Trampova moralnost bez morala

Dva dana nakon što su Sjedinjene Države izvele vojne udare na Venecuelu, u kojima je poginulo 100 ljudi i koji su doveli do zarobljavanja predsjednika Nikolasa Madura i njegove supruge Silije Flores, zamjenik šefa kabineta Bijele kuće Stiven Miler upitan je da li SAD upravljaju Venecuelom. Milerov odgovor savršeno je oslikao Trampovu filozofiju vladanja.

“Možete vi da pričate koliko hoćete o međunarodnim finesa­ma i svemu ostalom, ali mi živimo u svijetu… kojim upravlja snaga, kojim upravlja sila, kojim upravlja moć”, rekao je Džejku Taperu sa CNN-a. “To su gvozdeni zakoni svijeta od početka vremena… Po definiciji, mi smo glavni jer imamo vojsku Sjedinjenih Država stacioniranu van zemlje.”

Tri dana kasnije, Tramp je dao intervju grupi novinara Njujork tajmsa, tokom kojeg mu je postavljeno pitanje: “Da li na svjetskoj pozornici vidite išta što bi bilo kočnica vaše moći? Postoji li bilo šta što bi vas moglo zaustaviti ako biste to željeli?”

Tramp: “Da, postoji jedna stvar. Moj sopstveni moral. Moj sopstveni um. To je jedina stvar koja me može zaustaviti, i to je vrlo dobro.”

“A međunarodno pravo?”, nadovezao je drugi novinar. Tramp je odgovorio: “Međunarodno pravo mi ne treba. Ne želim da povređujem ljude”.

Na direktno pitanje da li smatra da njegova administracija mora da se pridržava međunarodnog prava na globalnoj sceni, Tramp je rekao da mora, ali je i dodao: “Zavisi od toga šta vi podrazumijevate pod međunarodnim pravom “. Novinari, međutim, nisu pitali Trampa koja je njegova definicija međunarodnog prava.

Trampova tvrdnja da njegova administracija mora da se pridržava međunarodnog prava teško se može uskladiti sa bilo kakvom uvjerljivom definicijom međunarodnog prava, koje predstavlja sistem pravila i načela koji uređuju odnose između suverenih država. Upotreba sile prilikom hapšenja Madura bila je očigledno kršenje osnovnog principa međunarodnog prava sadržanog u Povelji Ujedinjenih nacija.

Još više razotkriva Trampova ranija izjava da je jedino što će ga spriječiti da na svjetskoj sceni radi šta mu je volja - njegova sopstvena moralnost. Ali šta ta moralnost predstavlja?

U svom prvom inauguracionom govoru, Tramp je sa svijetom podijelio svoje shvatanje da je “pravo svih nacija da sopstvene interese stave na prvo mjesto”. To nije bilo iznenađenje, budući da je slogan njegove kampanje bio “Učinimo Ameriku ponovo velikom”, a njegov stav “buši, bejbi, buši” koji se odnosi na fosilna goriva nedvosmisleno stavlja interes Amerike za jeftinu energiju ispred dobrobiti ljudi koji će biti ugroženi klimatskim promjenama. Trampova moralnost, dakle, izgleda kao težnja ka ostvarivanju sopstvenog nacionalnog interesa.

Takva je moralnost, međutim, ranjiva pred prigovorom da bismo, kada bismo svi činili isto i postupali isključivo u sopstvenom interesu, na kraju svi prošli gore. Sjećate li se tragedije zajedničkih dobara? Klimatske promjene su upravo takva tragedija, ali na globalnom nivou. Pa ipak, Tramp je sada povukao Sjedinjene Države iz ključnog sporazuma, koji je 1992. potpisao predsjednik Dž. V. Buš stariji, a koji predstavlja osnovu međunarodne saradnje u smanjenju emisija gasova koji zagrijavaju našu planetu.

Trebalo bi da se zapitamo da li je ono što vodi Trampa uopšte bilo kakav oblik moralnosti. Milerov pogled na svijet nije nov. U svom intervjuu za CNN, Miler je ponavljao riječi koje je starogrčki istoričar Tukidid pripisao Atinjanima, kada je njihova ogromna vojna sila stigla na malo ostrvo Melos:

“Jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju... jer znamo da, po nužnom zakonu svoje prirode, ljudi vladaju gdje god mogu. I nije kao da smo mi prvi koji su ovaj zakon donijeli ili po njemu postupali: zatekli smo ga da postoji prije nas i ostavićemo ga da postoji zauvijek, poslije nas.”

Iako se ovaj stav često opisuje kao “sila daje pravo”, Atinjani nisu nastojali da opravdaju osvajanje Melosa, već su htjeli da ubijede njegove stanovnike da priznaju ono što Miler naziva “gvozdenim zakonima svijeta od početka vremena” i predaju se. Postoje dobri razlozi za osporavanje tačnosti sumornog prikaza ljudske prirode od strane Atinjana, ali čak i da je to istina, iz toga ne slijedi da je ispravno da jaki tjeraju slabe da pate.

Ono što je toliko šokantno u Milerovom pozivanju na ono što on vidi kao gvozdeni zakon istorije jeste to što se na taj način isključuje svaka nada u moralni napredak. A dokazi moralnog napretka su svuda oko nas. Za razliku od Atinjana, koji su možda ropstvo vidjeli kao još jedan primjer jakih koji rade što mogu, mi nemamo robove i priznajemo jednak pravni status muškarcima i ženama. Zabranjujemo mučenje i imamo zakone protiv okrutnosti prema životinjama.

Istina, taj napredak je često daleko od potpunog. Ali da li bi Miler i Tramp porekli da je to zaista napredak? Ako ne bi, onda je sama mogućnost daljeg napretka razlog da pokušamo da ga ostvarimo, a ne da odbacimo dostignuća koja smo postigli.

Isto važi i za međunarodne odnose. Vudro Vilson, jedan od Trampovih prethodnika, još je pred kraj Prvog svjetskog rata pozvao na osnivanje Lige naroda kako bi se u budućnosti spriječile slične katastrofe. Iako Liga nije uspjela da spriječi Drugi svjetski rat, njen nasljednik - Ujedinjene nacije - možda je, zajedno sa nuklearnim odvraćanjem, doprinio da ne dođe do pravog, vrućeg rata između velikih sila tokom proteklih 80 godina.

To nije dostignuće koje se može olako odbaciti. Tok međunarodnih odnosa u narednim decenijama biće određen time da li će ostatak svijeta prihvatiti Trampov povratak neobuzdanoj dominaciji velikih sila ili će čak i najmoćnije države pozivati na odgovornost.

Autor je profesor emeritus bioetike na Univerzitetu Prinston; osnivač je neprofitne organizacije The Life You Can Save

Copyright: Project Syndicate, 2026. (prevod: N. R.)

( Peter Singer )