Gest koji nosi težinu prihvatanja drugog
Zapis o slici: Hayezov “poljubac”, vizuelna sinteza istorijskih i estetskih procesa epohe Odnos između figura oblikovan je kroz uzajamno povjerenje i spremnost na postojanost, pri čemu se ljubav i lojalnost pojavljuju kao nerazdvojive kategorije jednog istog odnosa
Francesco Hayez, Poljubac (1859)
Slika Poljubac Francesca Hayeza, dovršena 1859. godine, zauzima izuzetno mjesto u evropskom slikarstvu XIX vijeka, ne samo kao jedno od najprepoznatljivijih ostvarenja italijanskog romantizma, već i kao vizuelna sinteza složenih istorijskih i estetskih procesa epohe. Iako se na prvi pogled predstavlja kao prizor lične, gotovo privatne strasti, ovo djelo je u svojoj suštini promišljena i slojevita konstrukcija značenja, u kojoj se intimno i kolektivno, emocionalno i simboličko, stapaju u nerazdvojivu cjelinu.
Hayez, kao centralna figura italijanskog romantizma, svjesno napušta hladnu distancu akademizma, ali se istovremeno ne prepušta neobuzdanoj ekspresiji. Njegovo slikarstvo ostaje racionalno strukturisano, disciplinovano u kompoiciji i precizno u ikonografiji. Poljubac je paradigmatičan primjer tog pristupa: djelo u kojem se emocija ne razliva, već se oblikuje, kontroliše i kodira.
Kompozicija slike je vertikalno stabilna, ali unutrašnje napetosti stvaraju osjećaj pokreta i neizvjesnosti. Figura muškarca oslonjena je jednom nogom na stepenik, dok se njegovo tijelo naginje unaprijed, kao da se nalazi u prelaznom stanju između zadržavanja i odlaska. Ovaj položaj nije slučajan: on razbija statičnost i uvodi vremensku dimenziju u sliku. Prizor nije zatvoren u jednom trenutku, već sugeriše ono što mu je prethodilo i ono što će uslijediti.
Ženska figura, nasuprot tome, stoji stabilnije, ali se njeno tijelo u potpunosti prepušta zagrljaju. Njena haljina, izrađena sa izuzetnom pažnjom prema materijalnosti tkanine, pada u teškim, kontrolisanim naborima, čime se vizuelno uspostavlja osjećaj težine i trajnosti. Ta suprotnost između muške dinamike i ženske postojanosti stvara unutrašnji dijalog slike, u kojem se emocija ne prikazuje kao trenutni afekt, već kao svjesno i etički utemeljeno ljudsko činjenje.
Arhitektonski okvir - kameni zid i stepenište - predstavlja nosilac prostorne i semantičke strukture prizora, uspostavljajući kontekst koji prizor vezuje za istorijsko vrijeme, urbani poredak i trajne oblike društvenog iskustva. Kamen, hladan i postojan, stoji u kontrastu sa mekoćom tijela i tkanine, naglašavajući napetost između unutrašnjeg impulsa i spoljašnje realnosti.
Koloristička paleta slike je promišljeno ograničena, ali izrazito funkcionalna. Dominantna plava boja haljine nosi višestruko značenje: ona istovremeno sugeriše unutrašnju dubinu, emocionalnu koncentraciju i idealizovanu predanost. Hayez koristi boju kao nosioca značenja, ali bez eksplicitne narativnosti, oslanjajući se na kulturološku memoriju posmatrača.
Muška odjeća, u tamnijim tonovima, djeluje kao vizuelni kontrapunkt ženskoj figuri. Ona sugeriše uzdržanost, diskreciju i pripadnost sferi društvene dužnosti i istorijske kontingencije. Crvena boja pojavljuje se kao suptilan znak istorijske svijesti vremena italijanskog Risorgimenta, nagovještavajući kolektivni horizont značenja koji se tiho prelama kroz intimni prizor.
Lijevi dio kompozicije ostaje prostorno otvoren i semantički nedorečen, čime se narušava privid potpune izdvojenosti prizora i uspostavlja osjećaj spoljašnje perspektive, kroz koji se intimni čin sagledava kao dio šireg ljudskog i istorijskog iskustva. Posmatrač nije doveden u poziciju pasivnog, distanciranog posmatrača, već je suočen sa jasno artikulisanom granicom između gledanja i razumijevanja prizora.
U ovom djelu ljubav se ne iskazuje kroz afektivno prenaglašavanje, već kroz gest koji nosi težinu odgovornosti i svjesnog prihvatanja drugog. Odnos između figura oblikovan je kroz uzajamno povjerenje i spremnost na postojanost, pri čemu se ljubav i lojalnost pojavljuju kao nerazdvojive kategorije jednog istog odnosa.
Hayezovo djelo ne nudi gotove odgovore, ali podstiče promišljanje o odnosu pojedinca i vremena u kojem živi. Emocija je prikazana kao nešto što ima težinu odluke, a ne kao prolazni afekt. U tom smislu, djelo Poljubac se može čitati kao vizuelna meditacija o odgovornosti prema drugom biću i prema sopstvenom unutrašnjem integritetu.
Za razliku od kasnijih romantičarskih i simbolističkih prikaza strasti, Hayez ostaje vjeran ideji mjere. Njegova slika ne traži identifikaciju kroz dramatizaciju, već kroz prepoznavanje. Posmatrač nije pozvan da bude subjekt estetske recepcije svedene na perceptivnu distancu, već učesnik u promišljanju odnosa koji nadilazi trenutak.
Poljubac Francesca Hayeza ostaje jedno od onih djela koja uspijevaju da povežu emocionalno iskustvo i estetsku disciplinu bez gubitka umjetničke autonomije. Njegova trajna vrijednost ne leži u narativnoj eksplicitnosti, već u sposobnosti da u jednoj figuralnoj kompoziciji objedini osjećaj, formu i vrijeme. U tom smislu, završni utisak slike može se razumjeti kroz ideju pripadanja koja nadilazi prolaznost pojedinačnog trenutka, nalik onoj misli koju je Beethoven formulisao riječima Ever thine, Ever mine, Ever ours, gdje se ljubav potvrđuje kao oblik trajne i svjesno prihvaćene uzajamne posvećenosti.
(Autorka je istoričarka i teoretičarka umjetnosti)
( Kristina Senić )