Prevaranti

Prevaranti svih zemalja, ujedinite se. To bi bila Trampova verzija slavne preporuke iz Komunističkog manifesta. Koju bi, izvjesno, bez problema potpisali mnogi ovdašnji političari. Vrijeme prevaranata.

Uvijek je bilo političara prevaranata - takav je to posao na koncu, ne možete ih sasvim eliminisati, kao ni iz medicine, književnosti ili sporta, ali, nikada nije izgledalo da su takvi, prevaranti dakle, postali ubjedljiva većina među populacijom političara. I to ne samo kod nas.

Postoje dva konstrukciona problema crnogorske demokratije i crnogorskog društva.

Prvi je - nepostojeći građanin kome se uvijek iznova, katkad čak i maštovito, podvaljuje, koji uvijek bude prevaren. I koji je doveden u situaciju da se normalno osjeća samo kada je dio čopora, kada je obuhvaćen nekom aktuelnom mobilizacijom, te nikako nema niti može imati osjećaj da je upravo on onaj koji vrednuje i presuđuje političku ponudu.

Drugi problem je - beskrajno ubjeđivanje istomišljenika. Koliko god se to političarima sviđa, to ukida društvu ne samo dijaloški, već i neophodni dijalektički impuls, koji, ovako ili onako gura stvari naprijed...

Da je drugačije, građanin bi, povodom bilo kojeg pitanja, ne samo kolektora, mogao prosuditi što je “civilizacijski minimum” a što histerija političkih prevaranata.

Transformacija Botuna od ekološkog problema do spiska identitetskih tzv. zicera pokazuje svu bijedu ovdašnje pseudopolitike. Kad god ne znate što ćete, potegnite zastavu, jezik i kapelu, i riješili ste problem.

Sada svi hoće neke svoje “litije”, nešto što mobiliše pastvu, što ljude pretvara u kolonu. (Ponekad i Petu.) A uz vjetar od gazde Vučića očas se postaje “lider srpskog naroda u Crnoj Gori”. Zetski firer, takoreći.

Karikaturalan, kažete. Pa i onaj originalni je bio karikaturalan. Ali posljedice nisu bile takve.

Sjećam se jednog domaćeg političara sa margine koji je objašnjavao, nakon što je priskrbio novi bmv - da on kao predstavnik svoga naroda mora da ima dobra kola, u suprotnom bio bi to atak na njegov nacion i jasna želja da se njegov narod drži što dalje od političke moći.

U takvim situacijama, nerijetko se prisjetim jednog razgovora sa gazdaricom u Firenci, 1991. Sjajna i šarmantna žena, Italijanka rođena u Brazilu, gospođa Emilija Bedoni, koja je na moje pitanje - budući da sam dolazio iz zemlje svježeg višestranačja - za koga glasa, odgovorila ovako: Na lokalnom nivou glasam za komuniste - oni najljepše srede parkove, vrtići najbolje rade, grad najbolje funkcioniše kada su oni na vlasti, a na državnom nivou glasam za demohrišćane, njima najviše vjerujem kada je riječ o vođenju države... Naravno, bio sam u prvi mah začuđen, jer, iako smo tek počeli sa višestranačkim sistemom svi smo već dobro znali za koga ćemo glasati, i to na svim nivoima. Njen odgovor mi je pomogao da shvatim kako to izgleda kada građanin zaista postavi sebe u centar. Čak i iznad sopstvenih ideoloških preferencija. Eto, i to je moguće. Ne dakle, neke “historijske utvare” (kako bi kazao Krleža) već interes građanina - stvari se onda vrlo jednostavno i vrlo racionalno - poslože. I ne treba vam nikakav dres, ostavite to za druge prilike - već samo da odlučite kakvu igru želite da gledate ili igrate...

Nažalost, jednako su prevaranti bili i oni koji su vas ubjeđivali da su oni jedna i jedina odbrana Crne Gore. Od sebe je nisu mogli odbraniti. A kada nešto ne možete odbraniti od sebe, ne možete ga odbraniti od bilo čega drugoga...

Priče o sitnim uličnim prevarantima znaju biti zabavne (pa i poučne), poput legendarnog filma “Žaoka”, ali kabinetski prevaranti su druga fela. Njihova prevara je dvostruka: varaju i ljude ali i sistem koji ih čini mogućima. Zato nakon njih ostaje pustoš. Prevaranti, pustošenje na djelu.

( Balša Brković )