Timošenko ponovo u središtu ukrajinske politike

Djelovalo je kao da se veteranka ukrajinske politike Julija Timošenko zauvijek povukla sa političke scene, provodeći posljednje godine na marginama ključnih događaja. Međutim, neočekivane optužbe da je podmićivala poslanike parlamenta ponovo su je gurnule u sami centar političkog života zemlje.

Skandal oko Timošenkove odražava činjenicu da se težište ukrajinske politike ponovo pomjera ka parlamentu. Borba za glasove narodnih poslanika se ponovo zahuktava, a unutrašnja politička kriza u Ukrajini ulazi u novu fazu, otvarajući prostor čak i za političare koji su već bili skoro zaboravljeni.

Detaljno prepričavati političku karijeru Julije Timošenko značilo bi prepričati istoriju prvih dvadeset pet godina nezavisne Ukrajine. Ukratko, bila je istaknuta figura u novom svijetu ukrajinskog biznisa devedesetih godina, zbog čega je dobila nadimak “plinska princeza”. U politiku je ušla zahvaljujući vezama sa tadašnjim premijerom, a danas osuđenim kriminalcem, Pavlom Lazarenkom, postavši jednako istaknuti predstavnik opozicije tadašnjem predsjedniku Leonidu Kučmi. Prvi put je uhapšena 2001. godine i provela je četrdeset dana u pritvoru.

Sredinom 2000-ih, Timošenko je postala jedan od simbola Narandžaste revolucije, nakon koje je dostigla vrhunac karijere - dva puta je obavljala funkciju premijera i kandidovala se za predsjednicu. Nakon što je njen protivnik Viktor Janukovič pobijedio na predsjedničkim izborima 2010. godine, Timošenko je ponovo postala liderka opozicije, ali i žrtva političkog progona, te je provela više od dvije godine u zatvoru. Poslije druge Majdanske revolucije 2014. godine, trijumfalno je oslobođena, ali je na predsjedničkim izborima ponovo poražena, ovog puta od Petra Porošenka.

Nakon toga, njena politička karijera je počela da blijedi, jer je bila previše povezana sa prošlošću. Konačni udarac zadala je predsjednička kampanja 2019. godine: do tada se još smatrala ozbiljnom alternativom Porošenku, ali je glumac i tada politički autsajder Volodimir Zelenski poremetio planove svih starih elita.

Timošenko je na tim izborima završila na trećem mjestu (iza Zelenskog i Porošenka), a parlamentarni izbori održani iste godine donijeli su njenoj stranci Batkivščina (Otadžbina) skroman poslanički klub. Marginalizovana, preuzela je ulogu socijalno konzervativnog populiste, obraćajući se prije svega ruralnom biračkom tijelu u poljoprivrednim regionima.

Sa početkom ruske invazije punog obima, Timošenko je gotovo nestala iz javnosti, ne uspijevajući da pronađe svoje mjesto u novom patriotskom konsenzusu. Postala je kritičar vlasti, osuđujući novi zakon o mobilizaciji i ograničenja konzularnih usluga za Ukrajince u inostranstvu. Istovremeno je gradila imidž “ukrajinskog trampiste”: borila se protiv legalizacije kanabisa, tzv. “rodne agende” i drugih, po njenom mišljenju, prijetnji patrijarhalnoj Ukrajini.

Povremeno bi bila upletena u manje političke afere, poput one u vezi sa luksuznim odmorom u Dubaiju u jeku ratnih dejstava. Tokom ljeta 2025. godine učestvovala je u kampanji za ograničavanje ovlašćenja nezavisnih antikorupcijskih institucija NABU i SAP, nazivajući ih instrumentima “spoljne kontrole”, a planove za smanjenje njihovih nadležnosti - aktom “dekolonizacije”. Sve to bilo je u skladu sa njenim novim imidžom socijalno konzervativne antiglobalistkinje.

Čak i nakon što je Zelenski povukao napad na NABU, poslanički klub Timošenkove uporno je odbijao da glasa za vraćanje punih ovlašćenja toj instituciji. Njena reakcija djelovala je kao slika ogorčenosti starih elita nezadovoljnih stvarnim pokušajima obračuna sa korupcijom koja je godinama uništavala zemlju.

Pristalice Timošenkove tvrde da su optužbe za podmićivanje narodnih poslanika, kao i pretresi njenog kabineta, osveta NABU-a zbog njene uloge u napadu na antikorupcijske institucije prošlog ljeta. U stvarnosti je vjerovatnije da je ona samo najnovija žrtva široke čistke elita koja je započeta prošle jeseni objavljivanjem tzv. Mindičevih snimaka. Nakon prvih otkrića i ostavki (čak je i naizgled svemoćni šef predsjedničke administracije Andrij Jermak bio primoran da se povuče) NABU je stekao novo samopouzdanje.

Sada su se istražioci korupcije okrenuli narodnim poslanicima. Prije nekoliko sedmica razotkrivena je grupa korumpiranih poslanika. Navodni vođa te grupe Jurij Kiselj prijatelj predsjednika Zelenskog, kao i ostali članovi, potiču iz Krivog Roga, predsjednikovog rodnog grada.

Sada je došao red i na Timošenko. S obzirom na to koliko je nepopularna među velikim dijelom ukrajinske javnosti, optužbe o kupovini glasova ne djeluju nevjerovatno. Uostalom, u vrijeme njenog političkog uspona takve prakse bile su gotovo uobičajene. Na snimcima koje je objavio NABU, glas koji podsjeća na njen otvoreno obećava poslanicima po 10.000 dolara mjesečno u zamjenu za glasanje “kako treba”.

Još jedno zanimljivo otkriće iz tih snimaka jeste navodna izjava Timošenkove da joj je cilj “rušenje većine”. Drugim riječima, potencijalne mete podmićivanja bili su poslanici iz predsjedničke frakcije Sluga naroda. Tu se priča o političarki za koju se činilo da je uhvaćena na djelu povezuje sa širim procesima u ukrajinskom parlamentu.

Nakon nekoliko godina tokom kojih je Vrhovna rada bila gotovo direktno potčinjena predsjedničkoj administraciji, parlament ponovo dobija onu političku subjektivnost koju mu Ustav i dodjeljuje. Dok su prije samo nekoliko godina poslanici dobrovoljno odustajali od mandata jer nisu vidjeli perspektivu, danas njihov uticaj i vrijednost njihovih glasova ponovo rastu.

Jednopartijska većina predstavlja glavni oslonac Zelenskog, zbog čega vladajuća stranka i njen ambiciozni šef poslaničkog kluba David Arahamija žele potpunu kontrolu nad donošenjem odluka. Kao podsjetnik na to, poslanici partije Sluga naroda nedavno su demonstrativno izostali sa glasanja o predsjednikovoj predloženoj rekonstrukciji vlade, onemogućivši kvorum. Opozicija želi da dodatno produbi pukotine u tom načetom monolitu: glas koji se na snimcima pripisuje Timošenkovoj pozivao je kolege da ne glasaju za nova imenovanja.

Već nekoliko mjeseci u Kijevu kruže glasine o mogućem “parlamentarnom puču” koji bi doveo do formiranja nove većine sposobne da imenuje novu vladu, ograniči ovlašćenja Zelenskog ili ga čak smijeni sa funkcije, zamjenjujući ga predsjednikom parlamenta. U kontekstu pojačane parlamentarne aktivnosti, čini se da je Timošenko odlučila da ojača svoje pozicije uoči moguće političke bitke. Od izbijanja skandala sa Mindičem, ona poziva na ostavku vlade i formiranje “koalicije nacionalnog jedinstva” u parlamentu, u koju bi ušli i predstavnici opozicije.

Sud je naložio Timošenkovoj da položi kauciju u iznosu od 33 miliona grivni (preko 650.000 eura), zabranio joj je napuštanje Kijevske oblasti i komunikaciju sa šezdeset šest narodnih poslanika. U svom stilu, bivša premijerka iskoristila je sudsko ročište da privuče maksimalnu pažnju javnosti, odbrani svoj stav i kritikuje vlast. Uostalom, suđenja i zatvorske kazne više puta su joj pomogli da se vrati u sam vrh ukrajinske politike.

Ponoviti te uspjehe danas biće znatno teže, s obzirom na to koliko je vremena prošlo i koliko se zemlja promijenila. Ipak, slučaj Julije Timošenko pokazuje da su antikorupcijski potresi od prošle jeseni izazvali toliko snažne političke talase u Ukrajini da su na površinu izbacili i one koji su dugo bili u dubini, aktere koji bi ipak mogli odigrati ulogu u borbi u kojoj su već bili otpisani.

Tekst preuzet sa portala carnegieendowment.org

Priredio: S. S.

( Konstantin Skorkin )