Grenland

Sa Grenlanda vila kliče/Što to činiš, predsjedniče...

Ako je to Zelena zemlja, onda su Vikinzi geografska imena davali kao da su bili naduvani. Doduše i današnji najmoćniji političari djeluju kao naduvani, bar kada se dohvate Grenlanda.

Prije svega liči na neku formu geopolitičke obijesti. Ideja o zauzimanju Grenlanda i pokušaji da se takva ideja racionalizuje djeluju imbecilno. I smiješno, čak i uz pregršt laži, kojih se aktuelni američki predsjednik nimalo ne stidi. Vjerovatno više Tramp slaže za sat vremena, nego što su američki predsjednici od Trumana do Ričarda Niksona slagali u svim svojim mandatima. A američki predsjednici načelno nisu gadljivi na laganje, tokom cijele istorije.

Gdje počinju ratovi?

Nerijetko počinju od somnabulnih političkih ideja, poznato je.

Ginter Gras je, pred smrt, govorio da je Treći svjetski rat počeo 2014. godine, samo mi to još ne vidimo. Grasova dijagnoza djeluje sve ubjedljivije. Kad stvari vidimo, one su se zapravo već odavno dogodile.

I gdje se i kako završavaju?

Hladni rat je, svojom čvrstom i neumoljivom logikom, bio neka vrsta okvira za globalni poredak koji je funkcionisao, uprkos izazovima. U istorijski varljivom trenutku prividne ravnoteže. Daleko je svijet bio od pravičnosti, uvijek je daleko, zapravo. Istočna Evropa i centralna Azija bili su regioni neslobode, time je plaćana (strašna) cijena ruskoj imperijalnoj nostalgiji. Cijena američke moći bili su surovi ratovi za navodno zaustavljanje komunizma u Aziji. Tako da iz korejske i vijetnamske, ili poljske i litvanske vizure Hladni rat je izvjesno bio drugo ime za ropstvo.

Zato djeluje suludo kada iz Češke i Mađarske danas dolaze proruski politički tonovi. Kao da se sovjetske invazije iz 1956. i 1968. nisu nikada desile. U jednom od memoarskih zapisa Mirka Kovača nailazimo na sjajan detalj: smrznuti u nekom beogradskom ulazu, mladi Kiš i mladi Glavurtić, razmišljaju kako bi mogli doći do Budimpešte da se stave na raspolaganje za odbranu grada od sovjetskih tenkova...

Reakcija na imperijalnu histeriju na nivou individue obično jeste emotivna. Opet, ne znam da li bih mogao zamisliti danas dva mlada Evropljanina kako planiraju da odu na Grenland i vode partizansku borbu protiv moguće američke okupacije. (Ili je bolje da ostanu kući i - napišu svoje knjige, kao i u navedenom slučaju)

Iz današnje vizure je jasno - moja generacija odrasla je uz gomilu pozitivističko-modernističkih zabluda, koje nam je serviralo vrijeme. Danas sve to izgleda kao naivna priča.

Odnosno, sahrana jednog međunarodnog poretka uvijek znači i propast pripadajućih ideja, onih misaonih konstrukcija koje su poredak činile mogućim.

Tako, da ovih dana, na naše oči umiru, gase se ili nestaju neki od najvećih dometa ljudskog duha - ideje poput ravnopravnosti, slobode ili ne daj bože bratstva danas izgledaju kao nepotrebni, precijenjeni, sumnjivi ornamenti. A to je uvijek, ovako ili onako, opasan trenutak.

Vjerovali smo - tako nam je rečeno, pa smo zato i vjerovali - da svijet ide ka potpunom miru i vremenu blagostanja. Da moderna politika radi na prevazilaženju siromaštva i gladi, a ne na borbi za teritorije i resurse. Vjerovali smo da će sve istorijske nepravde biti ispravljene... Da nijedna pravedna borba ne može propasti. Da će svijet, iz decenije u deceniju biti osjetno bolje mjesto. Kako da ne.

Moram priznati da se čovjek mora osjećati bijedno ako živi vrijeme koje želi “otkačiti” ovako plemenite “predrasude”.

Sjećate se one scene iz Velikog diktatora, kada Čaplin skakuće sa velikim balonom-globusom u rukama i usklikuje “Svijet je moj, svijet je moj!” Nekada je gledaocu ovoga filma ta scena morala izgledati odviše žovijalno, dok danas djeluje gotovo dokumentarno.

A u pozadini, tiho: Sa Grenlanda vila kuka/u Evropu pukla bruka...

( Balša Brković )