Tihi poziv da spoznamo ljubav i snagu u sebi

Intimnu priču o čovjeku, porodici, o odnosu oca i sina, potrebi za bliskošću i ljubavlju, ali i poziv na (samo)spoznaju i prevazilaženje sopstvenih ograničenja, istovremeno tiho i burno, bolno i lijepo, krajnje ogoljeno, donosi film “Yugo Florida”, debitantsko dugometražno ostvarenje reditelja Vladimira Tagića.

“Yugo Florida” je osvojila publiku na brojnim festivalima, a priliku da u njemu pronađu sebe, imaju i gledaoci širom naše države. Bioskopski život Tagićevog filma u Crnoj Gori je krenuo 17. i 18. januara u Tivtu, a narednih dana će biti prikazan i u drugim gradovima, najavila je Mreža kinoprikazivača Crne Gore.

Tagić je film posvetio svom ocu, ističući da nije u pitanju autobiografija, već izraz ljubavi i nježnosti, kaže u razgovoru za “Vijesti”.

“Gubitak prvog roditelja, bio to otac ili majka, zapravo označava kraj prve polovine vašeg života i kraj vašeg djetinjstva, koliko god da imate godina u tom trenutku. Tu se suočavate sa smrću nekog ko vam je najbliži, kao i sa spoznajom da je zapravo baš tu kraj vašeg djetinjstva, pa tako i da vaš život prolazi i da počinje neko novo poglavlje”, priča Tagić objašnjavajući da kroz to prolazi i glavni junak njegovog djela kojeg tumači popularni glumac Andrija Kuzmanović.

“Yugo Florida” je crnogorska koprodukcija, a u pitanju je film čije tišine govore toliko glasno da pokreću rolerkostere ugušenih strahova, patnji i emocija, ističe se u saopštenju Mreže kinoprikazivača.

“To je tiho, ali snažno filmsko iskustvo koje se ne nameće, već ostaje dugo nakon što se svjetla u bioskopskoj sali ugase. Mreža kinoprikazivača poziva publiku da sebi dozvoli tišinu, onu koja boli, ali i iscjeljuje”, poručuju.

U opisu se navodi da je u središtu priče usamljeni Zoran (Kuzmanović), čovjek čiji je posao gotovo apsurdan - u režiji rijaliti programa posmatra učesnike dok spavaju.

“Njegovu jednoličnu svakodnevicu narušavaju iznenadne životne okolnosti koje ga ponovo povezuju sa otuđenim ocem (Nikola Pejaković Kolja) i vode na emotivno, možda i posljednje, zajedničko putovanje. To putovanje nije samo prostorno, već duboko unutrašnje - suočavanje s tišinama koje su predugo trajale i riječima koje nikada nijesu izgovorene”, ističe se u opisu.

Projekcije su 20. i 21. januara u centrima za kulturu u Beranama, Mojkovcu i Bijelom Polju, 22. januara u Danilovgradu, Plužinama, Žabljaku i Kotoru, 23. će biti prikazan u Nikšićkom pozorištu, a u Kotoru će se zadržati i 23, 24. i 26. januara u večernjim terminima, uz dodatnu projekciju 27. januara. Film će 28. januara biti prikazan u Zeti, a publika u Nikšiću može ga pogledati i u bioskopu “Cinema 213” od 22. do 28. januara. Podgorički “Cineplexx” uvrstio je film na redovni repertoar od 22. januara, a ostvarenje će biti prikazivano u novootvorenom bioskopu u Porto Montenegru - Cinegrand Epic. Projekcije u Herceg Novom najavljene su za 2. i 3. februar.

Film je osvojio i niz nagrada, između ostalih i na Sarajevo Film Festivalu i Filmskom festivalu u Herceg Novom, a Vladimir Tagić je ponio nagradu za najboljeg reditelja debitanta na 10. izdanju podgoričkog Džada Film Festa.

“Publika i kritika prepoznali su emotivnu snagu i autentičnost Tagićevog debitantskog filma, koji na suptilan i nenametljiv način spaja generacijske razlike, tišine i neizgovorene emocije. Riječ je o toploj priči, prožetoj suvim humorom, o generaciji koja je odrastala devedesetih godina i danas se suočava sa svijetom u kojem su bliskost, strpljenje i razumijevanje postali rijetke vrijednosti”, navode iz mreže.

Reditelj Vladimir Tagić za “Vijesti” govori više o svom filmu, ali i o raznim drugim okolnostima i dešavanjima u društvu...

Film “Yugo Florida” prošao je zapaženo na festivalima i očarao publiku, a sada je dostupan i široj javnosti u Crnoj Gori. Šta biste Vi kao autor rekli da gledaoci mogu očekivati i zašto da pogledaju ovaj film?

Iako sam ja film pravio kao neku moju ličnu, intimnu priču, ovo je zapravo nešto što je kolektivno blisko mnogima i što mnogi mogu da razumiju. Nadam se da će u tom smislu publika pronaći nešto što će i njima biti uzbudljivo i zanimljivo. To je jedan iskren, intiman film o potrebi za bliskošću, potrebi za ljubavlju, i prije svega o porodici i o porodičnim odnosima, a ovdje konkretno o odnosu oca i sina.

Film ste posvetili svom ocu i odnosu s njim, ističući da je on drugačiji u odnosu na onaj koji prikazujete. Govoreći o toj temi, odnosu oca i sina, rekla bih da je često obrađivana u umjetnosti, kao kompleksna, slojevita i inspirativna, zbog čega?

Mislim da je to zapravo tema odnosa sa roditeljem, ocem ili majkom, zavisi od pojedinačnih slučajeva. U ovom konkretnom slučaju, u pitanju je odnos oca i sina, tako da ću se zadržati na tome... Odnos prema ocu je nešto što formira jednog dječaka, formira jednog muškarca i u zavisnosti od toga on počinje da gradi svoju sliku života, kakav bi i šta bi on trebalo da bude u ovom svijetu, kakav muškarac ili čovjek. On definiše vaše odrastanje, postojanje, veliki dio vašeg života i u odnosu na to da li ga volite, u kojoj fazi ga volite više, u kojoj fazi manje, kada pokušavate da postanete isti kao on, a kada tom autoritetu pokušavate da se suprotstavite i protiv njega pobunite, to su sve faktori koji su vas formirali. Zbog toga je dinamika odnosa otac - sin nešto što je konkretno u ovom filmu definisalo život mog glavnog junaka u trenutku kada film počinje, i u mnogo čemu usmjerilo njegov životni put. Kada on gubi tu očinsku figuru, koja je u mnogo čemu nesavršena, problematična, a ni njihovi odnosi nisu onakvi kakvi bi trebalo da budu, njegov život prosto gubi tlo pod nogama. Tako on počinje da preispituje sve što je do tog trenutka radio, pa i da li je vodio život na ispravan način ili nešto u svom životu ipak treba da promijeni. I to je jedna kriza, da kažem i egzistencijalna panika, koja njega hvata u trenutku kada se suočava sa smrću svoje očinske figure koja, koliko god nesavršena bila, ipak je bila nešto prema čemu je on svoj život usmjerio. Mislim da je to važno samo po sebi i zato se i umjetnici tom motivu vjerovatno vraćaju na razne načine, zato što taj motiv gubitka prvog roditelja, bio to otac ili majka, zapravo označava kraj prve polovine vašeg života, označava zapravo kraj vašeg djetinjstva, koliko god da imate godina u tom trenutku. Ja mislim da se tu zapravo vi suočavate sa smrću nekog ko vam je najbliži, kao i sa spoznajom da je zapravo baš tu kraj vašeg djetinjstva, da tako i vaš život prolazi i da počinje neko novo poglavlje. Moj glavni junak nije siguran i ne zna šta je iz tog iskustva naučio, da li je postao bolji čovjek, da li je nešto o životu bolje shvatio, samo zna da poslije tog trenutka stvari više neće biti iste.

S obzirom na to da ste se sami suočili s tim gubitkom, kakav je bio rad na ovom filmu?

Meni je rad na ovom filmu zaista dosta značio i pomogao mi je u smislu da sam želio da kroz to iskustvo prođem i da se na taj način nekako terapeutski obradim i prođem kroz jednu vrstu katarze, pričajući zapravo o tom događaju, ali i o tom mom životnom iskustvu. Proces nije bio toliko bolan, koliko je bio lijep. I bilo mi je lijepo da se sjećam svog oca, bilo mi je lijepo da razmišljam o njemu i bilo mi je lijepo da pišem o nekim stvarima koje smo prošli zajedno.

Ja bih samo da naglasim da, naravno, ja nisam pravio autobiografski film u smislu da sam ja taj otac kog sam napisao i/ili taj sin kog sam napisao. To nismo moj otac i ja. Moj otac i ja smo imali prilično drugačiji odnos, odnos koji je u mnogu čemu bio mnogo nježniji i sa ne toliko zaoštrenim sukobom, tako da to nikako nije bio moj pokušaj da se ja nešto razračunavam sa svojim ocem, daleko od toga. Ja sam moj prvi film napisao i posvetio njemu u najljepšem i najnježnijem mogućem smislu te riječi. I eto, bilo mi je drago da ga se sjetim i bilo mi je drago da ovo napravim kao jednu vrstu uspomene i sjećanja na njega.

Govoreći o glavnom junaku, ono što je zanimljivo jeste da on živi u tom paradoksu današnjeg, savremenog svijeta. S jedne strane rijaliti šou, s druge strane usamljenost. Kako i koliko to prikazuje generaciju koja se suočava i sa emocionalnom iscrpljenošću i sa odsustvom bliskosti ili bježanjem od nje, a koliko i potrebu za bliskošću i ljubavlju?

Upravo u tome, u tom paradoksu je ono što definiše mog glavnog junaka. U paradoksu između toga da ne možete s jedne strane da donesete neke odluke, ne možete da prihvatite neku vrstu odgovornosti u svom životu, bježite od odgovornosti, bježite od bliskosti, a s druge strane vam je upravo ta bliskost ono što vam fali i što vam treba. U tom paradoksu je nešto što je definisalo moju generaciju i čime sam ja pokušao da se ovdje bavim. Naravno, bez želje da bilo koga osuđujem, mislim da smo u mnogo čemu nedovoljno zreli, nedovoljno stabilni, nedovoljno mentalno jaki i čvrsti i onda bježimo od emocija, bježimo od osjećanja, teško nam je da se izborimo sa svijetom koji je već sam po sebi surov. Tako nam se dešava da malo, hajde da kažem, životarimo i da život prolazi pored nas. To je stanje u kojem se nalazi moj junak na početku filma, a ovo što mu se dešava je zapravo jedan poziv da se probudi, poziv da se trgne iz tog letargičnog stanja. I koliko god taj poziv bio bolan, on mora da se desi njemu da bi ipak preuzeo neku vrstu odgovornosti, da bi se pokrenuo i pronašao ljubav u sebi, da bi pronašao snagu da bude pored svog oca u tim njegovim posljednjim trenucima i da s njim zajedno prođe kroz to... Mislim da je sve to veliki kvalitet glavnog junaka ovog filma koji jeste pronašao i snagu i ljubav u sebi, koliko god to bilo bolno i teško, ali on to za svog oca radi. On tu, po mom mišljenju, pokazuje koliko je zapravo snažan čovjek, bez obzira na to koliko sve druge okolnosti govore da to nije.

Ukoliko se udaljimo od Zorana kao protagoniste i govorimo o buđenju, šta mislite kako da se probudimo kao društvo bilo u regionu ili na globalnom nivou? Nezahvalno i neskromno, ali ocijenila bih da nam je to buđenje prijeko potrebno.

Razumijem odlično šta me pitate. Ne mogu reći da sam dovoljno pametan da na to pitanje dam tačan odgovor niti da tvrdim da odgovor imam. Apsolutno se slažem da nam je to kolektivno buđenje potrebno. S jedne strane me raduje to što se desilo u Srbiji posljednjih godinu dana, a tu mislim na pobunu koju su poveli studenti i na energiju i snagu koju oni imaju da ipak neke stvari u ovom našem društvu pokrenu. Mislim da su oni uspjeli da kolektivno probude sve nas, što mislim da je važno. Da li će to u ovom konkretnom trenutku dati neke konkretne rezultate, to sad ne znamo. Možda u ovom trenutku i neće, ali će biti iskra koja će pomoći da se neke stvari, siguran sam, vrlo brzo promijene i mislim da nam je to svima prijeko potrebno. To je jedna vrsta optimizma, to je jedna vrsta snage koju su mladi ljudi, studenti, koji, iako nisu moja generacija već su mlađi od mene, ali su dali primjer kako je moguće da se to uradi kolektivno. Na svakome od nas pojedinačno je, naravno, da uradimo jedan mali korak, onoliko koliko svako od nas može, da bi sve to zajedno bio jedan zajednički pokušaj da naše društvo i našu zemlju učinimo boljim i plemenitijim mjestom za život.

Mogu li nam film i umjetnost biti motiv, pokretač, otrežnjenje, pa i snaga za taj prvi, početni korak koji je potreban ili pak glavni?

Siguran sam da mogu da pomognu, makar na nivou da pojedincu pomognu da tu snagu nađe u sebi, bar na trenutak, bar jednu malu iskru. Ja ne mislim da filmovi imaju toliko veliku snagu da mijenjaju svijet, nisam siguran u to i to bi bilo možda malo previše staviti na pleća filma. Svakako, mislim da oni pomažu pojedincu. Umjetnost pomaže pojedincu, može da mu govori, može da ga utješi, može da ga zagrli, može da mu kaže da u nekom problemu u kom se nalazi nije sam, da i drugi ljudi osjećaju isto to što i on osjeća. Pojedinac može u nekom umjetničkom djelu da prepozna svoju muku i da kaže “Dobro, ok, ovo nije nešto što je nesavladivo, ovo nije nešto što ne mogu da pobijedim, ovo je nešto što svi kolektivno dijelimo”...

Siguran sam i vjerujem da je umjetnost nešto što je čovjeku zaista potrebno i neophodno za njegov zdrav život, za mentalno zdravlje, za duhovno zdravlje. Siguran sam da je umjetnost neophodna. Naravno da vi možete živjeti i bez toga, najbitnije je da imate novac za osnovne potrebe, ali umjetnost je nešto što će vam pomoći da vaš život dobije na jednoj punoći, na jednoj duhovnoj strani.

Sa druge strane, umjetnost i kultura su često zapostavljeni u većini sistema, tek resori u nekoj vlasti... U nedavnom intervjuu ste kazali i da imate nove projekte na kojima radite, ali ne znate šta će se desiti s njima zbog situacije u kojoj se država nalazi, odnosno okolnosti u kojima ne postoje konkursi i u kojima se vlast tako obračunava sa umjetnicima koji pokažu negodovanje i neposlušnost. Kako u takvom ambijentu ostati čvrst i stvarati, prevazići to i ne podilaziti, ne samo publici, nego i donosiocima odluka?

Mislim da treba biti samo svjestan da ništa od tih stvari nije zauvijek i da će sve to proći i doći trenutak kada će se stvari promijeniti. Mi živimo u takvoj zemlji, u takvom regionu, u takvom prostoru gdje su te turbulencije, promjene, sukobi i obračuni konstantni. Nije ovo nešto što je tek sad krenulo. Navikli smo već da to imamo, pa nemamo, pa opet imamo, pa opet nemamo... Djeluje da je crnje i gore nego ikad, pa se onda malo popravi pa djeluje da je odjednom sve u redu, pa se onda opet sve sroza... Znate, mi smo navikli da živimo u takvom vremenu i u takvoj zemlji. Na kraju krajeva, ako su neki od nas previše mladi da to sve nijesu sami doživjeli, onda samo treba da pogledaju kakva je bila istorija naše zemlje posljednjih 50, 60, 70 godina, pa će nam biti jasno da nikada tu nije bilo u potpunosti mira i blagostanja i da je konstantno bilo i velikih uspona i velikih padova. Znači, strpljenje je nešto što je važno, vjera da će doći do promjene i strpljivo raditi na tome da se ta promjena desi. To je nešto što je važno. Ne treba odustati i podleći pritiscima koji dolaze spolja. Naravno, u svemu tome treba naći i neki način da se preživi, jer ni to nije lako u ovim vremenima. Moram iskreno da kažem da se ljudi zaista snalaze kako znaju i umiju, mnogi ostaju bez posla, treba razumjeti svakog. Ja ne osuđujem ljude koji rade i koji pristaju da rade u nekim okolnostima koje možda nisu po mom, nazovimo ukusu, jer razumijem ljude, jer je teško, nije lako, nije lako preživjeti u ovakom vremenu, treba prehraniti porodicu ili djecu ako ih imate, treba platiti stan i obezbijediti najosnovnije uslove za svoj život. Svi smo konstantno pred tim izazovom, tako da razumijem i neke glumce, autore, umjetnike, kolege koji ipak pristanu da rade neke projekte koje znam da inače ne bi radili i nikad ih ne bih osuđivao za to, jer mislim da svako ima neku svoju muku koju nosi i ne treba ih zbog toga i na taj način diskreditovati. Naravno, pričam o ljudima koji rade svoj posao pošteno i čestito, ne pričam direktno o ljudima koji su se prodali vlasti i postali njihovi, postali dio njihove propagande, mašinerije i rade za njih šta god se od njih traži samo da bi zgrtali sve veći i veći novac - ne pričam o njima.

Tako i privodimo razgovor kraju... Da li biste nešto dodali?

Ne znam šta bih dodao, osim da se nadam da će publika u Crnoj Gori gledati ovaj film, da će im se dopasti i da će naći nešto u njemu i za sebe.

Uhvatiti nijanse života

Iz intimnih priča često nastaju velika i univerzalna ostvarenja, što i ovaj film jeste, s obzirom na to da nosi snažnu emociju koja se može osjetiti i probuditi u svakome, bez obzira na razlike ili sličnosti.

Tako je, to je ideja, da.

Iako film otvara različite teme i vri od emocija, patetike nema, a osjećanja i tišina iznjedravaju suštinu, stvaraju doživljaj i očitavaju poruke... Sve to je ono po čemu je Vaša poetika i karakteristična - život, njegove istine i kompleksnost... Šta Vam je ovoga puta bilo posebno važno i sa ličnog i profesionalnog aspekta?

Važno je da nekako nađete način da uhvatite nešto što je poetska istina o trenutku koji ste proživjeli i da u toj poetskoj istini budete iskreni i vjerni sebi. Zbog toga su i te tišine i trenuci usamljenosti i emotivni trenuci, a opet s druge strane i trenuci puni humora bili važni, jer oni svi zajedno nekako objedinjuju nešto što možemo da doživimo. Dok gledamo film na platnu to je, makar u velikoj mjeri, pokušaj da se uhvati život u svojoj nekoj kompleksnosti, ambivalentnosti, višeslojnosti... To je bila ideja - da se svim tim elementima približimo nečemu što možemo doživjeti kao život koji svako od nas živi, kao i muke, probleme i nadanja i potrebe s kojima se veliki broj nas suočava. Da biste to postigli na filmu, važno je da, s jedne strane naravno, ne podilazite publici i ne olakšavate stvari, već da budete iskreni i istiniti, a s druge strane opet da ne pravite nikakvu tezu, već da pokušate da prikažete da u životu stvari nikad nisu ni samo crne ni samo bijele, već da sve te nijanse života postoje paralelno.

( Jelena Kontić )