Šta su sfere uticaja, a šta nisu

Posljednjih mjeseci mnogo se govori o “sferama uticaja”, uglavnom kao reakcija na najnoviju Strategiju nacionalne bezbjednosti Sjedinjenih Država, nedavne poteze Trampovog režima u Venecueli i obnovljene napore da se preuzme Grenland. Ideja da bi velike sile trebalo da imaju neospornu prevlast u sopstvenom “komšiluku” uklapa se i u uvjerenje američkog predsjednika Donalda Trampa da bi snažni lideri snažnih država trebalo da upravljaju svijetom i međusobno sklapaju dogovore, bez obzira na međunarodno pravo, univerzalna moralna načela ili druge idealističke koncepte.

Nažalost, ni oni koji prihvataju sfere uticaja, ni oni koji im se protive, često ne razumiju u potpunosti njihovo mjesto u svjetskoj politici. U stvarnom svijetu, one nijesu ni zastarjela praksa koju je moguće ukinuti, niti efikasan način da se smanji rivalstvo velikih sila. Naprotiv, sfere uticaja su istovremeno neizbježna posljedica međunarodne anarhije i nesavršen odgovor na takmičarske podsticaje koje ta anarhija proizvodi.

Većina prigovora ideji sfere uticaja velikih sila ima normativni karakter: kritičari tvrde da su takvi aranžmani po svojoj prirodi nepravedni. U svijetu suverenih država, u kojem svaka uživa jednak status prema međunarodnom pravu (član 2 Povelje Ujedinjenih nacija), smatra se pogrešnim da moćne države vrše snažnu kontrolu nad slabijim susjedima putem ekonomske ili vojne prinude. Tako, čak i oni koji priznaju da Rusija može imati razloga da bude zabrinuta zbog približavanja Ukrajine NATO-u (uključujući mogućnost punopravnog članstva u budućnosti) insistiraju da takva odluka mora biti isključivo stvar NATO-a i Kijeva, a ne predmet ruskog veta. Prema tom shvatanju, jednako bi bilo nelegitimno da Kina vrši pritisak na azijske zemlje da se udalje od Sjedinjenih Država ili Tajvana, kao i da Vašington - kako se navodi u najnovijoj Strategiji nacionalne bezbjednosti - proglasi da će “uskratiti konkurentima iz drugih hemisfera mogućnost da raspoređuju snage ili druge prijeteće kapacitete, ili da posjeduju ili kontrolišu strateški vitalna dobra, u našoj hemisferi”. Za ove kritičare, sve države treba da imaju slobodu da se svrstavaju kako smatraju prikladnim, a moćni susjedi nemaju pravo da im diktiraju s kim će trgovati, od koga će primati investicije ili s kim će vojno sarađivati.

Bilo bi lijepo živjeti u takvom svijetu uređenom normama, ali ta vizija nije ni približno realistična. Sfere uticaja su stalna pojava u međunarodnoj politici i gotovo da ne postoji mogućnost da budu u potpunosti uklonjene. Ne treba prihvatati neuko razmetanje savjetnika Bijele kuće Stivena Milera o navodnim “gvozdenim zakonima” svjetske politike da bi se uvidjelo da su moćne države neizbježno osjetljive na dešavanja u svojoj neposrednoj blizini i da će koristiti raspoloživu moć kako bi oblikovale okruženje na način za koji vjeruju da povećava njihovu bezbjednost.

Kako nastaju sfere uticaja

Sfere uticaja nastaju iz tri očigledna razloga. Prvo, velike sile obično imaju veći interes za svoje neposredno okruženje nego udaljene sile i spremnije su da preuzmu rizike i podnesu troškove kako bi spriječile nepovoljne trendove u blizini svojih granica, nego što su udaljene sile u nastojanju da te iste trendove podrže. Kao što će biti objašnjeno u nastavku, iako udaljene sile mogu imati važne interese u regionu bliskom drugoj velikoj sili, ti interesi su obično slabiji, a njihova spremnost da ulože značajne resurse radi njihove odbrane znatno manja. Kao što sam još 2015. godine tvrdio, to je jedan od razloga zašto su napori da se Ukrajina uključi u zapadnu liberalnu sferu bili rizični: Rusiji je bilo više stalo nego nama (iako ne više nego većini Ukrajinaca) i zato je bila spremna da eskalira na načine na koje mi nijesmo. Ista logika objašnjava zašto podrška Rusije, Kine ili Irana malo znači državama Latinske Amerike kada su Sjedinjene Države zaista pokrenute. To ne čini miješanje velikih sila legitimnim ili moralnim, ali pomaže da se shvati zašto se ono dešava.

Drugo, trgovina je i dalje u velikoj mjeri regionalno koncentrisana, čak i u doba globalizacije, što pokazuju Evropska unija, trgovinski aranžmani SAD–Meksiko–Kanada i ekonomsko prisustvo Kine u istočnoj Aziji. Kao rezultat toga, najveća ekonomska sila u jednom regionu obično ima znatan (mada ne neograničen) uticaj na odluke svojih susjeda, jer oni moraju uzeti u obzir ekonomske posljedice poteza koji bi mogli navesti dominantnu silu da im uskrati pristup svom tržištu ili ograniči ključni izvoz.

Treće, pošto je lakše raspoređivati vojnu moć bliže sopstvenoj teritoriji (a udaljenim silama teže da priteknu u pomoć dalekoj zemlji), velike sile mogu uvjerljivije prijetiti vojnom akcijom neposlušnim susjedima. Na primjer, Rusiji bi bilo gotovo nemoguće da prebaci i dugoročno održava vojsku od više od pola miliona vojnika u Latinskoj Americi, na Bliskom istoku ili u Africi, ali je takvu silu mogla (i jeste) rasporediti u susjednoj Ukrajini, iako ne bez ozbiljnih teškoća.

Umanjuju li sfere uticaja mogućnost sukoba?

Saznanje da su sfere uticaja česta pojava u svjetskoj politici navelo je neke posmatrače da ih vide kao potencijalno koristan način organizovanja svijeta i smanjenja rivalstva velikih sila. Ako bi velike sile priznale međusobne sfere i obavezale se da ih poštuju, tvrdi se, potencijalni sukobi interesa bili bi smanjeni, a svaka velika sila bi se osjećala bezbjednije. U teoriji, kada bi se postigao dogovor o granicama i kada bi se strane obavezale na princip “živi i pusti druge da žive” unutar svojih sfera, svaka bi bila slobodna da upravlja svojim regionom kako želi, a tačke trvenja bi se smanjile.

Istorija, međutim, sugeriše da na ovu preporuku treba gledati sa dozom skepticizma. Pristalice bi mogle ukazati na podjelu Evrope tokom Hladnog rata kao uspješan primjer: nakon vjekova ponavljanih ratova, Evropa je pacifikovana jer su Sjedinjene Države i Sovjetski Savez dominirali svako po jednom polovinom kontinenta, međusobno se odvraćali i držali svoje saveznike pod kontrolom. Pošto je svima bilo jasno da bi direktan sukob NATO-a i varšavskog pakta bio razoran sa nesagledivim posljedicama, obje strane su se uzdržavale od prevelikog miješanja u sferu druge.

Međutim, ovaj primjer nije toliko ubjedljiv koliko se na prvi pogled čini. Ne samo da je Evropa bila poprište brojnih kriza tokom pedesetih godina (posebno prije izgradnje Berlinskog zida), već je mir u velikoj mjeri počivao na činjenici da su se dvije nuklearne supersile suočavale preko Gvozdene zavjese. Podjela Evrope na dvije suparničke sfere možda je smanjila vjerovatnoću otvorenog rata, ali hladnoratovsko nadmetanje ostalo je intenzivno, a nijedna strana nije u potpunosti prihvatila “pravo” druge da vrši dominantan uticaj u svojoj sferi. Da su Amerikanci to učinili, predsjednik Ronald Regan nikada ne bi održao govor u Berlinu u kojem je sovjetskim liderima poručio da “sruše ovaj zid”.

Štaviše, ranija istorija imperija velikih sila pokazuje koliko je teško očuvati mir prostim dogovorom o tome ko ima pravo na prevlast u određenim oblastima. Iako su kolonijalne sile priznavale pravo na stvaranje prekomorskih carstava i povremeno postizale privremene dogovore o tome kome šta pripada, ti aranžmani su ostajali promjenljivi i često su bili predmet žestokih sporova. Britanija i Francuska borile su se za prevlast u Sjevernoj Americi (na kraju je nije dobila nijedna), a više puta su se sukobljavale i oko kolonijalnih pretenzija u Africi, na Bliskom istoku, u Južnoj Aziji i na Pacifiku. Ako je istorija ikakav vodič, iscrtavanje linija na mapi neće dugoročno riješiti ovakve sporove.

Šta to znači danas? S jedne strane, velike sile zaista imaju interese, naročito u blizini sopstvene teritorije, i bilo bi neozbiljno to ignorisati prilikom oblikovanja sopstvenih strategija. Gledano unazad, američki lideri su morali ozbiljnije shvatiti upozorenja da će pokušaji preoblikovanja političkih savezništava u područjima uz granice bivšeg Sovjetskog Saveza izazvati negativne posljedice, i zapitati se kako bi sami reagovali da neka udaljena velika sila radi nešto slično u blizini kontinentalnih Sjedinjenih Država. Voditi računa o osjetljivostima drugih nije moralno posrnuće, već razborita državna politika.

S druge strane, pokušaj da se svjetska politika umiri prihvatanjem modela sfera uticaja neće okončati rivalstvo velikih sila. Razloga za to ima više.

Krhki dogovori

Za početak, iako velike sile imaju znatan ekonomski uticaj u sopstvenim regionima, današnja svjetska ekonomija je duboko - i vjerovatno nepovratno - globalizovana. Životni standardi širom svijeta zavise od složenih lanaca snabdijevanja industrijskim proizvodima, kao i od sirovina i hrane iz raznih djelova planete. Zbog toga se regioni ne mogu hermetički zatvoriti za spoljne ekonomske uticaje (kao što je to nekada bila staljinistička Rusija) bez ozbiljnog osiromašenja svih uključenih. Ako Sjedinjene Države misle da mogu spriječiti Latinsku Ameriku da kupuje kinesku robu, izvozi sirovine i soju u Kinu i prima prijeko potrebne kineske investicije, moraće da ponude jednako vrijedne alternative ili će se suočiti sa sve većim nezadovoljstvom stanovništva u regionu. Isti princip važi i za kineski pokušaj da nametne ekonomski poredak u istočnoj Aziji koji bi isključio spoljne sile. To znači da se uticaj rivalskih velikih sila ne može eliminisati iz sopstvene sfere bez nametanja veoma visokih troškova.

Pored toga, čak i kada bi sve velike sile formalno priznale međusobne sfere, one bi i dalje sumnjičavo posmatrale jedna drugu i nadmetale se za moć i prednost. Neminovno bi bile u iskušenju da se miješaju u druge sfere, makar samo kako bi natjerale potencijalne rivale da troše više pažnje i resursa bliže svojoj kući. Upravo ta logika stoji iza ponavljanih američkih nastojanja da spriječe pojavu regionalnih hegemona u Evropi ili Aziji (a u manjoj mjeri i u Persijskom zalivu), što je povremeno zahtijevalo aktivnu intervenciju SAD. Američki lideri su razumjeli da bi hegemon u Evropi ili Aziji bio neometan u svojoj sferi i slobodniji da interveniše širom svijeta - uključujući i zapadnu hemisferu - što bi umanjilo “besplatnu bezbjednost” koju su Sjedinjene Države dugo uživale. Čim rivalske sile počnu da zadiru u međusobne sfere, čak i ograničeno, svaka strana će se uznemiriti i reagovati. Zbog toga su dogovori o “živi i pusti druge da žive” izuzetno krhki, naročito kada se odnos snaga mijenja i otvara nove prilike.

Pored toga, iskustvo Sovjetskog Saveza u istočnoj Evropi i istorija odnosa SAD sa Latinskom Amerikom pokazuju da će neke slabije države unutar sfere uticaja velike sile osjećati ogorčenje zbog njene dominacije i tražiti načine da je umanje, što pruža dodatne prilike udaljenim rivalima da se umiješaju i da dominantnu silu prikažu u lošem svjetlu. Sjedinjene Države, na primjer, nijesu mnogo pomogle pobunjenim članicama varšavskog pakta 1953, 1956. ili 1968. godine, a Sovjetski Savez, osim tokom kubanske raketne krize 1962, nije preuzimao velike rizike kako bi pomogao Kubu Fidela Kastra ili sandiniste u Nikaragvi. Umjesto toga, obje strane su uglavnom pokušavale da osvoje propagandne poene ističući grubo miješanje suparnika u poslove slabijih susjeda, a takvi pokušaji delegitimizacije neminovni su svaki put kada velika sila mora da suzbija neposlušne aktere u sopstvenoj orbiti.

Ova situacija nas podsjeća i da sfere uticaja najbolje funkcionišu kada su jedva vidljive, kada dominantna sila ne mora mnogo da čini kako bi održala poredak i kada može da predstavi svoju ulogu kao suštinski dobronamjernu. Između ostalog, upravo zato su agresivne izjave Trampove administracije o nametanju volje u “našoj” hemisferi, uz otvoreno iskazivanje želje da se kontrolišu tuđi resursi ili teritorije, primjer diplomatske neodgovornosti koja će produbiti ogorčenje u regionu i pružiti rivalskim silama obilje materijala da Sjedinjene Države predstave kao opasnog odmetnika.

Na kraju, čak i kada bi Kina, Sjedinjene Države, Rusija i možda još jedna ili dvije sile priznale međusobne sfere i obećale da će ih poštovati, Afrika i Bliski istok trenutno ne pripadaju ni jednoj velikoj sili. To znači da i dalje postoji mnogo prostora u kojem se velike sile mogu nadmetati za bogatstvo, moć i uticaj, a takvo nadmetanje u jednom regionu često se preliva i na druge, dok svaka sila nastoji da obezbijedi sigurne komunikacione linije ka spornim područjima i da ih uskrati drugima.

Zaključak je da će, dokle god je svijet podijeljen na nezavisne države sa drastično različitim kapacitetima, sfere uticaja biti i neizbježna odlika međunarodnog poretka i nepouzdan mehanizam za očuvanje mira. Ako želite mirniji i prosperitetniji svijet, možete početi tako što ćete priznati da je izazivanje sfere uticaja druge velike sile opasan poduhvat. Ali tu ne treba stati: trajni mir zavisi od mnogo više stvari nego od toga da se nekolicina svjetskih lidera okupi nad mapama i odluči ko gdje ima pravo na šta. Čak i kada bi danas nekim čudom postigli dogovor, to ih neće spriječiti da se u budućnosti nadmeću za prednost, uključujući i suptilne i manje suptilne pokušaje da ospore međusobne pretenzije na regionalnu prevlast.

Tekst preuzet iz Forin Polisija

Priredio: S. S.

( Stiven Volt )