Nespretnost autentičnija od medijskog zgražavanja: Jedna restauracija postala je globalni fenomen

Slika “Ecce Homo” španjolske amaterske slikarice Cecilije Martinez Gimenez Zueco koja je nedavno preminula u devedeset četvrtoj godini života postala je svojevrsni globalni fenomen. Zahvaljujući poglavito Internetu i drugim elektronskim platformama spomenuta je slika do te mjere postala popularna da mnogobrojni turisti hodočaste u slikaričin rodni grad Borja koji se nalazi u blizini Zaragoze. Razmjere popularnosti slike su tolike da se čak ističe kako je zahvaljujući autorici i njenom djelu grad doživio ekonomsku procvat.

“Čudo” se dogodilo bez čuda. Cecilijina slika “Ecce Homo” internacionalnu je “slavu” stekla ponajprije raznim načinima izrugivanja, skandaloznim komentarima koji je doživljavaju kao humornu blasfemiju ovog svetog motiva.

Umjetnica je bila u poodmakloj živitnoj dobi, imala je osamdeset i jednu godinu, kada se odlučila restaurirati postojeću fresku “Ecce Homo” koju je 1930. godine naslikao slikar Elias Garcia Martinez za tamošnje svetilište Gospe od Milosti. Freska je zbog vlage bila u lošem tehničkom stanju. Boja se ljuštila i otpadala. Umjesto osvježene restaurirane slike 2012. godine je nastalo novo djelo iste tematike.

Ovaj je fenomen preslikane a ne restaurirane freske zanimljiv po sebi jer se jedan sveti motiv ne tretira niti doživljava kao čudo kršćanske religije, kao sveta slika čudotvornih moći već kao predmet posprdnih komentara i diskvalifikatorskih sudova. Po sebi se nameće pitanje, kako to da se jedna slika sakralne tematike na zidu jednog lokalnog svetilišta preobrazila u paradoks u kojem je zbog svjetovnog izrugivanja dobila epitet čuda dok se sakralno zanemarilo kao beznačajno? Teško je naći precizan odgovor na ovo pitanje koje se može više ticati sociološko psihološkog problema ovog fenomena.

Međutim treba se obratiti pozornost na nešto što je u suštini važnije od raširenog izrugivanja slikaričine intervencije. Elias Garcia Martinez je bio profesor na umjetničkoj školi u Saragosi. Treba reći da njegova darovnica crkvi ipak nema neku posebnu umjetničku vrijednost. Freska odaje vještu ruku kultiviranog slikara, poklonika tradicije koji na rafiniran način prikazuje Hrista u času kada je bio osuđen od Pilata, koji ga je išibanog, okrunjenog trnovom krunom, uz riječi “Ecce Homo” (Evo Čovjeka) predao svjetini koja je tražila njegovo razapinjanje na križ. Ovo je bio omiljeni motiv poglavito umjetnicima baroka kao što je bio talijanski slikar Guido Reni (1575 - 1642) čija slika na istu temu pokazuje izvor nadahnuća španjolskom umjetniku iz Zaragoze. Renijeva slika “Ecce Homo” je jedno od onih djela kristološke tematike koje je doživjelo izuzetnu popularnost u bezbroj reprodukcija, postera, razglednica, medaljona...

Elektronskim mrežama se poput virusa šire kvalifikacije slike Cecilije Martinez Gimenez Zueco kao što su “Unakaženi Isus”, “Isus krumpir”, i neinventivni pokušaj rimovanja “Ecce Homo” sa “Ecce Mono” (Evo Čovjeka - Evo majmuna) te “Hrist križanac majmuna i ježa”. To su samo vulgarne, mediokritetske sintagme ismijavanja novostvorene slike.

Obzirom na rečeno, mišljenja sam da bi se ovaj fenomen morao sagledati na drugačiji način. Neosporno je da se radi o diletantskoj, nespretnoj slikariji koja u odnosu na onu Garcia Martinezovu profinjenu verziju izgleda nedostojna sakralnog prostora kome je namijenjena. Kada umjetnik, profesionalac ili amater ima potrebu i želju izraziti svoje religiozno osjećanje i kada bira motiv kojim želi to osjećanje i tu želju izraziti predaje mu se svim svojim kreativnim bićem. Drugim riječima kazano umjetnik osjeća i promišlja odabrani motiv. Amater može imati stvaralački poriv kao i prifesionalac. Kada je u pitanju sakralna tematika onda je slučaj posebniji, na stanovit način delikatniji. I slikar Garcia Martinez i amaterka Martinez Gimenez su bili vjernici. Stoga je lako zaključiti da je Cecilia bila vođena plemenitom namjerom kojom je željela restauriranjem spasiti fresku svog uvaženog predhodnika od njenog daljnjeg propadanja. Obzirom na slikaričinu očitu neukost i nesposobnost da restauratorski postupak izvede po pravilima i standardima struke, postupak spašavanja freske pretvorio se u postupak koji je rezultirao radikalnom promjenom Isusovog lika.

Proces rada se odvijao na način stvaranja novog, u osnovi drugačijeg lica i izraza osuđenog Hrista. Tako je prijašnji profinjeni slikarski izraz zamijenila gruba ružnoća novog Spasiteljevog lica. Autoričina amaterska sklonost stvorila je djelo “neuljepšane istine” koja na svoj način postaje “istinitija” od idealiziranog Hristovog bolnog lica Eliasa Garcije Martineza. U ovom je slučaju važno napomenuti da je Cecilija Martinez Gimenez Zueco, kako se navodi u njenoj biografiji, majka dva bolesna sina od kojih je jedan umro mlad, bila žena istinske duboke pobožnosti. Njeno slikanje Hristovog lika ne može biti izraz bogohuljenja već iskreno djelo najvišeg dometa njenog amaterizma.

Možda bi bilo pretenciozno ulaziti u psihološku analizu naslikanog lika, ali je zanimljivo konstatirati kako za razliku od Martinezovog Krista koji ima pogled usmjeren prema nebu, Gimenezin je Isus izražajnih očiju usmjerio pogled u stranu, prema ovozemaljskom svijetu. Naslikana usta su nedefinirana, zamućena, kao da Hrist plazi jezik nevidljivom mnoštvu koje traži njegovu smrt. Svakako bi bilo apsurdno uspoređivati u smislu umjetničke vrijednosti izvorni izgled slike i novonastalu slikariju. Prva je osrednja druga je amaterski naivna. S druge strane, bez namjere da se u umjetničkom smislu pravda Cecilijin “Ecce Homo”, u povijesti umjetnost je bilo puno primjera prikazivanja Hristovog lika čiji se raspon ogleda u krajnjim suprotnostima. Od groteskno ekspresivnih romaničkih i ranogotičkih do idealiziranih renesansnih i naturalističkih baroknih, od moderno ekspresivnih do nadrealističko mističnih. Treba, također, imati na umu kada su u pitanju sakralni motivi da ono što se predočava slikom ili kipom ima osim svoje vanjske forme i svoju unutarnju dimenziju. U tom je smislu viđenje Kristovog lika Cecilije Martinez Gimenez Zueco bliže onom mišljenju svetog Augustina koji kaže da se iza patnje i fizičkog stradanja izobličenog lica i tijela Stvoriteljevog nalazi ona duhovna ljepota i blaženstvo.

“Ecce Homo” Cecilie Martinez Gimenez Zueco danas raspet na elektronskim mrežama živi apsurdnu popularnost. Iskrenost autentičnog izraza loše slikarije jedne španjolske amaterske slikarice vrednija je od suda onih koji su negirajući je stvorili njenu slavu.

( Dimitrije Popović )