Besmrtni trend: Vampiri kao ogledalo društva
Dok se film "Grešnici" (Sinners) sprema da osvoji Oskare, donosimo pogled na to kako i zašto žanr vampira već dugo opčinjava publiku - od folklora do filma. Da li je ovaj trend zaista besmrtan?
Uoči dodjele Oskara 15. marta, sva pažnja usmjerena je ka filmu Rajana Kuglera "Grešnici", koji je nominovan za rekordnih 16 nagrada Američke filmske akademije.
Horor, smješten na američki jug početkom tridesetih godina prošlog vijeka, prati braću blizance koji se vraćaju u svoj rodni grad u nadi da će započeti novi život otvaranjem mjesta za afroameričku zajednicu. Suočeni su sa pritiscima u doba zakonske rasne segregacije. U večeri otvaranja ispostavilo se da su braća i njihova zajednica na meti vampira. Priča o čudovištima ujedno osvjetljava društveno i rasno nasilje tog perioda, sugerišući da natprirodni užas odražava vrlo stvarne istorijske strahove.
Upravo to vampir već godinama radi: ova figura otjelovljava brige određenog društva, a ta uloga je ključna za razumijevanje zašto vampir ima besmrtno mjesto u pop-kulturi.
Popularna folklorna figura
Likovi nalik vampirima odavno postoje u mitu, folkloru i religiji. Između ostalog, postojale su priče o demonima koji piju krv u Mesopotamiji. U starogrčkoj i rimskoj mitologiji, "striks" je bila zloslutna ptica povezana s ispijanjem krvi. Hinduistička mitologija opisivala je "vetalu" kao duha koji nastanjuje leševe.
Kasnije se vampiri pojavljuju u slovenskom i balkanskom folkloru, noseći neke od osobina koje danas povezujemo s krvoločnim čudovištem: oživljene leševe protiv kojih su efikasan glogov kolac, sunčeva svjetlost i, naravno, bijeli luk.
Prvi vampir koji se pojavio u engleskoj književnosti bio je u kratkoj priči Džona Polidorija iz 1819. godine, "The Vampyre", oličen u aristokratskom lordu Rutvenu. Nakon toga uslijedio je najpoznatiji vampir u književnosti - kroz roman Brema Stokera iz 1897. godine, "Drakula", koji je učvrstio mjesto vampira kao pravog čudovišta gotičke epohe.
Vampiri osvajaju veliko platno
Vampirska pomama dostigla je nove razmjere s pojavom filma. Snimljene su stotine filmova o krvoločnom grofu, što ga, prema nekim izvorima, čini najčešće prikazivanim književnim likom na filmu posle Šerloka Holmsa.
Razlozi za to su mnogobrojni - od naše opsesije postizanjem nemogućeg, besmrtnošću, do nečega možda još uznemirujućeg: "Vampiri opstaju zato što su čudovišta koja najviše liče na nas. Oni se ponašaju kao mi - pohlepni su i destruktivni", kaže Sorha Ni Lajn, profesorka filmskih studija na Univerzitetu Mančester Metropolitan, koja se opsežno bavila vampirima u filmu i književnosti.
"Iako otprilike znamo kako izgledaju, oni se stalno mijenjaju, u zavisnosti od priče kojoj služe i ponekad od nacionalnog raspoloženja u trenutku kada film izlazi“, rekla je ona za DW.
Film Vernera Hercoga "Nosferatu" iz 1979. godine primjer je ostvarenja koje promišlja nacionalno raspoloženje tadašnje Njemačke, ističe ova naučnica. Hercogov film - u kojem se pojavljuje vampir koji se nastanjuje u selu kako bi kupio nekretnine - predstavlja refleksiju poslijeratnog perioda i užasa Holokausta u Njemačkoj.
Vampiri preuzimaju SAD
U današnjem kontekstu političkih i društvenih potresa u Sjedinjenih Država, nije teško razumjeti zašto ova stvorenja trenutno nailaze na snažan odjek - a to nije jedini period u istoriji. Sedamdesete godine, kaže Ni Lajn, bile su "decenija snažno obilježena Drakulom - ona u kojoj imamo najviše zgusnutih verzija Drakule - Drakula na pozornici, Drakula i mnogi filmovi o Drakuli".
To je ujedno bila i decenija ekstremnih društvenih previranja. Sjedinjene Države su potresali afera Votergejt i ustavne krize, dok su u Evropi jačale nacionalističke partije. U isto vrijeme, vampiri su bili gotovo svuda u pop-kulturi, a njihovi likovi su se mijenjali kako bi odražavali duh vremena.
Početkom sedamdesetih, ističe naučnica, Drakulu je obično tumačio stariji muškarac, "predstavljajući taj stariji poredak - starije poslovne i moćne ljude; stariji način gledanja na svijet", kao u filmovima poput "Dracula A.D. 1972".
Do kraja decenije pojavljuje se mlađi, seksipilniji Drakula, kao u romanu En Rajs iz 1976. godine "Intervju sa vampirom". Lik vampira potom postaje izrazito seksualizovan u filmskoj adaptaciji romana, sa Tomom Kruzom u glavnoj ulozi, kao i u seriji "True Blood", na primjer.
Introspektivni vampir
Trend vampira kao zavodljive figure - ali i one koja je manjkava, introspektivna i čak nastoji da sakrije svoj pravi identitet od spoljašnjeg svijeta - postaje sve izraženiji u posthladnoratovskom periodu. "Vampiri su imali tendenciju da se okrenu ka unutrašnjosti i da posmatraju svoje društvo, svoju grupu - gotovo kao u nacionalnom kontekstu preispitivanja toga ko smo i kuda idemo", ističe Ni Lajn.
Priče o vampirima pružaju nam način da se dotaknemo pitanja odnosa moći i nejednakosti, dajući priliku da se o tim temama govori kroz jezik simbolike i fantazije, dodaje ona.
"Mislim da ponekad ne možemo stvarima da pristupimo direktno; moramo biti pomalo zaobilazni kako bismo uopšte mogli da govorimo o ozbiljnim stvarima koje se dešavaju u našem svijetu, jer su inače preteške. Vampiri nam pružaju tu divnu priliku da sve to razložimo i razumijemo".
( Deutsche Welle )