Jedan svijet odlazi u zaborav

(oslobodjenje.ba)

Opšta neuroza svijeta i današnjice pokazuje nam da je sve ono što je bilo najavljivano u vremenu pandemije kao nova realnost, na koju smo gledali sa nelagodom i nevjericom, danas postalo apsolutno brutalna stvarnost na koju se trebamo navikavati. U toj sintagmi koja je kružila iznad naših glava bilo je mnogo nepoznanica, pandemijski efekat je raspršio mnogo toga što smo znali, na što smo bili baždareni, ali bilo je jasno da je prošlo ono vrijeme kada smo bar djelimično mogli sagledati neki primarni red po kojem svijet oko nas funkcioniše.

Dakako, ni taj raniji planetarni duh nije bio ni nevin ni pravedan, ali njegovala se iluzija nekakve univerzalne dobrote i smisla svega što civilizaciju drži u kakvoj-takvoj ravnoteži. Otuda naša sadašnja nevjerica u pogledu tektonskih pomjeranja i urušavanja svakog reda djeluje kao otrežnjenje, jer bili smo uljuljkani da postoji neka konstanta, da neko nevidljiv sve to kontroliše i drži na okupu, a sada kada se sve raspada i kreće u pravcu potpuno šizofrenog djelovanja, panika je velika i strah je dominantna kategorija koja determiniše sva naša očekivanja i nadanja.

Sve to, dakle, što smo znali, u šta smo vjerovali, raspršilo se poput balona od sapunice, a nastupilo je globalno preslagivanje kojem se još ne vidi kraja ni konca, te je svakako opravdana bojazan gdje će se zaustaviti, do kakve će krajnosti dovesti to čemu sad prisustvujemo.

Drugim riječima, ona kletva dabogda živio u zanimljivim vremenima se ostvaruje u svojoj punini, poremećeni sistemi spojenih posuda preplavljuju svaki oblik ljudske egzistencije, te nema više onih koji su sigurni i nedodirljivi. Ono što je ranije bilo rezervisano za male zemlje, po rubovima i marginama planetarnog neoliberalnog kotla, vraća se poput bumeranga i u dvorište onih koji su vjerovali da su zaštićeni snagom svoje ekonomije, svojih socijalnih davanja i uređenim demokratskim principima vladanja. Sada to ništa ne znači, veliki šerif je raspomamljen u svom kaubojskom naletu, prelazi svaku granicu i bez ograničenja gazi po svemu.

Odlučan da cijelu Zemlju tretira kao igralište za svoje sumanute vizije, on ne poznaje nikakvu prepreku, a ići će onoliko daleko koliko je potrebno da bi se zadovoljili apetiti raspomamljenog čudovišta ušminkanog u kostim holivudske zvijezde. I sve jeste kao loš film, horor sa elementima bizarne fantastike, na čijem se kraju neće pojaviti superheroj koji će spasiti stvar, već se sve urušiti i dovesti do još većeg raspolućenja i bijede.

Sa jedne strane stoje oni koji mu frenetično aplaudiraju i uživaju uz kokice u tome što radi, a sa druge su oni nemoćni i uplašeni koji nemaju nikakav mehanizam odbrane i zaštite, jer su godinama pristajali na razgradnju vlastitih društava, pokoravajući se saučesništvom u rastavljanju svake strukture samodostatnosti i autonomije. Spoznaja je prilično jasna, a sadržana je u činjenici da više nema nikakvih pravila, da svako danas ili sutra može biti meta i jednim potezom moći i sile nestati i biti zbrisan sa karte postojanja.

Da, može zvučati zaista apokaliptično ovo što navodim, ali to nije ni najmanje pretjerano, jer mi današnji ljudi u svakom smislu živimo svoju apokalipsu. Nada je potrošena roba, budućnost je zamagljena kategorija, a brutalna sadašnjost svjedoči nam da smo potpuno zarobljeni u nemoć i da se ona iz dana u dan širi.

No, ipak, postoji jedna mogućnost, a to jeste potraga za individualnom slobodom, za isključivanjem iz dominantnih kategorija ludila, stvaranje mikroprostora sigurnosti i odbijanje da se, uprkos haotičnosti i svemu što guši, uključuje u permanentnu paranoju informacionog sluđivanja. Nije posrijedi nikakva budistička mistika, nego buđenje svijesti, mali pokreti u djelokrugu našeg privatnog prostora.

Odbrane onoga što jeste u nama samima, a što nam niko, ako se želimo potruditi, ne može oteti. Zatim pružena ruka onom prvom istomišljeniku do sebe, te stvaranje malih ostrva do kojih neće moći doprijeti nikakva podivljala zvijer spremna da sve što nas čini živim i mislećim poništi.

( Đorđe Krajišnik )