Lakoća nepodnošljivog postojanja: “Strah od igre” Aleksandra Ćukovića

(Aleksandar Ćuković, “Strah od igre”, Kosmos, Beograd, 2025)

Ići uzlaznom linijom, bilo u životu ili umjetnosti, nije lako. Pogotovo ako, pritom, hoćemo doseći konstantu takvog kretanja i osvjedočiti, sebi i drugima, da ništa u tom procesu nije slučajno. Pored životne energije i kumulativnog znanja kojeg u međuvremenu stičemo, posjedovanje sopstvenog talenta i vizije, nesumnjivo je centralna karika koja povezuje ono što (u ovom slučaju) jedan pisac na startu pokreće kao ideju, i ono što je kroz imaginativnu vizuru pretvorio u metaforički bogato jezičko blago. Takvom progresijom kreće se i Aleksandar Ćuković, pjesnik, prozaista i književni kritičar, čiji je kreativni tempo u vidnom usponu, pogotovo kada se ima u vidu da se prvom knjigom pojavio tek prije nepunih petnaest godina. U tom nevelikom rasponu darivao nam je tri zbirke kratkih priča, roman, zbirku pjesama, nekoliko studija, te knjigu sabranih eseja o književnosti, umjetničkom stvaralaštvu, intervjua i ogleda o aktuelnim pitanjima u crnogorskoj literaturi i šire. Crnogorska i srpska kritička javnost, prepoznajući vrijednost Ćukovićevog intelektualnog potencijala, svjesna je da pred njom autor koji će tek imati šta da nam kaže. A to je već potvrdio novom zbirkom priča “Strah od igre”, koju je nedavno objavila izdavačka kuća “Kosmos” iz Beograda.

Dobro je što je autor jedan manji broj priča iz prethodne zbirke, “Pisac u kupatilu”, uvrstio u ovu najnoviju, jer je na taj način upravo objelodanio onu, na početku ovog teksta, naznačenu konstantu sopstvenog tragalaštva za problemskim i motivskim tačkama svog stvaralačkog mikrokosmosa. Ali, da ne bude zabune: ovdje pojam mikrokosmos predstavlja jedan vid poentiranja, ili vođenje priče kad su u pitanju piščeve ideje i razmišljanja, dok se, s druge strane, imajući u vidu širok areal dešavanja, kako na individualnom, tako i na opštedruštvenom planu, može govoriti o makrokosmosu, gotovo na planetarnom nivou.

Bez obzira kakvu knjigu imali pred sobom, u ovom slučaju čak i ne računajući na njenu vrednosnu procjenu, uglavnom imamo u vidu dva osnovna parametra, na osnovu kojih izvlačimo njenu stvaralačku težinu i domet, a to su: prvo, tema i njena aktuelnost, i drugo, prenos sadržaja na jezičko-stilističku platformu.

Kad je riječ o Ćukovićevim pričama, šta nam, u tematskom pogledu, nude? Odgovor bi bio: bogat i veoma raznolik spektar pitanja, a koja su, manje-više, svevremena. Iako u svom kompozicionom konstruktu svedena na minimum, gotovo na jedan rez, zamah, na jednu rečenicu, one svojom simbolikom prevazilaze trenutak nastanka i emaniraju u široki, skoro planetarni iskustveni areal. S obzirom da za pisca bilo koji povod, ideja, zamisao ili, čak naizled periferno, ad hoc iskustvo, može biti razlog za zapitanost i sumnju, bilo njegove sopstvene pozicije ili šire sociološke paradigme, to će rezultirati da i za čitaoca svaka nova stranica bude nova nepoznanica i nova avantura. Odvelo bi nas daleko ako bismo navodili sve moguće izazove koje Ćuković prepoznaje i priziva svojim analitičkim nervom, ali, u suštini, to je život, dnevni, vidljivi, sadašnji, i prošli, i sve ono što ga prati, a figurira kao: zapamćeno, zaboravljeno i zaboravljivo, individualno, uniformisano, zbunjeno, linearno, povodljivo, halapljivo, oskrnavljeno, slabašno, emotivno, autoritarno, hladno(krvno), nagonsko, duhovno...

U tako mnogostrukoj uzajamnosti, promjenjljivosti, distantnosti i isključivosti našeg egzistencijalnog sistema, čovjek ne može utvrditi svoju poziciju jednom za svagda te se, otuda, uvijek mora tražiti, da prepozna sebe u drugima i druge u sebi. Pa i tada, ne može biti siguran da je pronašao svoj zemaljski algoritam, jer odavno prisustvujemo rastakanju duhovne energije, svijesti i volje, kao jedinstvenog civilizacijskog pečata, tj. jednog vida “pogonskog goriva” koje bi nam omogućilo dalje kretanje, a to znači - življenje i život. Pod uslovom da je jedinstvo, kao takvo, ikada i postojalo. Šta preostaje piscu u ovakvoj atmosferi razdešenosti i sveopšte oscilacije vrednosnih parametara?

Svjestan da je bespredmetno očekivati, čak i djelimično, oživljavanje kompaktnosti svijeta kroz priziv i vraćanje fenomenu prošlog, Ćuković se priklanja mogućnosti jednog specifičnog analitičkog djelanja: kroz igrivost simbola, poruka, dokumenata, ličnih iskustava, saznanja i drugih situacija koje, uslovno rečeno, čine fabularnu potku, on kreće u avanturu, bolje reći, u ironično-humorno-satiričku igru sa, ne samo sa tim i takvim svijetom, već i sa sopstvenim. To je sada novi teren u koji autor zalazi, kako u svojoj recenziji naglašava i Marijana Zečević, kao u “neispitano područje”. Takva igra ne počiva ni na kakvoj skladnoj, utješiteljskoj formi. Naprotiv, ona postaje ozbiljna, ispitivačka, na čijoj je “oštrici”, navodi Zečevićka, “i najmanja greška kobna”.

Kod Ćukovića sve može biti i povod i razlog za priču. Nema samo “elitnih” tema, ni savremenih ni depasse, ni samo slučajnih ni namjerno odabranih, ni isključivo važnih ili nevažnih, niti izazovnih, kao ni stereotipnih. Pisac ih pronalazi u zaboravljenom koliko i u zapamćenom, pronalazi ih u vremenu kao apsolutu, jednako kao i u onom što ga nazivamo prošlošću ili sjećanjem... Život, onakav kakvog ga percipiramo na individualnom nivou, ili onaj formatiran kroz različite sociološko-političke paradigme, odnosno kroz opšti civilizacijski nivo, u Ćukovićevim pričama sveden je na simbolične isječke, na kratki podsjetnik, na apel, opasku... Otuda je poetska naracija, manje-više, u svakoj njegovoj priči krajnje iskristalisana, bilo da se radi o njenoj asocijativnosti, metaforičnosti, simboličnosti i svim drugim rukavcima literarne transformacije. Krajnje svedene forme, nekada i od dva-tri reda, priča uspijeva da iznjedri zaokruženi, dramatski solilokvijum; uspijeva da kroz ponor dnevne nam prolaznosti uhvati, kao u letu, čovjekove željezno tvrde navike; da vrijeme apstrahuje u sekunde, prostor u milimetre, analitički prosede u simbol, a poruku čitaocu šalje na uvid tako što će je najčešće usmjeriti, kao izazov, u pravcu njegove intuicije, njegove i misaone percepcije i recepcije i spremnosti da što racionalnije dekodira sve zamršeniji usud čovjekove današnjice. Primjera radi, navodimo priču “Banalnost zla”: ”- Ne samo kako čita, već kako spava kraj tog abažura od ljudske kože?! - pitala se Ana Harent. Šta čita? pitao se tvorac tog tetoviranog zaklona za svjetiljku.” Zločin nad čovjekom, kao pojam najkrvavijeg zla, kojeg prepoznajemo samo u nekoliko riječi u prvoj rečenici, u drugoj - već splašnjava, bez zastoja, bez kazne i bilo kakvih konsekvenci, u obično znatiželjno pitanje, kakvo se često čuje u svakodnevnoj komunikaciji, i koje asocira na potpuno drugačiji temat.

Pitanjima smisla, opstajanja i budućnosti naših života moguće je prilaziti na različite načine. Kako to čini Ćuković? Tako što u tek započeti analitički diskurs najčešće uvodi i samog sebe, kao stvaralačku metu, zatim pravac priče pomjera ka drugima, njihovoj budnosti, ili indolentnost, da bi kroz jaki imaginativni narativ iznio na vidjelo sav civilizacijski rasap našeg vremena što se, kao kroz djeliće razbijenog stakla, reflektuje u bezbroj varijanti, prinoseći čitaocu, kao pojedincu, tako i množini, kao sistemu, još upitniju mapu mnogih, u medjuvremenu apsolviranih, ljudskih vrijednosti.

Na prvi pogled moglo bi se pomisliti da ovakav sumorni total neizostavno izvire i uvire u ništa drugo do u - nihilistički okvir! Međutim, to je, ipak, privid, jer Ćuković svojom dalekosežnom literarnom intuicijom taj narativ postepeno preinačuje u drugi, alegorijsko-humorno-ironični stilistički splet. Kroz tu vrstu analitičkog diskursa autor će “okrznuti” mnoge društvene pojave, sudbinu čovjeka kao individue, prošarane katkad pakosnim, zlim aspiracijama, kompleks istorijskih tema, mitologizovanih sadržaja, političkih (ne)sporazuma... (“Mali ljudi i veliki konkursi”, “Heroj”, “Curriculum vitae”, “Slike mesa i mladosti”, “Ljiljin otac”, “Psiholog” i druge priče).

Takvim narativom koji u dekodiranju ljudskih situacija i problema ne nudi samo jednu, već više analitičkih opcija, od kojih je humorno-ironijska najprisutnija, Ćuković nastoji da onu poznatu Kunderinu paradigmu “nepodnošljive lakoće postojanja” preinači u slogan “lakoća nepodnošljivog postojanja”. Drugim riječima, da sav taj prenapučeni galimatijas od života, ovom vrstom stilističke subverzije i otvorene humorne igrivosti jezika učini podnošljivijim, rastresijtijim, kako bismo se, dislocirajući ga, ako ne drugačije, ono kroz sarkastičku potku, obdržali u tom istom životu.

U ne malom broju priča Ćuković se posebno pozabavio fenomenom stvaralačkog, u ovom slučaju, uglavnom književnog - pisanjem, objavljivanjem, odabirom tema, stilom, sudbinom knjige, kao jednog kumulativno-kreativnog svjedočanstva o čovjekovom postanju i postojanju, o njegovom tradicijsko-nacionalno-kulturološkom subjektivitetu. Knjiga se danas našla u procjepu sopstvenog kosmosa, što će reći i samog autorovog, i onog, eksternog, na čiju je sudbinu jedino i usredsredjena. Ćuković nam, u “retrovizoru” takvih uslovnosti, sugeriše ideju da ni pisci, kao ljudi, nijesu bez mana, i da se vrednosna ljestvica i u umjetnosti može različito tumačiti; i da ljudski i stvaralački kompas u praksi mogu da funkcionišu kao dva disparatna pojma. “(Ne)vrijeme”, “Previd”, “Pisac u kupatilu”, “Utočište”, “Papirno raspeće”, “Gropan”, “SF”, “Ispred priče”, “Muke dvorjanske”, samo su neke od priča u kojima su pojmovi - motiv, knjiška lektira, biblioteka, pisanje, čitanje, ironijski disput, pamćenje, imaginacija... u prvom planu i, nerijetko, sagledani kroz izvjesnu distopijsku auru, o čijem je temeljnom uporištu sve manje saglasnosti, a sve više autosugestivnosti i svojevoljnog, monološkog percipiranja. Na koji način autor postiže poprilično ispresijecanu a, s druge strane, uvjerljivu dinamiku svog književnog pristupa problemima? Tako što u započeti temat, kojeg samo načne, uvede sebe kao stvaralačkog i idejnog subjekta, i pravac priče pomjera u drugi smjer, “iznenadjujući” i sebe i čitaoca. Takvim postupkom iznosi mogućnost ad hoc dugačijeg doživljaja iznijete materije, čak i drugačije postavke, a što, na kraju, i širi i kristališe, istovremeno, čitalačku percepciju. Sve to, s druge strane, razgranava problem u nove nepoznanice, i primorava čitaoca da ih, opet nanovo dešifruje.

Ako bismo, u najkraćem, imenovali Ćukovićev književni svijet, a kojeg je on već unaprijed nesebično uputio čitaocu na uvid i eventualnu procjenu, mogli bismo zaključiti da je on, u sveukupnom stvaralačkom legitimitetu, i izazovan, i pesimističan, i stran i blizak, stvaran i neuhvatljiv, riječju, čudesan! I zato vas i ne može ostaviti na miru. A to je najljepši znak da ste, zajedno s piscem, postali svjedokom njegove nesvakidašnje, i provokativno duboko osmišljene književne avanture.

( Jovanka Vukanović )