Kako je 'Ponoćni kauboj' preobratio Holivud

Glavnu snagu ove sumorne priče o usamljenosti, seksualnosti i preživljavanju u Njujorku činile su fantastične izvedbe glavnih glumaca koje su im izgradile karijeru

1299 pregleda0 komentar(a)
Foto: BBC

Majls Berk, BBC, kultura

Kad je Ponoćni kauboj prvi put prikazan pre više od pola veka, okrenuo je u potpunosti pogled Holivuda o popularnom hitu.

Glavnu snagu ove sumorne priče o usamljenosti, seksualnosti i preživljavanju u Njujorku činile su fantastične izvedbe glavnih glumaca koje su im izgradile karijeru.

„Imam problem s njim kada sada pogledam film", priznao je za BBC Dastin Hofman 1970. godine prisećajući se tumačenja bolešljivog njujorškog varalice Enrika „Retso" Rizoa u Ponoćnom kauboju.

„Uočavam gde nisam bio dosledan sa tim likom."

Ovaj film, premijerno prikazan u bioskopima 25. maja 1969. godine, osvojiće nominacije za Oskara i za Hofmana i za njegovog kolegu Džona Vojta, koji je igrao naivnog mladog Teksašanina sa ambicijom da postane žigolo bogatašica.

Zasnovana na romanu Džejmsa Lea Herlihija iz 1965, sumorna priča Ponoćnog kauboja o usamljenosti, seksualnosti i preživljavanju u Njujorku bila je sasvim drugačija od filma Diplomac kojim se Hofman probio na scenu.

Igrajući ispravnog mladića iz srednje klase koji tek što je diplomirao na fakultetu, Hofman nije delovao režiseru Džonu Šlezindžeru kao očigledan izbor za ulogu prevejanog uličnog prevaranta koji je dotakao dno života.

„Producent filma Džeri Helman ga je gledao u predstavi Henrija Livingsa Eh? na of-Brodveju i rekao mi je: 'On je predivan karakterni glumac, nemoj se rukovoditi samo Diplomcem, bolje ugovori sastanak sa njim'", rekao je Šlezindžer za BBC 1994. godine.

„Otputovao sam u Njujork i Dastin se sreo sa mnom u starom prljavom kišnom mantilu, a nas dvojica smo lutali 42. ulicom i po Paklenoj kuhinji, što je uglavnom italijanski kraj.

„Toliko se dobro uklopio u okruženje da do kraja večeri nije bilo apsolutno nikakve sumnje da je dobio ulogu", prisetio se režiser godinama kasnije.

Ali da bi odigrao ulogu bolešljivog Rizoa, koji pati od šepave noge i tuberkuloze, Hofman je smatrao da mora neprestano da gleda sirov materijal tokom snimanja da bi bio siguran da je izvedba dosledna od scene do scene.

„Morao sam da se trudim da održim pozu, taj specifičan način hodanja i dijalekat.

„Brinulo me je koliko će tečno da ide sve", rekao je on za BBC 1970. godine, tokom intervjua na setu njegovog revizionističkog vesterna Mali veliki čovek.

Glumac je tri decenije kasnije za Veniti fer rekao da je na kraju stavljao kamenčić u cipelu da bi bio siguran da će šepati pred kamerama, da ne bi neprestano razmišljao o tome.

„Mislim da će prosečni gledalac da vidi jedan takav rad i pomisli da je bio veoma težak", rekao je Hofman.

„Lično mislim da je uloga Džona Vojta bila mnogo teža u Ponoćnom kauboju, zato što je nekako bila malo neodređenija, delovalo je kao da nije kristalno jasno definisana u scenariju, i isključivo je njegova zasluga što je uspeo da uradi s njom ono što je uradio."

Vojt je takođe bio daleko od očiglednog izbora za ulogu očajnog i nesnađenog budućeg prevaranata koji ostaje bez prebijene pare u Njujorku, i sklapa neočekivani odnos sa Rizom.

Glumca je isprva otpisao sam režiser Šlezindžer, smatrajući da ne izgleda odgovarajuće za tu ulogu.

„Odbili smo Vojta, a predivna direktorka kastinga u Njujorku iz toga vremena Merion Doerti je rekla: 'Promiče vam nešto, zašto ne želite da vidite Džona Vojta?'

„Mi smo rekli: 'To lice nije ono što smo zamislili', da bi onda odgovorila: 'Vidite se s njim, neka vam pročita jednu scenu', pa smo pristali.

„Vojt je došao i delovao nam je prilično ubedljivo, pa smo ga dodali na spisak ljudi koji će raditi probno snimanje", ispričao je kasnije Šlezindžer.

Borba za savršeni izbor glumaca i muzike

Režiser je ipak izabrao kanadskog glumca Majkla Sarazina umesto njega.

Srećom po Vojta, Sarazin je bio vezan ugovorom za Juniverzal pikčers, i kad su oni utrostručili cenu za njega, Šlezindžer je ponovo pogledao probna snimanja.

Vojt, spreman da primi minimalac – minimalnu platu Udruženja filmskih glumaca – dobio je ulogu.

„Imao je neku vrstu ratobornosti u karakteru, baš kao i potpunu umilnost i nevinost koje je ta uloga zahtevala", rekao je Šležindžer.

Ponoćni kauboj nije delovao kao očigledan kandidat za uspeh na blagajnama.

Šlezindžerov uobičajeni producent Džo Džani je odbio projekat, upozorivši režisera da bi film mogao da mu upropasti karijeru.

Ali Šlezindžer, i sam gej, rekao je za BBC 1994. godine, da je priča o autsajderima koji se muče da prežive na obodima društva bila nešto sa čim je mogao da se identifikuje.

„Ne zanima me previše ona vrsta pseudo-srećnih krajeva kad ljudi odlaze u zalazak sunca držeći se za ruke, zato što mislim da on nije istinit.

„Zato većina filmova koje sam snimio ima znak pitanja na kraju", rekao je on.

Ponoćni kauboj, koji meša flešbekove, realnost i fantaziju da bi nagovestio motivaciju njegovih glavnih likova, izmontiran je na obradi Harija Nilsona pesme Everybody's Talkin'.

Pesma će postati sinonim za film, zato što najbolje dočarava žudnju njegovih ranjenih likova i želju za boljom budućnošću.

„Muziku uvek ubacim u veoma ranom stadijumu montaže.

„Ne samo da je muzički i ritmički bio pravi izbor, već je pesma imala i predivno odgovarajući tekst, i zato smo je ubacili u ranu montažu i otišli kod šefa za muziku Junajted artistsa i rekli mu: 'Ovo želimo.'", ekao je Šlezindžer.

Ali rukovodilac Junajted artistsa nije želeo da koristi već objavljenu pesmu.

Verujući da njena atmosfera ponovo može da se dočara, naložio je filmadžijama da sarađuju sa tekstopiscima kako bi smislili nešto novo.

„Obratili smo se raznim ljudima, od Boba Dilana do Džoni Mičel, koja je napisala pesmu sa previše teksta", rekao je Šlezindžer.

Dilan će na kraju za film napisati „Lay Lady Lay", ali će je predati prekasno da bi bila iskorišćena.

Kad su film prvi put prikazali distributerima imali su 'Everybody's Talkin'' u njemu.

Isti čovek je ustao tokom projekcije i rekao: 'Oh Bože, gde ste našli ovu pesmu? Fenomenalna je.'"

„'Pa pustili smo vam je pre nekoliko meseci, a vi ste rekli da to svako može da ponovi.' On je odgovorio da 'moramo da je imamo'", prisetio se Šlezindžer.

Isključivo odrasla publika

Pošto je Ponoćni kauboj sadržao eksplicitne scene grupnog silovanja, prostitucije i upotrebe droga bio je osuđen da po premijeri bude ograničen samo na odraslu publiku.

Kada ga je pogledalo Filmsko udruženje Amerike, dobio je ocenu „ograničeno", što znači da 1969. nije mogao da ga pogleda niko mlađi od 16 godina bez pratnje odraslih.

„Konsultovao se sa jednim psihijatrom, koji je osudio „homoseksualni kontekst" filma i njegov „mogući uticaj na mlade", ispričao je kasnije šef studija Artur Krim.

Krim je bio taj koji je potom odlučio da kategorizacija ograničeno nije dovoljna.

Ponoćni kauboj umesto toga treba da dobije oznaku „iks", kako niko mlađi od 16 godina ne bi mogao da uđe na film, čak i ako je sa odraslima u pratnji.

Oznaka iks, obično povezivana sa pornografijom, predstavljala je smrtnu presudu za aktuelni film.

Mnogi bioskopi bi odbijali da prikažu film sa oznakom iks, a veliki broj novina i televizijskih stanica odbijao je da objavi reklame za njega.

Međutim, Juniverzal je pretvorio tu oznaku u nešto pozitivno, plativši reklame koje su objavile na sav glas: „Sve što ste čuli o Ponoćnom kauboju je istina!"

Kad je prvi put prikazan, film je postao iznenađujući hit.

Vratio je deset puta više novca od njegovog skromnog budžeta od četiri miliona dolara i postao treći film sa najvećom zaradom 1969. godine.

„Naišao je na izuzetan prijem i nisam bio svestan da sedim na nečemu što će postati toliko uspešno", rekao je Šlezindžer.

Ponoćni kauboj je dobio i izvrsne kritike, osvojivši 1970. sedam nominacija za Oskara.

Na kraju je osvojio tri Nagrade Akademije, a Šlezindžer je odneo kući nagradu za najboljeg režisera, dok je Voldo Solt nagrađen za najbolji adaptirani scenario.

Film je pokupio Oskara za najbolji film, postavši prvi i jedini film sa oznakom iks kome je pošlo za rukom.

(Američka filmska asocijacija je kasnije Iks zamenila oznakom NC-17 1990. godine)

Uz druge filmove toga vremena kao što su Boni i Klajd, Diplomac i Goli u sedlu, Ponoćni kauboj je pomogao u nastanku pokreta Novi Holivud, tokom kog će američka kinematografija prihvatati narativno složenije, moralno dvosmislenije i stilski inovativnije filmove sedamdesetih.

Film je 1994. godine odabran za čuvanje u Kongresnoj biblioteci zato što je „kulturološki, istorijski ili estetski značajan".

Uprkos uspehu na blagajnama i hvalospevima kritike za Ponoćnog kauboja, Šlezindžer je za BBC rekao da „nema šanse" da bi bio snimljen 1994. godine.

„Nedavno sam bio na jednoj večeri, a među gostima je bio i šef Kolumbija pikčersa i isprobao sam na njemu sam okvir priče.

„Naveo sam mu samo dramatične tačke pripovesti i rekao mu: 'Da vam dođem s tim, da li biste ga radili?' A on mi je na to rekao: 'Apsolutno ne bih, pokazao bih vam vrata.'"

BBC na srpskom je od sada i na Jutjubu, pratite nas OVDE.

Pratite nas na Fejsbuku, Tviteru, Instagramu, Jutjubu i Vajberu. Ako imate predlog teme za nas, javite se na bbcnasrpskom@bbc.co.uk