Vrijeme stoji, mili moji

Oluk jednolično dobuje, kao da Višnu na svojim bubnjevima uz ples objavljuje da se svijet obnavlja. Toliko znam o ovom božanstvu, da se ne radujem njegovim plesu, na čijem kraju će nas spaliti vatra, uništiteljka svjetova.

Vrijeme na indijskom istoku, s one strane monoteizma, zapravo kruži. Vječno vraćanje istog. I neću imati samo onoliko januara koliko godina budem dočekao. Višnu će ove dane stvarati iznova i iznova, dokle god sjedi na zmiji zvanoj Adišeša – na vremenu.

Naše zemaljsko vrijeme je iluzija, a poneko, poput Bude, umije da izađe iz njegovog vrtloga u apsolutno vrijeme.

Ja to ove subote ne umijem.

Ali umijem da zapisujem polako, kao da imam sve vrijeme svijeta. Ovakvi tekstovi ne trpe ubrzavanje - najtežu bolest epohe. Pišem u ritmu Šivinih bubnjeva, u sporom ritmu kiše.

Gledao sam prošle godine, možda, kroz isti ovaj prozor. Rešetke. Sivilo. Boja prolaznosti stvari, rekao bi Dis. Fasada zgrade je moja vršnjakinja. Na ćošku je grafit koji obara odavno oborenu vladu. Dvije umrlice na ulazu prekoputa.

GODO NEĆE DOĆI

Prolazeći kroz razne evropske gradove, prije ili kasnije bih nabasao na grupu koja sebe naziva Jehovini svjedoci. Njihovo grozničavo očekivanje apokaliptičnog okončanja svijeta u sebi ima nečeg jezivog ali i dirljivog. Oni su poput djece kojoj stalno obećavaju da će otac, koji je zapravo već sahranjen, svakog časa banuti u kuću.

Vrijeme pretvoreno u čekanje kraja vremena.

Grčki bog Hronos ostavio je svoj trag u riječi hronologija. U našim malim životima ona je bitna samo nama. Ali postoji i hronologija svemirskih događaja, unazad, sve do velikog praska.

Jedni postavljaju Tvorca na početak svemira, drugi smatraju da je veliki prasak zapravo kolaps prethodnog i stvaranje novog svemira.

Izgleda da se opet vrtimo u krug pitajući se da li na početku našeg vremena Višnu sjedi na zmiji ili se kockicama igra svemogući Bog. Treća mogućnost – svemir umire u sažimanju do tačke, da bi velika eksplozija rodila novi svemir – najmanje je utješna. To beskonačno kretanje, poput plime i oseke u okeanu vremena, značilo bi da ću ove riječi zapisati još bezbroj puta. Ili - da su zapisane već bezbroj puta. I da se ovaj, posljednji dan januara 2026. ponavlja u bezbroj svemira.

Naša prepoznavanja srodnih duša, naš povremeni dežavi, naš osjećaj da smo to što prvi put govorimo već izgovorili, pa makar u snu, bili bi oskudni dokazi o tumaranju kroz prethodne živote.

VRIJEME I PAMĆENJE

Šezdeset tri puta sam to doživio. I ništa nisam zapamtio. To je zabrinjavajuće. Ili možda dobro? Anatol Frans je jednom rekao da ništa nije toliko odgovorno za stara dobra vremena kao loše pamćenje.

Ako mislite da sam izlapio, zapitajte se šta ste vi radili ovog dana prošlog januara. A pretprošle godine? A one prije nje? Šta zapravo pamtimo? Šezdeset i tri puta su se kalendarski vraćali isti datumi u mom životu, a ja pojma nemam gdje sam bio i šta sam radio. Znam sve o književnim trikovima. Mogao bih ovako početi priču: „Kada se Drago probudio, pogledao je mrzovoljno na sat sa datumom: sedam časova i dvadeset pet minuta, 31. 01. 2026. Napolju je siva januarska sjeta obećavala dug dan pod kuhinjskim svjetlom, listanje nepročitanih knjiga, umotavanje u ćebe“.

Ovo sa knjigama je stvarno dobra stvar. Knjige su brodovi koji plove dalekim morima vremena, rekao je Fransis Bejkon.

Van fikcije, mogu samo da nagađam šta je kraj januara značio 37 puta u prošlom i 25 puta u ovom vijeku. Ali neću. Pozabaviću se najprije našim odnosom prema vremenu koje nam je dato. Taj odnos je uglavnom – rasipnički.

Izvorno perzijska poslovica kaže da je životni zadatak svakog čovjeka da napiše jednu knjigu, posadi jedno drvo i ostavi jednog potomka. Ova poslovica ima nekoliko varijanti, ponegdje se umjesto knjige spominje kuća. Pošto je po Hajdegeru jezik „kuća bitka“ onda poslovica i u jednom i u drugom slučaju govori o istom.

Sa knjigama sam pretjerao, ima ih desetak. Jedan potomak mi daje tek prolaznu ocjenu. Posadio sam dosta mladica u jednoj akciji gorana u vrijeme zajedničkog socijalističkog mjesečarenja koje naknadna pamet često naziva košmarom. Posadio sam prije nekoliko godina poneko drvo i u varoši na jugu Srbije, ali to su izgazili i utabali kučkari jer misle da je naš svijet ljepši ako je zapišan i govnav. Posadio sam i jedno drvo na Banovom brdu, ali nije moglo da se primi ukliješteno betonom. Ne mari, pokušaću na proljeće opet.

Rabindranat Tagor je rekao: „Ko sadi drveće, mada zna, da nikada neće sjedjeti u njegovom hladu, makar je počeo da shvata smisao života“.

Sa stanovišta ovih mudrosti, ne bi se moglo reći da sam promašio život.

Uprkos tome, pitam se da li je moguće da šezdeset i treći put doživljavam isti kalendarski dan, a da ne umijem da izdvojim baš ni jedan jedini trenutak iz tog niza? Bolje rečeno, numeričkoj vrijednosti na kalendaru ne umijem da pripišem ni jednu od slika iz prošlosti koje žive u meni. Pošto nisam vodio dnevnik, čini mi se da je taj prozor zauvijek zatvoren.

BOJA PROLAZNOSTI

Na parkingu, među stranim vozilima prepoznajem Jugo. Kao da vidim brata. Vremeplov. Možda sam se jednog januara krajem osamdesetih vozio sa drugom iz djetinjstva S. On je jedini od nas već imao Zastavino vozilo. Znao bi da dođe iz Zenice, gdje je radio kao inženjer, pa bismo njegovim kolima obilazili periferijske kafane. One sa limenim pikslama i rupama od cigaretnog žara na kariranim stolnjacima.

Ovdje sam svjestan da već upadam u autofikciju. Nemam dokaza da sam na današnji dan krajem osamdesetih radio to što mislim da sam radio. Ali mogao bih da napravim konstrukciju. S. je u kasabu u kojoj smo odrasli dolazio vikendom. I ja sam boravio tu, neradnim danima nisam odlazio do Tuzle. Mora da je bila subota kada smo krenuli na kafansku turneju po snijegu.

Provjeravam. Godine 1990. posljednja subota u mjesecu je pala na 27. januar. S. vozi loše očišćenim putem prema Zvorniku. Zastaje pored dvije seljančice koje jedva prte snijeg. Pita ih hoće li sa nama. „Mrš, jebo te ćaća“. S. se smije kao da je čuo dobar vic i daje gas. U skladu sa Aristotelom, opisujem ono što je moglo biti, a ne znam da li je bilo.

Dobro, riješili smo jedan od šezdeset i tri datuma, koji se ponavljaju. Nama se niz čini beskonačnim, a sjutra može da se prekine. Gdje su ostali dani?

Jedan studeni januar u Berlinu. Pogled prema zavijanoj Marksovoj aleji. Život je još uvijek spektar mogućnosti. Moj potomak je još uvijek dječak.

Nešto studeniji januar u Vangenu. Kroz krovni prozor, u stanu iznad benzinske pumpe, posmatram krupne pahulje kako silaze u rojevima. Na ivici alpskog gorja, u varoši gdje niko moj nije sahranjen, osjećam se kao potpuni stranac. I snijeg je boja tog osjećanja.

Zima iz bosanskog djetinjstva. Na grudima mi drhti knjiga. Upravo je umro Vinetu. Za njim sam pustio suzu. Mogao je to biti i januar.

Kraj januara u snijegom zavijanom Sremu. Majka i otac rade u Golubincima. Meni je to prvi januar u životu. Svega mi je deset mjeseci. Ljuta zima. Sanke vuku konji. Na prozorskom oknu mraz rukom kapricioznog umjetnika iscrtava srebrne šikare. Pucketaju cjepanice u smederevcu. Kada otac uđe u toplu prostoriju donese spolja dah zime. Sestra mu se vješa o vrat. U majčinom krilu je toplo. Na šporetu se puši supa. Činim prve nesigurne korake po drvenom podu. Volim da vjerujem u to da sam prohodao te zime u Sremu.

Ali to ne mogu znati.

POKRETNA SLIKA VJEČNOSTI

Sve ovo navodim jer vjerujem da drugi imaju sličan doživljaj vremena.

Filozofi su vrijeme tumačili na najrazličitije načine. Poznata je Heraklitova misao, zapravo upozorenje, da ne možeš dva puta ući u istu rijeku. Vrijeme je moćna struja koja te nosi i kada ništa ne činiš. Platon je takođe definisao vrijeme preko pokreta. Prvi put sam čuo njegovu formulaciju na fakultetskim predavanjima sorbonskog đaka Bore Gojkovića u Sarajevu. Vrijeme je pokretna slika vječnosti.

Od tog trenutka navijam za ovu misao, mada smatram da je Platonova vječnost samo ideja. Aristotel je svojim izrazito racionalnim pristupom upozoravao da vrijeme postoji samo ako postoji neko ko ga mjeri. Od aristotelovske misli ostalo mi je urezano jedino to da je sadašnji trenutak neka vrsta uskog grla kroz koje se budućnost pretače u prošlost. Sadašnji trenutak nije vrijeme, već njegova granica. Šta se desi kada se pjesnik zaustavi na toj granici? Njegoš odgovara: Trenut mi je svaki sahat.

Inače, trudimo se da ignorišemo vrijeme. Ono nas žacne tek kada zastanemo pred banderom i prepoznamo lice nekoga, ko je oduvijek bio tu. A slika sa datumom smrti nam govori da ga više nema.

Vremenom i prolaznošću bili su opsjednuti ljudi u svim epohama.

Ako bi bio moguć neki oblik suspendovanja vremena, vjerovatno bi bio nalik zamrzavanju svakog pokreta. Kao kada svi ekrani svijeta zabaguju u istoj sekundi. Takva beskonačnost jednog trenutka bila bi potpuno suprotna prolaznosti. Ali bi u isto vrijeme bila najsličnija opštoj smrti.

Avgustin premješta vrijeme u našu dušu, gdje ono postoji kao sjećanje, pogled, očekivanje.

Mogao bih dalje nabrajati sve do Hajdegera i Ajnštajna. Ali to mi danas neće pomoći. Kalendar kaže da sam imao mnogo ovakvih dana u životu. Ali bez sjećanja na te trenutke, oni su mi procurjeli kroz prste kao topli pijesak na morskoj obali. Možda pjesnici više znaju o tome šta tražim, a ne nalazim, ovog sivog januarskog dana.

VRIJEME STOJI MILI MOJI

Vrijeme je budno i dok spavamo. Radi svoj posao. Mileta Jakšić je to znao još prije jednog vijeka. „Sve spava, ali ima nešto budno: To neumorno žuri, teče vreme“. Pjesnici misle da su njihove pjesme otporne na tu naplavinu mrtvih trenutaka, da će one, negdje u budućnosti, na drugu obalu, u drugu epohu, iskrcati stihove. Nekima od njih pritom nije stalo čak ni do gramatike. Tako Veljko Petrović piše: „Jer imaju pesme koje večno živu“. Da bi se u stihu koji sledi rimovalo sa „tkivu“.

Milutin Bojić je označio suton kao neprijateljsko doba dana: „Strah me od samoće kad vreme korača“. Biće da je to ovo doba dana. Napolju kroz sumrak opet počinje da pada kiša. Tanasije Mladenović bi rekao: „Rominja vreme a sećanje mre. Zaborav se plodi i pokriva sve“.

Setim se šta je zapisao Borislav Radović u pjesmi I: „Da nam je sesti, tebi i meni, s večeri za sto, u onoj kući, osluškivali bismo vreme kako grebe i cijukajući podrumom tumara“.

Zamišljam zid o koji se ugruvalo vreme. Od čega je taj zid?

Iz podruma mog sjećanja pojavi se lik Bore Radovića. Ispija lozu u Srpskoj kafani. Pridružujem mu se za stolom. Uzima pregršt mojih pjesama. Jednu će objaviti u Književnim novinama tih mučnih devedesetih. Dugo će to biti jedina pjesma koju sam objavio u Beogradu.

Vrijeme je odnijelo i Boru.

To vrijeme za koje pjesnici kažu da budno teče čak i dok sve spava. Vrijeme rominja. Korača. Grebe. Cijuče. Tumara. Brana Petrović dodaje: Vreme je svemoćno, ono zvezde melje.

Platonovo vrijeme – bioskopsko platno iza kojeg u jednoj žiži miruje vječnost.

Jednom mi je jedan njemački političar u trenutku neočekivane iskrenosti, dok smo čekali da se stvore tehnički uslovi za razgovor, rekao: Poslije šezdesete, vrijeme se dodatno ubrzava. Tada sam imao četrdeset, a on šezdeset i tri.

Radi se, kako je već formulisao Ivan V. Lalić o „ubrzanju prolaznosti naše“.

Desa Maksimović me podsjeća: „Nemam više vremena za duge rečenice“. Branko Miljković to kaže još jezgrovitije: „Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme“. Njihov mlađi kolega, Alen Bešić dodaje: „Proći će nebo i zemlja, ali prolaze i riječi“.

Izabraću stoga kraće rečenice, možda dobijem na vremenu. Čuđenje nad vremenom, nad sopstvenom prolaznošću, staro je koliko i čovjekova potreba da to izrazi. Crnjanski kaže:

Zaista, zrak sam samo? I to je sjaj u meni,

što se sad, nestajući, rasipa, u prazninu,

osvetlivši mi put, i bezdan, u isti mah?

Da, mi smo satkani od te kratke, žive svjetlosti nad bezdanom.

Od žiške nad sivim danom.

Duško Trifunović nas iz onostranosti sve zajedno opominje da prije ili kasnije dođe dan, kao ovaj januarski, kada više ne možemo da zanemarimo ono što nam je pred očima, mada zatrpano svim i svačim: „Onda jednom opazimo: Vreme stoji mili moji, a mi prolazimo...“

( Dragoslav Dedović )