Režim oslabljen, ali ne i slomljen

Uprkos protestima širom Irana i godinama spoljnog pritiska, za sada nema naznaka o pukotinama u elitnoj bezbjednosnoj strukturi Islamske Republike, koje bi mogle dovesti do kraja jedne od najizdržljivijih vlada na svijetu.

Dodatni pritisak na iranske klerikalne vladare stvara i to što američki predsjednik Donald Tramp prijeti vojnom akcijom zbog oštrog obračuna Teherana s protestima. Tramp je juče pozvao Irance da nastave da protestuju i rekao da je pomoć “na putu”, ne navodeći detalje, dok je iranski establišment pojačavao represiju protiv demonstranata.

“Iranske patriote, NASTAVITE DA PROTESTUJETE - PREUZMITE SVOJE INSTITUCIJE!!!... POMOĆ JE NA PUTU”, napisao je Tramp u objavi na mreži Truth, dodajući da je otkazao sve sastanke sa iranskim zvaničnicima dok ne prestane, kako je rekao, “besmisleno ubijanje” demonstranata.

Međutim, osim ako nemiri na ulicama i strani pritisak ne dovedu do prebjega u samom vrhu, establišment će, iako oslabljen, vjerovatno opstati, kazali su izvori agencije Rojters.

Jedan iranski zvaničnik rekao je da je u protestima ubijeno oko 2.000 ljudi, što je prvi put da su vlasti iznijele ukupan broj stradalih tokom više od dvije sedmice nemira širom zemlje, iako taj zvaničnik nije naveo strukturu žrtava.

Američka organizacija za ljudska prava HRANA saopštila je da je od 2.003 smrti koje je potvrdila 1.850 bilo demonstranata. Navela je da je privedeno 16.784 ljudi, što je nagli porast u odnosu na broj koji je saopštila u ponedjeljak.

Zbog slojevite bezbjednosne arhitekture Irana, oslonjene na Revolucionarnu gardu i paravojnu formaciju Basidž, koje zajedno broje blizu milion ljudi, zbacivanje režima bez unutrašnjeg raskola je izuzetno teško, rekao je Vali Nasr, iransko-američki akademik i stručnjak za regionalne sukobe i američku spoljnu politiku.

“Da bi ovako nešto uspjelo, morate imati mase na ulicama znatno duži period. I morate imati raspad države. Neki djelovi države, a naročito bezbjednosne snage, moraju da prebjegnu”, rekao je.

Vrhovni vođa, ajatolah Ali Hamenei, 86, preživio je nekoliko ranijih talasa nemira. Ovo je peta velika pobuna od 2009, što je dokaz otpornosti i kohezije čak i dok se vlada suočava s dubokom, neriješenom unutrašnjom krizom, rekao je Pol Salem iz Instituta za Bliski istok.

Da bi se to promijenilo, demonstranti bi morali da stvore dovoljno zamaha da nadvladaju ukorijenjene prednosti države: moćne institucije, značajan dio stanovništva lojalan klerikalnoj vlasti, kao i geografske i demografske gabarite zemlje od 90 miliona ljudi, rekao je Alan Ajr, bivši američki diplomata i stručnjak za Iran.

Ipak, opstanak režima ne znači i stabilnost, smatraju analitičari. Islamska Republika suočava se s jednim od najtežih izazova od 1979. Sankcije su ugušile ekonomiju, bez jasnog puta ka oporavku. Na strateškom planu, pod pritiskom je Izraela i Sjedinjenih Država: njen nuklearni program je oslabljen, a regionalna “osovina otpora” - posredničke naoružane grupe - oslabljena je teškim gubicima saveznika u Libanu, Siriji i Gazi.

Nasr je kazao da, mada ne smatra da je Islamska Republika došla do “trenutka pada”, ona je “sada u velikom problemu”.

Protesti su počeli 28. decembra kao reakcija na nagli rast cijena, prije nego što su se otvoreno okrenuli protiv klerikalne vlasti. Politički gledano, nasilni obračun s demonstracijama dodatno je potkopao ono što je preostalo od legitimiteta Islamske Republike.

Ono što ovaj trenutak izdvaja i podiže ulog, prema riječima analitičara, su Trampova eksplicitna upozorenja da bi ubijanje demonstranata moglo da izazove američku intervenciju.

Tramp je u ponedjeljak najavio uvozne carine od 25% na proizvode iz bilo koje zemlje koja posluje s Iranom - velikim izvoznikom nafte. Teheran se još nije javno oglasio povodom Trampove najave carina, ali je ona brzo naišla na kritike Kine. Iran, koji je već pod teškim američkim sankcijama, najveći dio nafte izvozi u Kinu, dok su među njegovim drugim glavnim trgovinskim partnerima Turska, Irak, Ujedinjeni Arapski Emirati i Indija.

Salem je rekao da je Trampovo interesovanje za proteste vjerovatno taktičko, a ne ideološko, dodajući da bi cilj mogao biti slabljenje države dovoljno da se iznude ustupci, poput ograničenja iranskog nuklearnog programa.

Ideja “venecuelanskog modela” sve je privlačnija u pojedinim krugovima u Vašingtonu i Jerusalimu, rekli su jedan diplomata i troje analitičara. Taj pristup podrazumijeva uklanjanje najvišeg autoriteta u Iranu, uz poruku ostatku državnog aparata: ostanite na svojim mjestima - pod uslovom da sarađujete.

Međutim, kada se primijeni na Iran, taj pristup nailazi na ozbiljne prepreke u vidu snažne bezbjednosne države, duboke institucionalne kohezije i mnogo veće, etnički složenije zemlje.

Dva regionalna zvaničnika i dva analitičara kazala su za Rojters da bi strana vojna akcija mogla da rascijepi Iran po etničkim i sektaškim linijama, naročito u kurdskim i sunitskim regionima, koji imaju istoriju otpora.

Za sada, ograničenja i dalje postoje. Američki vojni kapaciteti su opterećeni na drugim mjestima, iako su diplomate navele da bi raspoređivanja mogla brzo da se promijene.

Dejvid Makovski, iz Vašingtonskog instituta, rekao je da, ako Tramp bude djelovao, očekuje brzu akciju snažnog efekta, a ne dugotrajnu kampanju - što je u skladu s predsjednikovom sklonošću u nedavnim sukobima ka jednom odlučujućem potezu, umjesto slanja kopnenih trupa.

“On traži taj jedan gest koji bi mogao da promijeni igru, ali koji je to?”, rekao je Makovski.

Opcije se kreću od pomorskog pritiska na iranske isporuke nafte do ciljanih vojnih ili sajber udara - a sve nose ozbiljne rizike.

“Tramp ponekad koristi prijetnje da odloži odluke, ponekad da odvrati protivnike, a ponekad da signalizira da se zaista sprema da interveniše”, rekao je Makovski iz Vašingtonskog instituta. “Još ne znamo šta je ovdje slučaj.”

( N.B. )