DPS i godine koje su pojeli skakavci

"Nije zaokret ka SPC već uvažavanje vjernika! Na taj način još jednom smo dokazali da za nas nikad nije, niti može biti, problem to što se neko u Crnoj Gori deklariše kao Srbin i(li) vjernik SPC! Naprotiv, to doživljavamo kao dio identitetskog mozaika koji našu državu čini tako jedinstvenom”, saopštio je Ivan Vuković, potpredsjednik DPS-a, uz zaključak da ta partija neće rušiti Abazovićevu vladu. Kao što nedavno nije Jovanovića u Budvi. Uz istovjetno pravdanje da milionski grant Joanikiju kao ni onaj Abazovićev potpis Porfiriju, nisu u interesu države Crne Gore.

Imao je gradonačelnik Podgorce i tada, u ljeto 2022, ubjedljive razloge za ovakav stav. “Jedno je političko i anticrnogorsko djelovanje poglavara SPC, a drugo vjerska osjećanja ljudi koji pripadaju toj organizaciji, među kojima ima i značajan broj onih koji podržavaju DPS!”

Da je prije tri i po godine Ivan Vuković bio nadahnut kao prije neki dan (oko Jovanovićeve vlade u Budvi), mogao je da tvituje isto obrazloženje za izglasavanje povjerenja Abazovićevoj Vladi. “Ništa manje važan razlog jeste da se podrškom i očuvanjem manjinske Vlade čuva politička stabilnost u državi, od čega, po mom sudu, zavisi i evropska budućnost Crne Gore. To su razlozi zbog kojih smatram da je, iako teška za nas kao najveće kritičare društveno-političkog djelovanja SPC u Crnoj Gori, navedena odluka politički ispravna.”

Vuković je i onda mogao da poentira da je DPS-u i suverenističkim strankama lako donijeti pravu odluku ako pogledaju šta su instrukcije predsjednika Srbije Vučića, i kako partijsko-kriminalne strukture bliske nekadašnjem DF-u i mediji pod kontrolom Bezbjednosno-informativne agencije (BIA) - priželjkuju pad aktuelne većine. Sve sa ciljem da Vladu i Skupštinu preuzmu antievropske i anticrnogorske snage - nije tvitnuo, a mogao je profesor IV.

Govoreći o mogućim negativnim reakcijama u vrhu stranke, Vuković kaže da misli da je obaveza političara da, čuvajući principe za koje se zalažu, promovišu stavove koji su u interesu države, čak i onda kada su svjesni da će oni naići na nerazumijevanje, odnosno kritiku manjeg ili većeg broja stranačkih prvaka ili kolega poslanika.

“U tom smislu, ni dok sam vršio funkciju gradonačelnika, ni danas kao poslanik ne ‘krijem se’ iza partije kojoj pripadam. Često čujem dobronamjerne komentare ljudi koji kažu da to nije naročito politički oportuno i da bi, vjerovatno, bilo pametnije ponešto od teških tema prećutati. Ne sporeći da su u pravu i da bi mi, u toj zoni komfora, bilo neuporedivo ugodnije, ja ću, dok se bavim politikom, nastaviti da svoje stavove saopštavam onako kako sam to uvijek činio.”

Eh, kamo sreće da je baš bilo tako. I da je Ivan Vuković, ne mareći za komfor, ignorišući makar i dobronamjerne sugestije prijatelja da neke teške teme treba prećutati, uvijek saopštavao ono što misli, bez kalkulacija i političkog oportunizma.

Onda bi recimo, 2018. prvi saopštio Đukanoviću, posustalom i potrošenom lideru DPS-a, da još jedna njegova kandidatura za predsjednika države nije u interesu ni partije, ni Crne Gore. Mogao se tada profesor Vuković pozvati i na svoje izvještaje Fridom Hausu iz prethodnog desetljeća, gdje je kao mladi asistent i već iskusni analitičar pisao da liderske ambicije i karakter predstavljaju branu i smetnju za razvoj nezavisnih institucija i za dekolonizaciju Crne Gore. Za njen transfer iz privatne u demokratsku državu. Nije baš ovim riječima, ali to je bila poenta.

Ili, kada je Vuković preko noći izvučen iz šešira i partijski nametnut za kandidata za gradonačelnika, očekivalo se da će, ne mareći za komfor i dobronamjerne sugestije kako neke teške teme treba prećutati, biti spreman da stranačkom šefu odbrusi kao jednom od pratilaca na Iksu: “U politici je sve stvar povjerenja. Ako sam izgubio Vaše, žao mi je. Svako dobro”! Ili da je makar kao novoizabrani gradonačelnik Podgorice više pratio politiku premijera Markovića nego stranačkog lidera Đukanovića. Po mnogim pitanjima, recimo u odnosu sa nezavisnim medijima, bez povlađivanja onima koje danas naziva “kloakom Bezbjednosno-informativne agencije”. Nažalost, kada mu je jedan prijatelj iz tog perioda ukazivao na štetu koju će pretrpjeti zbog rata sa Vijestima, upućujući ga na saradnju i profesionalan odnos, on je znao da uzvrati: “Pa da prođem kao Duško Marković”! Čime je, nažalost, Ivan Vuković birao komfor i partijsku zavjetrinu, zanemarujući stvarni interes ne samo države, nego čak i svoje partije.

Gdje bi danas bili i DPS i Vuković, a gdje DF i BIA, da je 2019, na molbu, čak preklinjanje mitropolita Amfilohija da se odustane od nakaradnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, gradonačelnik Podgorice Vuković, saopštio ono što nije bilo politički oportuno u tadašnjem vrhu partije! Da se sa SPC treba naći zajednički jezik “zbog velikog broja ljudi koji vjerski pripadaju toj organizaciji, među kojima ima i značajan broj onih koji podržavaju DPS”! I zbog identitetskog mozaika koji našu državu čini tako jedinstvenom!

Da je Ivan povukao nogom i da se zbog ličnog komfora i parčeta vlasti nije sakrio iza bezlične i glupave partijske većine, DPS bi na izborima 2020. odnio najubljedljiviju pobjedu u kratkoj istoriji crnogorskog parlamentarizma. Mandić bi nakon kraha i brodoloma umjesto na čelu Skupštine završio u penziji, dok bi povodac kućnog ljubimca MK bio u rukama Mila Đukanovića a ne Aleksandra Vučića. Amfilohije bi možda još bio živ, a Mitropolija u najmanju ruku autonomna jedinica pod provizornim krovom SPC, ako ne i autokefalna crkva. Metodije bi bio njegov prvi pik za vjerskog poglavara Crnogoraca, dok bi Joanikije završio u Semberiji ili Pomoravlju, kao neki lijevi i nebitni vladika SPC. DPS bi, dakle, još bio vlast, Zdravko Krivokapić anonimni profesor UCG bez političkog iskustva, Spajki berzanski mešetar u Singapuru, a Jakov neko bezvezno piskaralo u analitičkom odjelu EBRD. Dritana bi želja bila da bude PPV, a kamoli premijer, dok bi Nik Đeljošaj i dalje uživao u fudbalu, Dečiću i druženju sa “generalom”. Da je samo Ivan Vuković ostao vjeran sebi i ličnim principima, ne mareći za komfor i partijsku kloaku.

Ali, da ne bude zabune - hvala profesoru Vukoviću što je godinama trpio partijski zulum lidera Đukanovića i što je zbog ličnog komfora i karijere ćutao u brojnim prilikama kada je i sam vidio da se predlažu rješenja koja su bila protiv evropskog puta Crne Gore. I koja su direktno radila u interesu predsjednika susjedne države i njegove političke posluge u Crnoj Gori. Jer zahvaljujući tom ćutanju, ne samo Vukovića već i svih starih i novih prvaka DPS-a, ta stranka se 2020. samourušila.

Pobijedila je samu sebe i time otvorila prostor za najznačajniji događaj u demokratskom sazrijevanju društva - prvu promjenu vlasti na izborima. Zato mi ne preostaje ništa drugo već da podržim Ivana Vukovića, u najnovijem stavu! I da vjerujem da ako nije dosad, ubuduće nikad više neće slušati dobronamjerne savjete kako je važne stvari i teške teme najbolje prećutati. I da će od danas, dok je politički aktivan, uvijek javno braniti stavove koji su u interesu države i njenog prosperiteta. Kao na primjer u Budvi. Pametan čovjek se uči na tuđim greškama, a ponekad i na svojim. Mogao bi nešto slično da tvitne poslanik Vuković. Jer, bolje ikad nego nikad.

( Željko Ivanović )