INTERVJU Buden za "Vijesti": Sačuvani mir - najvažniji čin crnogorske suverenosti

Ako tzv. nacionalna suverenost još uopšte ima smisla i ako još neki narod može, makar minimalno, odlučivati o svojoj sudbini - onda je sačuvani mir najvažniji čin crnogorske suverenosti - ocijenio je filozof i teoretičar kulture Boris Buden.

On je u intervjuu “Vijestima” kazao da se u Crnoj Gori teško moglo uraditi nešto više od toga, jer je ona najmanja “među bivšejugoslovenskim državicama”.

Govoreći o odnosu Evropske unije (EU) prema Balkanu, Buden je rekao da evropski centar, u smislu najmoćnijih i najbogatijih država, odnosno, njihovih kapitalističkih klasa, tretira Balkan, osim kao psovku, uglavnom kao resurs, prije svega kvalifikovane i obrazovane radne snage.

“To vrijedi kako za zemlje članice, Sloveniju, Hrvatsku, a posebno Rumuniju i Bugarsku, tako i za kandidate, Srbiju, Albaniju, itd”, naveo je on, poručujući da periferija izvan EU ostaje periferija unutar EU.

Buden je saopštio da ga naoružavanje bivših jugoslovenskih republika, kao i naoružavanje Evrope i vodećih sila svijeta ne brine, nego ispunjava nemoćnim bijesom.

"Na tom fenomenu naoružavanja i remilitarizacije najbolje se vidi kuda su nas doveli naši nacionalizmi, kakve su budale od nas napravili", podvukao je sagovornik.

Kako Vam na početku 2026. iz Berlina izgledaju Crna Gora i njeni susjedi, a kako su Vam izgledali dok ste bili nastanjeni ovdje? Šta se promijenilo nabolje, šta nagore, šta je ostalo isto, a šta se ne može i neće nikad promijeniti?

Ja sam otišao iz nečega što se zvalo SFRJ, a Crna Gora je bila jedna od šest republika jugoslovenske socijalističke federacije. Od tada se mnogo toga dogodilo, ali najvažnije je ono što se nije dogodilo - rat u Crnoj Gori, međuetnički pokolj i veoma vjerovatni raspad zemlje. Otuda moje duboko poštovanje svima koji su na ovaj ili onaj način uspjeli sačuvati mir, bez obzira na sramotne rezervističke izlete u Hrvatsku.

Ako tzv. nacionalna suverenost još uopšte ima smisla, ne samo u ovim našim krajevima, nego globalno, ako dakle još uvijek neki narod može, makar minimalno, odlučivati o svojoj sudbini - onda je sačuvani mir, najvažniji čin crnogorske suverenosti. Je li se moglo nešto preko toga? Teško. Crna Gora je najmanja među bivšejugoslovenskim državicama... Gledano iz Berlina u kom živim, ima populaciju manju od dva berlinska kvarta, mog i susjednog. Ali, s druge strane, kako ono ide: “Ko to kaže, ko to laže, Crna Gora je mala. Nije mala, nije mala! - Nije ratovala!” U tome i jeste njena veličina.

Mislite li da su identitetski sukobi u Crnoj Gori manje stvarni društveni konflikti, a više instrumenti političke mobilizacije?

Identitetski sukobi su sastavni dio naše političke, a time i društvene stvarnosti. To što se oni u svrhu političke mobilizacije instrumentalizuju, ne čini ih ništa manje stvarnim. Koliko god ti identiteti bili fiktivni, koliko god su naše nacionalne istorije izmišljene, naše navodno jedinstvene kulture umjetno konstruisane, kao uostalom i naši navodno zasebni jezici - društveni efekti njihove političke mobilizacije su realni.

Kao što je realna loša ocjena učenika koji ne govori i ne piše onako kako mu propisuje nedavno konstruisani nacionalni jezički standard. I kao što su realni oni grobovi u Srebrenici koliko god pitanje jede li neko ovo ili ono meso, ide li u ovu ili onu bogomolju - bilo u društvenom smislu trivijalno.

Svu svoju legitimaciju, i društvenu i istorijsku, naše političke elite crpe već skoro četrdeset godina isključivo iz identitetskih politika, kao trbuhozborci svojih nacija. Koliko su nas time usrećili, nek svako prosudi sam.

Kako tumačite odnos EU prema Balkanu - kao najavu ispunjavanja obećanja o “svijetloj” budućnosti regiona ili kao mehanizam njegovog trajnog držanja u “čekaonici” i neizvjesnosti?

Evropski centar, u smislu najmoćnijih i najbogatijih država odnosno njihovih kapitalističkih klasa, tretira Balkan, osim kao psovku, uglavnom kao resurs, prije svega kvalifikovane i obrazovane radne snage. To vrijedi kako za zemlje članice, Sloveniju, Hrvatsku, a posebno Rumuniju i Bugarsku, tako i za kandidate, Srbiju, Albaniju, itd.

I za jedne i za druge važi, na primjer, da školuju više ljekara i medicinskih sestara od evropskog prosjeka, ali ih na koncu imaju manje od tog istog evropskog prosjeka. Građani Balkana, dakle, školuju zdravstvene radnike za Njemačku, recimo. Nije ni čudo da je onda njemačko zdravstvo bolje od našeg i da će to i ostati. Ukratko, periferija izvan EU ostaje periferija unutar EU. Članstvo u Uniji ne ukida odnose moći, dominaciju, eksploataciju, hijerarhiju, nego ih perpetuira.

Pisali ste da EU nije ništa drugo nego “jedan još prilično utopijski projekt postnacionalne suverenosti koji realno potiskuje činjenicu novih hijerarhija, neofeudalnih odnosa izravne ovisnosti, čitavu dijalektiku dobitnika i gubitnika”. Zašto su onda ovdašnje političke klase, koje su na početku posljednje decenije prošlog vijeka nastojale da uspostave granice gdje ih nije bilo, nedugo zatim potrčale da ih obrišu unutar EU?

Evropa bez granica je laž. Doduše, unutar Unije, kapital i rad se slobodno kreću, ali za čiji račun? Gdje god postoji nejednakost, postoje i granice - između onih koji profitiraju i onih na kojima se profitira, između onih koji odlučuju i onih o kojima se odlučuje.

Naše političke elite, kako one unutar, tako i one izvan granica Unije, služe kao transmisija moći evropskih elita, slično kompradorskim elitama u kolonijalnom sistemu. Njihova je legitimacija jednostavna: EU nema alternative, oko čega, očigledno postoji konsenzus. Ali tako se donedavno govorilo o neoliberalnoj globalizaciji, o svijetu bez granica koji je bez alternative. Bila je to iluzija.

Danas protekcionistička ekonomska politika, ne samo u Trampovoj Americi, podiže granice i ondje gdje su do juče bile nezamislive. A one već postojeće pretvaraju se u krvave linije fronta. Dok se EU hvali slobodom kretanja bez granica, tu istu slobodu poriče drugima na najbrutalniji način. Spoljna granica EU je instrument ucjene, kontrole, nametanja vlastitih interesa, ekonomskog iskorišćavanja.

Ona je i sredstvo, upravo oružje ako hoćete, ilegalnog nasilja, kršenja ljudskih prava, doslovno jedna zločinačka tvorevina. Samo u Sredozemnom moru u desetak godina 30 hiljada migranata je izgubilo život, od toga skoro tri i po hiljade djece, i to je riječ samo o registrovanim smrtima - stvarna brojka je daleko veća. Poređenja radi, na Berlinskom zidu, koji je svojevremeno važio kao simbol kršenja ljudskih prava, u skoro tridesetak godina stradalo je 140 ljudi.

To su bili naši ljudi, nevine žrtve komunističkog totalitarizma. Ovi današnji su oni drugi, njih možemo ostaviti da se podave, bez odgovornosti, bez kajanja i bez straha od kazne. Sami su krivi, jer za njih sloboda kretanja ne vrijedi. Što je za nas evropska vrijednost, to je za njih smrtna kazna.

Šta je budućnost tzv. Zapadnog Balkana ako je EU onakva kakvom je opisujete?

Nema tu nikakve sumnje. Budući da političke elite tog Zapadnog Balkana ne vide nikakvu alternativu EU, budućnost ljudi u čije ime oni nastupaju biće onakva kakvu će im skrojiti, u skladu sa svojim vlastitim interesima, političke elite Unije. Tu će se proizvoditi ono što koristi njihovim profitima, školovaće se kadrovi i kopati sirovine koje njima trebaju.

A ako će trebati poraziti Kinu, što je kao cilj Unije proglasila njena kvazi ministarka vanjskih poslova Kaja Kalas, onda ćemo ratovati protiv Kine. Što će za Crnogorce, naravno, biti prava sitnica. Pa učili smo to u školi: “A u ruke Mandušića Vuka, svaki dron će biti ubojit.” Da su Kinezi čitali “Gorski vijenac”, ne bi se igrali s nama.

Da li Vas i u kojoj mjeri brine naoružavanje ovih država?

Naoružavanje naših bivšejugoslovenskih državica, kao i naoružavanje Evrope i vodećih sila svijeta me ne brine, nego ispunjava nemoćnim bijesom, naročito kad je riječ o ovim našim krajevima. Na tom fenomenu naoružavanja i remilitarizacije najbolje se vidi kuda su nas doveli naši nacionalizmi, kakve su budale od nas napravili. Budale koje direktno i otvoreno rade protiv svojih vitalnih interesa.

Čuli ste onaj vic: “Kad hrvatski ‘Mirage’ obori srpski, onda je jedan nula za Hrvatsku; kad srpski obori hrvatski, onda je jedan nula za Srbiju. U oba slučaja je dva nula za Francusku”.

Nedavno je njemačka kompanija “Rheinmetall” proglašena najprofitabilnijim proizvođačem oružja na svijetu. Narudžbe krajem prošle godine premašile su 60 milijardi eura. Teče, dakle, jedan njemačkih profita slap, a u njemu i naša mala hrvatska kap: Hrvatska je naime već potpisala ugovor za 44 tenka u vrijednosti od 1,5 milijardi eura. U Njemačkoj, po njemačkim cijenama i njemačkim standardima gradnja novog dječjeg vrtića košta po djetetu između 40 i 50 hiljada eura.

Dakle, za te pare, Hrvatska koja srlja u demografsku katastrofu, mogla bi za svako novorođeno dijete izgraditi novo mjesto u vrtiću. Ali ne, hrvatski mediji likuju, jer Hrvatska postaje regionalna sila, što, naravno, brine Srbiju. Kud ćeš veće sreće.

Važno je da se spasi njemačka industrija koja više nije u stanju konkurisati tehnološki naprednijoj i profitabilnijoj kineskoj. Riječ je, zapravo, o reketiranju. Ne možeš reći ne. To je politika Unije, NATO-a. “Ili plati, ili uči ruski”, kako je rekao Mark Rute, generalni sekretar NATO-a, jer, eto, ako se ne naoružamo, Rusi će koliko sjutra okupirati cijelu Evropu. U međuvremenu, ta ista Evropa liferuje oružje Izraelu, politički i vojno potpomažući genocid u Gazi. U tome je logika svijetle evropske budućnosti: otmi od svoje djece da bi pobio tuđu.

Koja ideja Vam je bliža - o cikličnosti ili neponovljivosti istorije na Balkanu? Da li su, u tom smislu, devedesete završene, ili i dalje živimo njihove političke i moralne konsekvence?

Utisak o cikličnosti, odnosno stalnom ponavljanju istorije je karakteristika predmoderne istorijske temporalnosti. Moderna istorija, naprotiv, stalno proizvodi novo, zbog čega današnja djeca više ne mogu slijediti primjer starijih generacija, odnosno - jedino što još mogu ponoviti su njihove gluposti i zablude.

Balkan se u tome nimalo ne razlikuje. Premda su tezu o cikličnosti istorije ideološki zloupotrebljavali drugi koji su naše sukobe i ratove devedesetih pripisivali našem primitivnom, balkanskom, još necivilizovanom karakteru - jer da smo kao oni, ne bismo jedni dugima razbijali glave, nego bismo u miru uživali sve blagodeti demokratije i neoliberalnog kapitalizma.

Nabijali su nam kompleks inferiornosti, a naše građanske, liberalne elite, rasističke i autorasističke, kakve već jesu, u tome su im usrdno pomagale. Kao uostalom i naši nacionalisti, koji su svu svoju suverenost potrošili upravo na dobrovoljnom poistovjećivanju s rasističkim, balkanističkim stereotipima - umjesto da shvatimo da smo devedesetih bili među prvima koji su iskusili nadolazeću evropsku budućnost.

Mislim da su to, u svom najboljem dijelu, razumjeli studenti u Srbiji. Naime, da se nalaze u apsolutno novoj situaciji u kojoj im više nikakvi stari recepti, koliko god liberalni i demokratski - a pogotovo ne postojeće političke elite - ne mogu jamčiti, ne jednostavno bolju budućnost, nego ikakvu budućnost, goli opstanak pred novim prijetnjama pred kojima se nalaze, od neposredne opasnosti nuklearnog rata, nezaustavljivog globalnog zagrijavanja, demografske propasti nacije, digitalnog odumiranja njihovog jezika, globalne beznačajnosti njihovih navodno jedinstvenih kulturnih identiteta.

Oni nemaju od koga što učiti, zato bismo svi mi trebali učiti od njih. Njihova utopija je poučnija od naše samodestruktivne realnosti.

Šta je u raspadu Jugoslavije najteže poraženo: društvena solidarnost, ideja jednakosti, mogućnost zajedničke budućnosti...?

Što se budućnosti tiče, ona će sigurno biti zajednička, ali kakva? Kako izgleda, sigurno mračnija nego zajednička prošlost. S propašću Jugoslavije, naše nacije su, koliko god to paradoksalno zvučalo, izgubile svoju suverenost, a ta se suverenost ogledala prije svega u tome da se misli svojom glavom, ne samo u korist vlastitih interesa, nego u korist čovječanstva; da se ne slijede nekakve navodno već postojeće vrijednosti, kao na primjer evropske, zapadne, ili kako naše građanske klase vole reći - civilizacijske, nego da se artikulišu vlastite. Što je bila politika nesvrstanosti i miroljubive egzistencije, zabluda i ništa više?

Što je bilo toliko krivo, da ne kažemo totalitarno, u ideji da se demokratija, pravo ljudi da odlučuju o svojoj sudbini, proširi na polje rada, dakle u ideji samoupravljanja?

Prošlo je vrijeme kičaste jugonostalgije, iluzije da nam autentična kultura sjećanja može na neki način unaprijediti, obogatiti, oplemeniti društvenu stvarnosti. Sada treba ozbiljno, dakle kritički, analizirati naše istorijsko iskustvo, naravno, s onu stranu danas vladajuće ideologije neoliberalnog kapitalizma i reprezentativne demokratije, koja ionako rapidno gubi svoj prestiž i već kolabira sa svoje desne, tzv. iliberalne, strane.

Mlađi istraživači su taj ozbiljni posao već započeli. Da spomenem samo novu knjigu Mislava Žitka i Marka Grdešića o socijalističkoj ekonomiji Jugoslavije, objavljenoj u Velikoj Britaniji. Pol Stabs iz Zagreba uredio je kompilaciju o socijalističkoj Jugoslaviji i nesvrstanom pokretu, Vladimir Unkovski - Korica i Saša Vejzagić objavili su knjigu o socijalističkim preduzetnicima, poređenje jugoslavenskog i istočnonjemačkog socijalizma, obje takođe na engleskom. Ima toga još, ali bitan je simbolički učinak. Tuđa nas pamet nikud nije dovela, vrijeme je da se oslonimo na svoju.

Kako razumijete povratak religije u društveno-politički prostor postjugoslovenskih zemalja? Da li je religija danas, i ovdje i u svijetu, više sredstvo kontrole, nego izvor etike i solidarnosti?

Ja već dvadesetak godina ponavljam da se vjera nije vratila onamo gdje je bila prije socijalističkog sekularizma. Još manje je riječ o njenoj pobjedi nad ateizmom. Istina je upravo obrnuta - ono čemu svjedočimo već decenijama je radikalna ateizacija same vjere.

Statistike nas vode u zabludu. Iluzija da su ateisti gotovo nestali dolazi otuda što ih tražimo na krivom mjestu. Eno ih u crkvi, iza oltara, otkuda propovijedaju sve osim same vjere, koju su srozali na navodnu esenciju kulturnog, nacionalnog identiteta, na instrument borbe za političku moć i klasne privilegije.

U jednoj crkvi u Šibeniku dekorisali su za Božić jaslice, dakle slavili rođenje Isusa, s HOS-ovim (Hrvatske odbrambene snage) zastavama, sa “Za dom - spremni!”, s pričom o Sutjesci na kojoj su partizani dali pobiti Dalmatince, o tim partizanima koji su prerušeni u ustaške uniforme činili zločine, itd.

Ukratko, Isus se rodio kao ustaša. Meni kao uvjerenom ateisti takva blasfemija nikada ne bi pala na pamet. Ja vjerujem u vjeru, u njenu autentičnost, upravo kao ateista, više no čitavo sveštenstvo Hrvatske katoličke crkve. Sramota! Prodali su Boga za Antu Pavelića i nekretnine.

Nedavno ste izjavili da se moralnih debaklova Evrope i Zapada nakupilo toliko da je danas onaj ko još uvijek tvrdi da se u moralnom i normativnom smislu možemo ugledati na Evropu ili, recimo, na Njemačku - potpuno neobaviješten. Ako je Evropa izgubila moralni autoritet koji je decenijama legitimisao njenu političku i civilizacijsku nadmoć, na čemu danas počiva njena moć? Kako je moguće da Zapad ignoriše ono što se svakodnevno dešava u Gazi?

Zapad ne ignoriše genocid u Gazi, nego ga politički, ekonomski i vojno podržava. Zapad nije nijemi svjedok, nego sudionik u zločinu. Koji je potpuno transparentan. Gaza je kao akvarijum u dnevnoj sobi Zapada u kojoj se ukućani jedva osvrću na to što se unutra događa, jer događa se ono što se mora događati - velika riba proždire malu. Big deal.

Pitanje je zašto smo uopšte vjerovali u moralnu, kulturnu, ideološku i svaku drugu superiornost tog identitetskog, normativnog bloka, koji zovemo Zapad, a za koji niko ne zna što je. Demokratija svakako nije, ali zato jeste mjesto pokretanja svjetskih ratova, kolonijalizma, Aušvica, eksploatacije i uništavanja prirode.

Kako smo mogli biti slijepi za te tako gole činjenice? Jednako tako kao što smo slijepi za Gazu. I kao što smo glupi kad na svako pitanje koje nam se postavi, imamo spreman odgovor - Evropa!

Napokon, i uvjerenje da iza svega stoji moć, gola sila koja je ostala netaknuta ispod moralnog i ideološkog debakla, takođe je iluzija. Ta moć pred našim očima kopni, što je čini još opasnijom. Nije li remilitarizacija i ratnohuškačka propaganda koja se danas širi Evropom logičan nastavak agresivne neoliberalne demontaže socijalne države? Nije li rat logičan nastavak zločinačkog nasilja na vanjskim granicama Evrope i Zapada?

U jednom skorašnjem intervjuu kazali ste da je liberalna demokratija u takvoj krizi da se “srljanje u haos” može spriječiti samo uspostavljanjem radikalno nove politike. Ko je i kako može uspostaviti, i šta bi trebalo da bude ta nova politika? Gdje je danas ljevica i kakva je njena budućnost?

Ljevica je potpuno poražena, što je dobra vijest ali samo za desničare, ne za svijet kao takav. I ovakva kakva jeste, nema budućnosti. Što je takođe dobra vijest, jer je postalo očigledno da se mora, da tako kažemo, ponovo izmisliti.

Ona se ne može obnoviti unutar postojećeg liberalno demokratskog horizonta, u smislu još više istoga, još više manjinskih i ljudskih prava, još više ‘Woke’ politika, još više žena u politici i javnosti, još više parada ponosa, kultura sjećanja, škola tolerancije itd. Od svega toga dobili smo samo još manje.

Uzmimo slučaj migranata. Danas se čitav evropski politički spektar redizajnira na tom pitanju. Ogoljeni populistički rasizam je duboko zahvatio sam parlamentarni centar, dok ljevica bespomoćno zaziva više tolerancije.

Ali što ako je samo pitanje vremena kad će se oni koje guramo u smrt na našim granicama, oni koji već danas nemaju što izgubiti osim svojih glava, pretvoriti u politički subjekt koji ne samo da politički artikuliše svoja prava, nego se bori za njih i na koncu ruši poredak koji ta njegova prava gazi? Možda će nam oni uskoro zapjevati pod prozorima “Padaj silo i nepravdo!”. I možda je budućnost ljevice u tome da im se pridruži, umjesto da ih svojim humanitarnim, integracijskim paternalizmom politički razoružava i pacifikuje?

Ako je Zapad tu gdje ga vidite, gdje je onda Istok, i koja je perspektiva evropskog Istoka na Zapadu?

Istočna Evropa ne postoji ni kao geografski, ni kao politički pojam. Ona nije nikakav teritorij nego ideologem, skovan u vrijeme Hladnog rata kao ono drugo Zapada koje treba biti poraženo i osvojeno. Nakon što se to dogodilo, istok je opstao kao “former East”, kao “bivši istok”, perpetuirajući i multiplicirajući hladnoratovsku granicu, sad, kao što sam rekao, kao resurs jeftine radne snage i sirovina.

I kao odlagalište evropskog, zapadnog, moralnog, rasističkog, ideološkog smeća. Kad stradaju ljudi u požaru bara u Makedoniji, onda je to korupcija, endemska na evropskom istoku. Kad se to dogodi u Švajcarskoj, onda je to nesreća.

Čemu zgražavanje oko dešavanja u Hrvatskoj, pa ona je u EU

Kako tumačite posljednja dešavanja u Hrvatskoj - Tompsonov koncert u Zagrebu, skup u Saboru na kom su negirani zločini u Jasenovcu, prekidanje programa Dana srpske kulture u Splitu...?

Nije mi jasno zašto se svi oko Hrvatske, a naročito oni na istoku bivše Jugoslavije, uzbuđuju zbog toga. Pa Hrvatska je u Evropskoj uniji.

Fašistički pozdrav je legalizovan u javnosti jedne članice Unije, stotine hiljada ljudi ga uzvikuju na koncertu koji se održava unutar te iste Unije, normalizovan je u parlamentu te jedne članice Unije, istom parlamentu u kom se poriče holokaust.

Predsjednik Vlade koji sve to otvoreno podržava i omogućava, cijenjeni je evropski političar, a predstavnici njegove partije sjede u Evropskom parlamentu u klupama najuglednijih stranaka demokratskog centra. Čemu dakle zgražavanje? Dobrodošli u Evropsku uniju! Za dom!

Vaša knjiga „Barikade” jedna je od najznačajnijih objavljenih u devedesetima koja je analizirala raspad Jugoslavije i pozivala na pobunu protiv nečovještva. Da li danas vidite više ili manje razloga za pobunu nego tada? Ko bi danas, kako, pod kojim uslovima i na kojim ideološkim osnovama trebalo da vodi tu pobunu, i da li je ona uopšte moguća? Nekad ste bili kolumnista i urednik u „Arkzinu”, mediju koji je bio poznat po radikalnoj kritici i nezavisnom pristupu. Kako danas gledate na mogućnost da se stvori sličan prostor za intelektualnu i političku pobunu u postjugoslovenskim društvima?

„Arkzin” i ta moja knjiga nastali su u onom drugom, prošlom vremenu, onih naših ratnih devedesetih, kada je vjera da će liberalna demokratija i, da tako kažemo, ukroćeni kapitalizam, ipak na koncu osigurati mir, toleranciju, relativni ekonomski prosperitet, kulturni i društveni napredak.

Tada je izgledalo da su to autentične vrijednosti Evrope i takozvanog Zapada, a nacionalizam i etnička isključivost, njihovi i naši zajednički neprijatelji.

Tada je izgledalo da su to takođe interesi zapadnih humanitarnih fondacija, koje su nas podržavale, da im je cilj, širenje demokratije i liberalnih ideja, a ne, recimo, promjena režima u imperijalnom interesu.

Danas je to sve ogoljeno do kosti. Nema više iluzija. Interes političke i ekonomske prevlasti je to što jeste i ništa više.

Čitava kulturno ideološka nadgradnja se kao suvišna dekoracija sve više odbacuje. Dakle, uslovi pobune su drugačiji.

Onda je izgledalo da su glavni problem naši primitivni, agresivni nacionalizmi, a da su demokratija ili, još naivnije, civilizacija, rješenja koja će prije ili kasnije prevagnuti. Danas je problem sama ta demokratija, odnosno, takozvana civilizacija u svojim proturječjima, instrumentalizacijama i manipulacijama.

Rješenje, odnosno pobuna danas se mora artikulisati izvan njihovog horizonta.

I ulog je puno veći. Nije riječ o pacifikaciji i demokratizaciji, da ne kažemo, uljuđivanju navodno divljeg Balkana.

Na kocki je sudbina čovječanstva, ni manje ni više. I dobro bi bilo da o njoj ne odlučuju uvijek oni drugi, mimo nas.

( Željka Vučinić )