Džek London: Knjige kao život, život kao knjige
Zlatna groznica na Klondajku, vukovi u snijegu Aljaske, avanture na otvorenom moru – prije 150 godina rođen je Džek London, autor romana „Zov divljine“ i „Morski vuk“. Teme kojima se bavio i danas su aktuelne
Život Džeka Londona bio je uzbudljiviji od mnogih njegovih romana. Rođen je 12. januara 1876. godine u San Francisku kao Džon Grifit Čejni – vanbračno dijete.
Njegov biološki otac nikada nije priznao očinstvo i otjerao je trudnu majku. Ona se kasnije udala za farmera Džona Londona, koji je dječaka prihvatio kao pastorka i dao mu prezime koje će kasnije proslaviti. Dječak je sam izabrao ime Džek.
Porodica je živjela u siromaštvu, pa je Džek morao rano da počne da radi: bio je raznosač novina, pomoćnik u krčmama, fabrički radnik.
Kao ilegalni lovac ostriga doprinosio je porodičnom budžetu, prije nego što je prešao „na drugu stranu“ i radio za ribarsku policiju u zalivu San Franciska, boreći se protiv krivolovaca na škampe i losose.
Još prije nego što je napunio 17 godina, mjesecima je plovio otvorenim morem kao lovac na foke.
Protestni marš, zatvor i prekinute studije
Ta iskustva oblikovala su njegov pogled na svijet. Presudnu ulogu imalo je i čitanje, koje ga je fasciniralo još od detinjstva.
Počeo je da piše o onome što je poznavao i lično doživio. Njegov prvi tekst, o iskustvima na brodu za lov na foke, osvojio je prvu nagradu lista San Francisco Call.
London je tragao za novim avanturama: priključio se protestnom maršu nezaposlenih ka Vašingtonu, bio je skitnica, proveo je 30 dana u zatvoru – da bi sa 20 godina konačno upisao studije.
Poslije samo jednog semestra odustao je: želeo je isključivo da piše. Pošto od pisanja nije mogao da živi, radio je teške fizičke poslove, između ostalog utovarivao je ugalj u jednoj termoelektrani. Tamo je upoznao mračnu stranu kapitalizma – izrabljivanje radnika koji su za sve manju platu morali da rade sve više.
Nastavio je da se obrazuje, čitao Marksa i Darvina i razvio snažnu političku svijest, koju je iznosio u vatrenim govorima, zbog čega je više puta završavao u zatvoru.
Zlatna groznica na Aljasci i književni proboj
A onda su stigle vijesti o otkrićima zlata na Aljasci. I njega je obuzela zlatna groznica.
U ljeto 1897. isplovio je sa grupom avanturista ka sjeveru. Savladavali su strme planinske prevoje i više od 600 kilometara divlje rijeke Jukon, dok nisu stigli do rijeke Klondajk, gdje su, kako se pričalo, mogli da se pronađu zlatni grumeni veličine pesnice.
Potraga za zlatom pokazala se kao neuspjeh. London je obolio od skorbuta i na kraju se, bez novca, vratio u Kaliforniju.
Ipak, stekao je ogromno iskustvo koje je sada želio da pretoči u književnost.
Poslije brojnih odbijanja izdavača, objavio je prvu zbirku pripovjedaka. One su pogodile duh vremena sa kraja 19. vijeka. Lična svjedočenja o ekstremnim klimatskim uslovima arktičke zime, neukroćenoj prirodi, čežnji za nepoznatim, neobičnim ljudima i divljim životinjama naišla su na ogroman uspjeh.
Međunarodni proboj ostvario je 1903. godine romanom „Zov divljine“, pričom o otetom psu koji u divljini Aljaske pronalazi svoju pravu prirodu. Ubrzo su uslijedili „Morski vuk“ (1904) i „Bijeli očnjak“ (1906), takođe klasici koji su na nov način prikazali odnos čovjeka i životinje u surovoj sredini.
Reportaža iz bijede
London nije bio samo pisac avanturističkih priča. Bio je i oštar posmatrač društvene stvarnosti.
U knjizi „Ljudi s dna“ (1903) dokumentovao je ekstremno siromaštvo londonskog Ist Enda. Tokom istraživanja, sedam nedjelja je prerušen živio u tom dijelu grada kao nadničar u pocijepanim cipelama i odjeći.
Opisivao je mračne, smrdljive ulice, nezamislivu bijedu, djecu bez budućnosti koja su odrastala među prosjacima, lopovima, pijanicama, nasilnicima, prostitutkama i makroima – i često nisu doživljavala ni šestu godinu. Ova reportaža smatra se pretečom istraživačkog novinarstva.
London je bio socijalista, oštar kritičar eksploatacije i dječjeg rada, i vjerovao je u mogućnost promjene društva.
Istovremeno, bio je dijete svog vremena: njegovi rasistički stavovi i socijaldarvinističko uvjerenje da opstaju samo najjači danas se s pravom kritički sagledavaju.
Kratka, burna karijera
London je napisao više od pedeset knjiga, brojne pripovjetke i reportaže. Iako samouk, postao je književna zvijezda i jedan od prvih pisaca na svijetu koji su mogli da žive od svog rada.
Postavio je sebi strogo pravilo: pisati 1.000 riječi dnevno, bez obzira na stanje i mjesto na kojem se nalazi. Cijena tog ritma bili su stalni vremenski pritisak, problemi sa alkoholom i narušeno zdravlje.
Umro je 1916. godine, sa samo 40 godina, na svom imanju u Kaliforniji, a tačan uzrok smrti do danas je predmet spekulacija.
Priče Džeka Londona o preživljavanju u nepredvidivom svijetu, danas, u 21. vijeku, deluju izuzetno aktuelno. Njegovi junaci bore se sa silama prirode, društvenom nepravdom ili sopstvenim demonima. Rijetko su pravi heroji – prije simbolizuju borbu za identitet i ljudskost.
Njegov pogled na divljinu bio je pun poštovanja, ali bez idealizacije. Kod Londona priroda nije romantična idila niti puka pozadina, već samostalan, moćan akter – sirov, nemilosrdan, ali i krhak. U doba klimatske krize, takav pogled dobija gotovo proročko značenje.
Sto pedeset godina nakon rođenja, Džek London ostaje protivrječna i fascinantna ličnost: avanturista, dijete radničke klase, svjetska zvijezda, društveni kritičar i romanopisac.
Njegova djela pokazuju da priče ne služe samo da zabave, već i da objasne svijet – i da neka pitanja koja je postavljao tada i danas i te kako bole.
( Deutsche Welle )