Akademija bez kriterijuma: kad se nauka preglasava, a odgovornost ćuti

Ako institucija koja treba da bude vrh znanja ne umije da objasni svoje odluke, ona prestaje da bude akademija i postaje skupština utisaka. Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU) je previše važna da bi bila zatvoren krug, previše skupa da bi bila neodgovorna i previše simbolična da bi smjela da živi od ćutanja.

Na posljednjem izbornom procesu ponovo nijesam izabran. U Skupštini CANU dobio sam 18 glasova “za”, ali to nije bilo dovoljno. Međutim, ono što javnost treba da zna nije samo broj u finalu, već logika sistema koja proizvodi ovakav ishod.

Struka kaže “da”, Skupština kaže “ne” - i niko ne objašnjava zašto

Proces počinje u odjeljenju. U mom slučaju, bio sam jedini kandidat u Odjeljenju prirodnih nauka, u kojem sam dobio 10 glasova “za” od ukupno 16 članova (od 14 prisutnih), čime sam prešao odjeljenjski prag. Odjeljenje broji 16 članova, a cenzus je 9 glasova (više od polovine). Dakle, u dijelu CANU-a koji je nadležan i kompetentan da ocijeni rad iz prirodnih nauka, kandidat je prošao.

Poslije odjeljenjskih izbora, u Skupštini CANU bio sam jedini kandidat iz Odjeljenja prirodnih nauka. Dakle, nije bilo izbora između više kandidata, niti rangiranja unutar iste oblasti - već glasanje o jedinom kandidatu koji je prošao strukovni prag.

I pored toga, u Skupštini se strukovna odluka u praksi može neutralisati preglasavanjem glasovima van struke. Ne sporim ničije pravo da glasa. Sporim odsustvo obaveze da se objasni negativan stav: koji kriterijumi nijesu ispunjeni, koji doprinos nije dovoljno jak, u čemu je tačno problem?

Posebno je važno naglasiti još jednu činjenicu: oglas je predvidio izbor tri nova člana u Odjeljenju prirodnih nauka. Dakle, formalno je potvrđeno da postoji potreba i prostor za pojačanje. I pored toga, 19 članova Skupštine - za jedan više od potrebne većine - nije našlo za shodno da glasa “za”. Kada se takva odluka donese bez ikakvog obrazloženja, javnost dobija samo rezultat, a sistem dobija luksuz da odlučuje bez odgovornosti.

Kriterijumi postoje - ali se selektivno zaboravljaju

U prirodnim naukama standardi nijesu ezoterija: publikacije u relevantnim časopisima, citiranost, projekti, recenzentski rad, međunarodne saradnje, nagrade. To nijesu “ukrasi”, već mehanizmi provjere kvaliteta. Ako CANU želi da bude moderna institucija, mora da se osloni na mjerljive standarde, a ne na prećutne dogovore.

U suprotnom, nastaje apsurd: o radu iz disciplina gdje je provjera jasna i međunarodno standardizovana presuđuju glasovi koji te discipline ne prate, niti imaju iskustvo u njihovim evaluacionim okvirima. Tada se ne čuva “elitizam”, nego se proizvodi antimeritokratija.

U mom slučaju, ti kriterijumi nijesu apstraktni. Autor sam preko 140 naučnih radova, većinom u vrhunskim međunarodnim časopisima iz matematike, sa oko 1 870 citata prema Google Scholaru. U svom istraživačkom radu rješavao sam poznate hipoteze stare više od 70 godina, objavljivao u prestižnim svjetskim izdanjima i rukovodio prestižnim projektima. Dobitnik sam najznačajnijih nacionalnih priznanja: nagrade Oktoih, Trinaestojulske nagrade i priznanja za najuspješnijeg naučnika. Bio sam eksterni evaluator (recenzent) brojnih doktorskih disertacija u inostranstvu, gostujući profesor na više univerziteta i više puta uvršten na Stanfordovu listu 2% najcitiranijih naučnika. Pored istraživačkog rada, moj doprinos je i u izgradnji obrazovnih institucija: bio sam jedan od osnivača studijskog programa za obrazovanje učitelja na albanskom jeziku, koji se realizuje od 2004. godine i predstavlja svojevrstan integracioni faktor u multietničkoj Crnoj Gori.

Čitavu karijeru posvetio sam matematici i kroz nastavu i kroz udžbenike - kao autor više univerzitetskih udžbenika, ali i kroz veliki broj prevoda i adaptacija udžbenika za osnovne i srednje škole. Kao mentor rukovodio sam izradom pet doktorskih disertacija, a troje od tih istraživača danas čini okosnicu matematičke analize u Crnoj Gori. Ako ni ovakav, mjerljiv i međunarodno provjerljiv učinak ne dobije jasno obrazloženje kada bude odbijen, onda problem nije u “kriterijumima” - nego u načinu na koji se oni primjenjuju.

Kada institucija ćuti, otvara vrata insinuacijama

Najgore u svemu je što ovakav model pravi prostor da priča sklizne u ono što CANU mora da izbjegne: identitetska tumačenja, kuloarske konstrukcije i političke etikete. Umjesto da institucija zatvori vrata takvim narativima jasnim pravilima i obrazloženjima, ona ih ostavlja odškrinutim.

U tom prostoru su se pojavili i javni komentari kolege Gojka Joksimovića, objavljeni u “Vijestima” prije nekoliko mjeseci, koji su, po mom utisku, gurali raspravu u pogrešnom pravcu - sugerišući identitetske motive tamo gdje bi smjele da postoje samo činjenice i kriterijumi. U tim komentarima sam doveden u vezu sa ranijim procesima i odlukama u CANU, iako za takvu vezu ne vidim činjenični osnov.

Ne mislim da je identitet bio presudan faktor. Tvrdim da institucija koja ne objašnjava odluke proizvodi atmosferu u kojoj takve sumnje postaju “moguće”. A to je direktna šteta i za CANU i za društvo.

Kontrast koji bode oči: kako me bira međunarodna akademija, a “ne prolazim” kućni sistem?

Da budem krajnje konkretan: ja sam inostrani član Albanske akademije (Akademije nauka Albanije), gdje sam izabran sa 42 od 45 glasova. Taj podatak ne navodim kao trofej, nego kao ogledalo: ako međunarodno okruženje prepoznaje doprinos, a domaća institucija ga obara bez obrazloženja, onda je problem u proceduri, a ne u nauci.

U normalnom sistemu, ovakva činjenica bi bila povod da se pažljivije pogleda: šta su kriterijumi, kako se mjeri doprinos i zašto postoji tolika diskrepancija između spoljne evaluacije i unutrašnjih blokada.

CANU i javni novac: pravo javnosti da pita “šta dobijamo”

CANU nije privatni klub. CANU je javna institucija u najširem smislu: finansirana javnim novcem, s javnim autoritetom. Zato je legitimno pitanje: koliki je stvarni učinak CANU na naučnu politiku, koliko je međunarodne vidljivosti, projekata, strateških programa, koliko je reformi, inicijativa i standarda koji mijenjaju društvo?

Ako CANU troši energiju na zatvaranje sistema i očuvanje statusa, a ne na otvorenu selekciju zaslužnih i aktivnih istraživača, onda država i javnost imaju obavezu da traže promjenu.

Šta treba promijeniti: reforme, ne ceremonije

Ne tražim “olakšavanje” izbora. Tražim da izbor bude ozbiljan:

- Javni kriterijumi po oblastima (posebno prirodne nauke) - da svi znaju šta se vrednuje.

- Eksterne međunarodne recenzije bez sukoba interesa, kao pravilo.

- Veća težina struke: odjeljenje koje je nadležno za oblast mora imati presudniji uticaj.

- Politika sukoba interesa i transparentnost lobiranja.

- Javna evaluacija učinka CANU u odnosu na budžet i privilegije - godišnje, mjerljivo.

Zaključak: akademija mora biti mjerilo, a ne mehanizam

Ovo nije pitanje mog imena. Ovo je pitanje da li Crna Gora želi CANU kao instituciju standarda ili kao instituciju preglasavanja. Ako se odluke donose bez obrazloženja, institucija postaje ranjiva na sve: od grupnih disciplina do ličnih animoziteta i političkih interpretacija.

Zato je jedini ispravan put: transparentnost, kriterijumi, odgovornost. Sve drugo je ćutanje koje jede ugled.

Autor je redovni profesor Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta Crne Gore

( Prof. dr David Kalaj )