Zov djetinjstva vratio ga pod Bjelasicu nakon više od šest decenija života u Mađarskoj

Reski mirisi i zvukovi ranog djetinjstva majstorovinskih livada podno bjelopoljskih strana Bjelasice ostali su duboko urezani u sjećanje sedamdesetjednogodišnjeg Šandora Čanića. Upravo oni bili su presudni da se poslije šest decenija provedenih u Mađarkoj - njegovoj drugoj domovini, vrati u Crnu Goru.

Rođen je u Baru, a sa tri godine je sa roditeljima i bratom Milošem, otišao u Mađarsku.

Njegovi roditelji Stojanka Danilović Čanić i Mađar Šandor Čanić, koji je bio građevinar, upoznali su se na jednoj od radnih akcija, prilikom obnove Jugoslavije nakon rata, a 1958. su se preselili u Mađarsku.

Šandor za “Vijesti” priča da je odgajan na junačkim pričama majke Stojanke - živog svjedoka Drugog svjetskog rata. Kaže da se ona, sa samo 12-13 godina, nakon pogibije oca, pridružila partizanima, i ubrzo učestvovala na bitkama na Sutjesci i Neretvi, gdje je srela i Tita.

Tito joj je, kako kaže, kasnije pomogao da sa dva sina, što je u to vrijeme bilo neizvodljivo, pređe u Mađarsku, za šta su je čekale i spremne avionske karte.

Život majke Stojanke i njene porodice ispunili su kuću Čanića uspomenama muzejske vrijednosti. Među njima se ističu nosioci Partizanske spomenice - Šandorov djed Miloš Danilović i tetka Dunja, koju su Njemci, kad je imala svega 16 godina, ubili ispred kućnog praga.

Iako porijeklom Čarnojević, njegov otac je vremenom izgubio vezu sa postojbinom, dok su Šandorova sjećanja i uspomene na rodnu kuću majke u Majstorovini učinile da se zarekne da će se kad-tad vratiti pod obronke Bjelasice.

“Pamtim društvo, ljude, ljepotu mog kraja. Vesela graja djece, zvuci ovaca i dozivanja čobana na sve strane, pomiješani sa šumovima melodija vjetrova i ptica, kupanje u vrbacima u Klanićima, na rijeci Ljuboviđi. Tu su i razne igre, fudbal u Dolovima... Po stotinu djece bi se sakupilo. Zato sam jedva čekao raspust i odlazak kod babe Vasilije i tetaka u Crnu Goru. Danas nije tako, nema djece, ali je opet sve ostalo nekako isto. Jednostavno, volim Balkan. Volim ovo nebo koje nigdje nije ovako plavo. Volim i mađarski narod koji je veoma radan, ali potpuno drugačiji po mentalitetu”, kaže za “Vijesti”.

Čanići su živjeli u gradu Erd, blizu Budimpešte, gdje se Šandor školovao na mađarskom jeziku. Radio je kao vozač autobusa, a potom i blindiranog vozila za banku. Više decenija je bio aktivan u borbi za prava svoje manjine.

“Od 2006. godine, kada su osnovane manjinske samouprave, bio sam predsjednik Srpske manjinske samouprave, kroz čiji rad smo borili za prava našeg naroda, među 13 državotvornih manjina. U istom periodu bio sam i predsjednik sindikata paronoša i bankarskih čuvara, a u dva mandata porotnik u sudu”, ispričao je on, dodajući da je u dva navrata radio u inostrastvu.

Sa sjetom se prisjeća da bjelopoljska lokalna uprava 2010. godine nije pokazala interesovanje za bratimljenje sa Erdom, za koje se kao predsjednik izborio, pa je to mjesto “ustupljeno” Subotici...

Šandor priča da je bio predan na svim poslovima i zadacima sve do penzije 2019. godine, kada je jedne večeri supruzi Stanici saopštio “ultimatum”:

“Imaš 24 sata da se spremiš, ne ljutim se šta god da odlučiš, ali ja se selim u Crnu Goru”.

Stanica priča da ni malo nije bilo lako da odluči i da je u početku mislila da je riječ o šali. Ipak, na kraju je prevagnula želja supruga, kojem se pridružila u povratku u rodnu grudu, dok su sinovi, sada odrasli ljudi, ostali da žive u Mađarskoj.

Čanići imaju kuću u Ravnoj rijeci, a svaki slobodni trenutak provode u vikendici na Bjelasici, kada to vremenske prilike dozvole. O izboru lokacije presudila je i želja starijeg sina Aleksandra koju je izrekao prije nekoliko godina, da upravu tu imaju dom. Na njegov izbor, nedavno, nije ostala imuna ni njegova izabranica, koja je posjetila Crnu Goru.

Zdrav život, domaća hrana i svakodnevne duge šetnje i boravak u prirodi postale su svakodnevica novih stanovnika podno Bjelasice, koji vjeruju da će ljubav prema Crnoj Gori prenijeti i na “mađarski” dio porodice.

( Jadranka Ćetković )