još od 1959. godine. Američko preuzimanje venecuelanske naftne industrije stoga nudi višestruke prednosti odjednom: prilike za američke naftne kompanije, uskraćivanje ključnog izvora energije Kini i dodatni udarac već teško pogođenoj kubanskoj ekonomiji.

Tramp bi, sasvim sigurno, uživao da postane američki predsjednik koji je konačno srušio kubanski režim, ne samo zato što bi mu to donijelo mnogo političkih poena kod brojne kubanske zajednice u Americi. Državni sekretar Marko Rubio je nagovijestio da bi Tramp mogao čak i direktno da cilja Kubu. (Ljevičarski predsjednik Kolumbije, Gustavo Petro, takođe se našao na meti Trampove administracije zbog oštrih kritika američkih intervencija u Latinskoj Americi.)

Pored nafte, Venecuela bi mogla da posjeduje značajne zalihe ključnih minerala, uključujući rijetke zemne elemente, koji su od vitalnog značaja za brojne visokotehnološke industrije, uključujući proizvodnju poluprovodnika. Kontrola nad njima omogućila bi SAD da potkopaju kinesku dominaciju nad lancima snabdijevanja ključnim mineralima.

Trampova opsjednutost prisvajanjem tuđeg mineralnog bogatstva - koje on smatra ključnim za očuvanje američke industrijske hegemonije - daleko prelazi granice Venecuele. Prošle godine, SAD su prisilile Ukrajinu da potpiše sporazum o podjeli profita od buduće prodaje svojih mineralnih i energetskih rezervi, kako bi se navodno nadoknadila podrška Amerike ukrajinskoj odbrani. Grenland je na Trampovom nišanu jer ima najveće neiskorišćene rezerve rijetkih zemnih elemenata na svijetu.

Tramp tvrdi da SAD demonstriraju svoju snagu kako bi bile “ponovo poštovane”. I mnogi lideri su spremni da učestvuju u ovoj farsi, u nadi da će od toga imati koristi. Argentinski desničarski predsjednik, Havijer Milei - koji svoju pobjedu na prošlogodišnjim srednjoročnim izborima duguje američkom paketu finansijske pomoći od 40 milijardi dolara - aplaudirao je američkom napadu na Venecuelu, kao i lideri Čilea, Ekvadora i Hondurasa. Evropske krajnje desničarske “patriotske” stranke, koje NSS posebno hvali, takođe su pozdravile ovaj potez.

Sada bi, međutim, trebalo da bude jasno da se Trampu ne može vjerovati. Evropski saveznici Amerike konačno se suočavaju s ovom stvarnošću, dok razmatraju mogućnost da će morati da brane Grenland od SAD. Tako je i sa Mačado, koja je svoju Nobelovu nagradu za mir posvetila Trampu, nadajući se da će on srušiti Madurov režim i omogućiti joj da preuzme vlast, a na je kraju bila marginalizovana. Strah, mržnja i nepovjerenje ne stvaraju poštovanje.

Operacijom u Venecueli, Tramp je poslao Kini otvoreni poziv da izvrši invaziju na Tajvan, a istovremeno je opravdao i rusku invaziju na Ukrajinu. Takođe je postavio temelje za još nelegalnih vojnih akcija SAD u Latinskoj Americi i širom svijeta.

Ako svijet želi da spriječi pojavu novog doba Hobsovog međunarodnog poretka, osude neće biti dovoljne. Velike i sile u usponu - poput Njemačke, Indije i Japana - moraju zajedno da rade kako bi protvrdile i sprovodile pravila ponašanja na međunarodnoj sceni.

Autor je potpredsjednik Međunarodnog centra za mir Toledo; bio je ministar inostranih poslova Izraela

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)

( Shlomo Ben-Ami )