Jedinstvena i potrebna knjiga: Književni razgovori i zapisi Miraša Martinovića

(Miraš Martinović: Pisano u vremenu, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Podgorica 2026.)

Najnovija knjiga akademika Miraša Martinovića vrlo je rijetka i, uvjeren sam, jedinstvena u svijetu.

Naime, porijeklom sa sjevera Crne Gore, u životnim se okolnostima zatekao na jugu u Herceg Novom, gdje je kao novinar komentator i reporter sjajnih reportaža o ljudima i predjelima, dočekao mirovinu.

Za to vrijeme susretao se s brojnim kolegama književnicima. I u svojemu radijskom poslu spominjao ih se, ali bilo je to uvijek mnogo više od poslovnog odnosa: razumijevanje i prijateljevanje. Kada je sve to prošlo, nakupila su se sjećanja, ali i želja da sve to ne utone u zaborav. Imajući podršku u izdavaču, akademik Martinović, inače “naš Miraš”, napisao je doista posebnu knjigu, iznimno važnu za suvremenu crnogorsku književnost. Bez ove knjige nastala bi velika praznina u obrazovanju gimnazijalaca maturanata i studenata književnosti.

Evo što autor kaže u “Riječi na početku”:

“Više od dvije decenije pisao sam o knjigama i događajima, ljudima i piscima, o svima onima koji su mi bliski, čije je djelo na mene ostavilo utisak sa kojim i danas živim.(...).

Pošto sam revnosno čuvao sve tekstove, nije mi bilo teško da ih izaberem i saberem u knjigu čiji mi se naslov otprve nametnuo - Pisano u vremenu. Ispravke koje sam napravio su neznatne, čuvao sam izvorni tekst i vrijeme u kome je pisan.

Neke stranice su sjećanja na godine i atmosferu u Herceg Novom osamdesetih godina prošloga vijeka, koje su tražile da budu zapisane, a bile su uistinu i zlatne i nezaboravne. Tada ste ulicama ovoga grada mogli sresti, a i sa njima se zbližiti, najpoznatija umjetnička imena sa prostora Jugoslavije. U malim gradovima to je mnogo lakše i prisnije nego u metropolama.

Neke stranice su lične prirode, bez čega ne bi bile prirodne i autentične.

Tekstovi u knjizi ređani su hronološki, po vremenu kada su nastajali, a ne kada su objavljivani. Izuzetak sam napravio kada je u pitanju tekst Lalić naš nasušni. Iako pisan 2024. povodom 110. godišnjice rođenja velikog pisca, u knjizi mu dajem čelno mjesto. Učinilo mi se da upravo on treba da je otvori i bude na njenom početku, kao Kadare na kraju.

Hronološki poređani, oni su se međusobno dodirnuli i bacili svjetlost na vrijeme u kome su pisani, pa tako i uspostavili neku vrstu nevidljivog, a prisutnog i opipljivog vremenskog i duhovnog kontinuiteta.

S mišlju da ovi moji zapisi mogu koristiti, poklanjam ih čitaocu, kao svjedočanstvo o umjetnicima i vremenu u kome su se ostvarili, sa nadom da neću razočarati. Moj mali doprinos poznavanju velikih ljudi i njihovih djela. Herceg Novi, februara 2025.”

Znači, na početku je Mihailo Lalić, sjajan romanopisac i pripovjedač kojemu je Miraš osobito blizak, a i Lalić Mirašu jer su i u vremenu i u zavičajnom prostoru srodnici, često istomišljenici. U svakom slučaju oba su crnogorski značajnici.

Najduži dio svoje državne granice Crna Gora ima s Albanijom, a i crnogorski i albanski narod u davnini su, ali ponešto i u suvremenosti, imali sličnu društvenu i političku sudbinu.

Kada je mladi Ismail Kadare svojevremeno napisao roman “General mrtve vojske”, o iskapanjima kosti talijanskih okupatorskih vojnika koje su njezini zemljaci došli tražiti u albanskoj zemlji gdje su ostali zakopani, roman o tomu bio je uzbudljiv, neobičan i odjeknuo je u cijeloj Europi.

Dobro se sjećam da je bilo riječi o tomu kako će mladi Albanac dobiti Nobelovu nagradu za književnost, ali Švedska akademija umjetnosti i znanosti, koja dodjeljuje tu nagradu, ima svoja stajališta, prije svega politička, i ona utječu na to tko će biti nagrađen. Pisac iz tada gospodarski zaostale komunističke zemlje, u Europi izolirane, nije bio u prilici dobiti takvu nagradu..

Pogledajmo tko se još nalazi u Miraševoj knjizi koja se nije ograničila samo na crnogorske pisce. A niti samo na osobne kontakte. Književne bliskosti i svjetonazorski, osobito književno svjetonazorski pogledi bili su mu bliskiji.

U knjizi tako čitamo, uz obilje navoda iz njihovih djela, o brojnim književnicima. Uz Lalića i Kadarea, predstavljeni su nam: Stevan Raičković, Danilo Kiš, Mirko Kovač, Dimitrije Popović, Ali Podrimja, Dušan Kostić, Radovan Zogović, Zavdija Hodžić, Reflik Ličina, Agim Vinca, Mustafa Canka, Bogdan Šakler, Velimir Milošević, Mladen Lampar, Jevrem Brković, Petar Gudelj, Ratko Vujošević, Vjenceslav Čižek, Marko Vešović, Žarko Milišić, Esad Kočan, Milika Pavlović, Milorad Popović... a trebalo bi ih nabrojiti najmanje još toliko. Budući da nije samo riječ o piscima nego i “o knjigama, ljudima i događajima” nalazimo autorove susrete i sa slikarima ili njihovim izložbama kao što je Mina Radović, Đuro Beli Prijić, Bogdan Pečurica, Vojo Stanić i još poneki.

Miraš nije zaboravio ni “veličinu malenih” i manje poznatih pa je tu npr. Niko Simov Martinović, ili Frano Uccellini Tice, Biskup kotorski i prevoditelj Danteove “Božanske komedije” naslovljeno “Divna gluma”...

Ova knjiga uistinu je posebna i jedinstvena. Nesebično, Miraš bira i nudi obilje izabranih stihova. Lako možemo zaključiti da ova njegova knjiga diskretno zagovara tzv, biografsku metodu analize književnih ostvarenja; da bi se bolje razumjelo neko djelo, preporučljivo je poznavati piščev život.

Akademik Miraš Martinović najcrnogorskiji je crnogorski pjesnik i romanopisac. Istovremeno dok je najcrnogorskiji, Miraš je Martinoivić i najinternacionalniji suvremeni crnogorski književnik.

Ova njegova knjiga stanovita je pomno probrana antologija književnosti našega vremena, ne samo u Crnoj Gori.

( Stijepo Mijović Kočan )