Ko će vladati Venecuelom: Dvije žene, dva svijeta

Dužnost predsjednice Venecuele obavlja Delsi Rodrigez, koja se upušta u dvostruku igru sa Amerikancima. Opozicionarka Marija Korina Mačado vreba šansu, ali teško može nešto da učini bez veza sa vojskom.

Prošle sedmice položila je zakletvu – Delsi Rodrigez (55), pravnica, godinama najbliža saradnica šefa države Nikolasa Madura. Samo nekoliko dana nakon američkog napada na Venecuelu i zarobljavanja Madura, ona je – zasad – najmoćnija žena Venecuele.

Rodrigez oličava bolivarski socijalizam s pragmatičnim obilježjima, opisuju je posmatrači. Prilikom prvog javnog nastupa kao privremena predsjednica uz nju su stajali njen brat Horhe Rodrigez, predsjednik parlamenta, kao i ključne figure vojske – presudni faktor moći.

Bio je to signal: grupa koja je do sada dijelila vlast s Madurom ostaje ujedinjena.

Balansiranje između Vašingtona i čavizma

Ali koliko dugo? Venecuela ima 2.500 generala i admirala, svaki sa sopstvenim poslovnim interesima. Rodrigez nije omiljena u bezbjednosnim snagama, objašnjava ekonomista Manuel Saterlend, koji je radio za institucije u Venecueli:

„Vojska ima sopstvene zahtjeve. Ona će biti pod velikim pritiskom i moraće tvrdo da pregovara kako se ne bi stekao utisak da spasava samu sebe, a ostale ostavlja na cjedilu.“

Riječ je o balansiranju. Rodrigez mora da drži pod kontrolom tvrdo jezgro čavizma, prije svega ministra unutrašnjih poslova Diosdada Kabela. Ali, mora i da zadovolji Vašington.

Rodrigez pokušava oboje i najavljuje „saradnju“ sa SAD u trgovini naftom, a istovremeno optužuje da su trgovina drogom i ljudska prava bili samo izgovor za američki napad. „Pravi razlog je venecuelanska nafta“, kaže ona.

Donald Tramp to i ne skriva. Nekoliko dana nakon napada najavio je da će SAD dobiti do pedeset miliona barela sirove nafte iz Venecuele u vrednost od 2,8 milijardi dolara.

Jasno je i pretio – ako Rodrigez ne bude sarađivala, platiće višu cijenu nego Maduro.

Izigrana nada

Na drugoj strani političke Venecuele stoji zasad izigrana nositeljka nade: Marija Korina Mačado (57), inženjerka. Svojom je harizmom pred izbore 2024. u veoma kratkom roku okupila veliku većinu Venecuelanaca iza sebe i ujedinila opoziciju.

Konzervativna, tržišno liberalna, pripadnica desnog krila opozicije – njen uzor je Margaret Tačer. Nezavisna u svojoj radikalnosti, oličavala je nadu u političku promjenu.

Međutim, vlada je 2024. opozicionoj liderki zabranila kandidaturu. Umjesto nje kandidovao se Edmundo Gonzales Urutija. Opozicija je objavila izborne zapisnike koji su dokazivali njegovu jasnu pobjedu sa dve trećine osvojenih glasova.

Režim je, međutim, proglasio Madura pobjednikom, ne iznoseći dokaze. Kada su protesti brutalno ugušeni, Mačado je, suočena s prijetnjama hapšenjem i ubistvom, morala da ode u ilegalu.

Nobelova nagrada – podijeljena s Trampom

Nakon jedanaest mjeseci u ilegali tek se nedavno prvi put ponovo pojavila u javnosti, u Oslu, na dodjeli Nobelove nagrade za mir. Za mnoge je to bila kontroverzna odluka Nobelovog odbora, budući da je Mačado pozdravila američke vojne intervencije.

Nagradu je čak posvetila američkom predsjedniku i rado bi je s njim podelila, kako je nedavno izjavila u intervjuu za američku medijsku mrežu Foks:

„Rado bih mu lično rekla da venecuelanski narod ovu nagradu želi da podijeli s njim. Ono što je učinio je istorijsko, veliki korak ka demokratskoj tranziciji.“

Ali čini se da su svi njeni napori uzaludni. Upravo sada, kada se promjena vlasti čini nadohvat ruke, Tramp je ignoriše. „Ona je simpatična žena, ali u sopstvenoj zemlji nema ni podršku ni poštovanje“, rekao je Tramp usputno novinarima.

To je šamar. Ali Mačado se ne da obeshrabriti. Sljedeće sedmice će otputovati u SAD kako bi se sastala sa Trampom, to je najavio sam šef Bijele kuće.

Faktor vojske

Veliki problem je, objašnjava venecuelanski ekonomista Saterlend, to što „Mačado ne uživa poštovanje ni unutar oružanih snaga, ni unutar čavističkog pokreta“. A bez vojske se u Venecueli ne može vladati, a kamoli sprovesti promjenu vlasti.

Oružane snage decenijama su duboko isprepletane s politikom i privredom. Kontrolišu ključne industrijske grane, naftni sektor i distribuciju hrane. Maduro je generalima udovoljavao privilegijama, položajima i unosnim poslovima.

I Rodrigez igra tu igru, svjesna da bez vojnog vrha ne može opstati. Mačado, nasuprot tome, nema nikakav pristup kasarnama. Njene pristalice su na ulici, a ne u vojsci.

Dvije žene, dva svijeta: Delsi Rodrigez manevriše između blokova moći, s vojskom iza sebe – barem zasad. Marija Korina Mačado iz egzila se bori, bez džokera u rukama.

( Deutsche Welle )