Kad je Mandić gori od Picule

„Ideja se ne prodaje za fotelju”, kliknuo je kućni ljubimac lorda Voldemorta nakon što su njegovi ministri Zogović i Vukićević saopštili odluku o ostavkama u Vladi Republike Srpske 2.0. Odmah se pokazalo da ništa nije bilo slučajno. I ništa iz glave cijela naroda Zete i Botuna. Još manje iz tegle za senf lidera DNP-a. Potvrdili su to i svi mimeri i zaludnjaci (definicija MK) koji su nakon uspješne odbrane Botuna i spalionice u Nišu, sada prešli na novi zadatak - da pokažu ko je prodao vjeru za večeru. Što bi rekao Aleksandar Vulin.

Iz centrale, Ministarstva magije, (adresa poznata nekom novom marku parezanoviću), krenuo je juriš na moralni kod i osmijehe prvaka aktuelne parlamentarne većine, prije svih Andrije Mandića, lidera Nove. “Ne dam fotelju za koju sam se borio, ne zanima me jezik, ni himna, ni dvojno državljanstvo, ni Botun, ništa. Nemoj da me smarate, odbij Sotono”, ironično je ispisala Služba, uz prigodnu fotku - Andrija sa krstom ispred i foteljom iza! Ko je urednik stranice Nikšić moj grad (a Pipun naš vođa), nije teško pogoditi, čim se letimično pogleda sadržaj koji se tamo kreira. Ili se vidi deklaracija na proizvodu: čuvati na vlažnom i tamnom mjestu, septička jama recimo, daleko od djece i normalnih, zemlja porijekla - Hogwarts.

Ili kako to na srpskom jeziku i umotan u tradicionalnu narodnu zastavu, kaže sam Knežević: “Umjesto borbe za interese srpskog naroda, nekima su prioritet lične privilegije i sinekure”. I taj naučeni slogan uz njega ponavljaju svi, kako ih sam opisuje, miševi, botovi i debelocrijevaši iz beogradskog Ministarstva magije. Spremite se za gledanje - ukazivaće vam se Pipun češće ovdje nego Voldemort kod susjeda. Ne samo kad otvorite frižider, nego i kad dignete poklopac dvorišnog kontejnera ili samo prebacite na Informer i Pink. Sve sa ciljem da obični Srbi, glasači ZBCG-a, u tom najnovijem izlivu patriotskih fekalija, prepoznaju novog izdajnika Srba i Kosova - vojvodu Mandića, glavom i bez brade.

Zaboraviće se Tonino Picula sa mašinkom i Kurti na turskim dronovima, kakav će ustaša i turčin Mandić da ispadne. A tek je krenulo: “Dio koalicije je u Vladi, dio u opoziciji i to je nerealno. Ova Vlada je antisrpska i ona treba da padne prije 2027”, objašnjava MK.

Gledam Kneževića a kao da slušam Vučića. Iako se češće čuju Spajić, Bečić i Mandić sa Satlerom i Feltenom nego MK sa lordom Voldemortom. A i kad se čuju, njih dvojica pričaju o fudbalu, košarci i spalionici u Nišu. Jedino Đokovića ne pominju jer je, zbog Vučića, kućni ljubimac i tenis zamrzio. Kao Milo nekad šah zbog Tuđmana.

Već se publikuju dirljivi eseji na brojnim stranicama i portalima Ministarstva magije, gdje se ispisuju najljepše priče novije crnogorske istorije. Tako baš sada saznajemo da je Milun Zogović, PPV u Vladi bio zadužen za infrastrukturu i ujednačen razvoj Sjevera, i da za dvije i po godne nije potpisao nijedan službeni ručak, nijedan popek ili koljenicu. Po kojoj je Andrija dobio ime. Prosto je teško opisati nadahnuće i egzaltaciju anonimnih autora Borbe koji svakodnevno pišu o časnoj i istorijskoj odluci ministara iz DNP-a. I to ti je hvala Rajo, za ono priznanje da je AV vođa svih Srba, a Borba “jedan ozbiljan i veoma uticajan medij”. Ali, kako se sami Srbi često jadaju - istorija nam je puna izdaja. Brat brata, kum kuma, plemenik plemenika ili po novome - foteljaš foteljaša.

Ali da se ne vraćamo u prošlost. Jer Milun Zogović i Maja Vukićević su svojim ponašanjem pokazali standarde na koje je CG dugo čekala. Piše u nepotpisanom eseju, tako da samo možemo da naslućujemo je li isti sročio Vulin, Đuka ili Simo Spasić. Još od Vojislavljevića, piše neznani junak, nije zabilježeno u Montenegru da su neki funkcioneri, odoljeli od poslastice - svjetleće signalizacije, takozvane rotacije. Ili skraćeno BPB, u čast Bračnog Para Brajović, koji je pomenutu signalizaciju posebno zadužio. Sve dok se nijesu pojavili Zogović i ministarka Vukićević, i rekli - dosta. Odnosno, isključili istu.

Ko god da je autor nepotpisanog panegirika na “ozbiljnom i veoma uticajnom portalu”, ne hvali Mandića, niti bilo koga njegovog, čak ni Netanjahua, a kamoli Trampa. A do juče su nam se isti kleli u vojvodu, nazivajući ga mudrim, dalekovidim, temeljnim, iskusnim, pametnim, čovjekoljubivim, časnim, patriotskim, uz zaključak kako imamo posla sa neprikosnovenim liderom Srba u Republici Srpskoj 2.0. A ne samo liderom Nove. I nesuđenim utemeljivačem inicijative da se Tramp kandiduje za Nobela, a Đukanović za Epstina. Prvi za mir, a drugi za lajčaka (a ne lipku).

Da bi preko noći, Ministarstvo magije i lord Voldemort lično, obznanili da nije Pipun što mu zbore. Neki nebitni političar, kakav političar bre, marioneta obična, kućni ljubimac, tegla senfa u koju su svoju viršlu umakali svi koji su htjeli. Osim onaj ko je na voz žurio. I tako su Srbi u Crnoj Gori, ni krivi ni dužni, bez da ih iko pita, nakon decenija stradanja i sramoćenja, poslije Mila i Momira, Sveta i Peđe, nekog Milića i Medojevića, poslije najdugovječnijeg na liderskoj poziciji Mandića, sada dobili ono što ni po čemu nijesu zaslužili. Kao da je neki Šešelj proglašen za lidera srpskog sveta, za šefa samog lorda Voldemorta, kakva bi to bruka bila, što su i u SPC i FK Zvezda oduvijek znali pa su ga zadržali na nivou omiljenog opozicionara. I kod Miloševića i kod Vučića. Šta bi dakle bilo sa Srbima u Srbiji i rasejanju da ih neki šarlatan zajaše i da im stopira izgradnju kolektora i spalionice u Nišu, da im sruši Šapića i Ćaćilend u Beogradu, da im ugrozi evropski put na koji i ne pomišljaju da iskorače, ili da ih sa Trampa vrati na Putina! Digla bi se čitava Srbija na nego, i vlast i opozicija, orilo bi se sa Zvezdinog Sjevera i Partizanovog Juga, Šešelju pederu, ili ko ne skače taj je radikal!

Tako bi bilo u Srbiji, a tek ćemo da vidimo kako će se igra prestola oko srpskog imena i zastave, državljanstva i kapele, kolektora i spalionice, poljskog WC-a i septičke jame, razriješiti u RS 2.0. Prije neki dan, u očaju ili bijesu, oglasio se Marko šubara, prvi do Andrije u stranci, kliknuvši da niko ne može bolje i reprezentativnije predstavljati Srbe u Crnoj Gori od Mandića. I tačka. Par dana ranije, lider Nove i šef parlamenta nije krio da ništa manje od DNP-a ne želi ostvarenje njihovih zahtjeva ali ne može pobjeći od utiska da možda nije sada trenutak za takve inicijative. “Ja sam za racionalne izbore a u politici je trenutak najvažniji”, zaključio je AM. Šaljući na taj način prije poruku lordu Voldemortu nego lokalnom poglavici, svjestan i sam gdje se o svemu odlučivalo.

Tek je igranka krenula. I biće zabavno gledati rat kuke i motike, na ćirilici, ispod narodne trobojke, i sa dva državljanstva u džepu. Ali šta god bio epilog te crnorukaške telenovele, ostaje pitanje - šta su Srbi skrivili bogu da ih ovako kažnjava?! I decenijama im izbor svodi ne na najbolje među njima već na najgore. Osamdesetih prošlog vijeka su šenlučili i pjevali kada su ispratili Tita, iako su pod njegovom čizmom doživjeli najveći civilizacijski iskorak u istoriji. Onda su Anti Markoviću organizovali barikade i sankcije da bi izabrali Miloševića. Kad je okončan taj, najtragičniji period u kompletnoj srpskoj istoriji, uspjeli su napokon, uz pomoć Amerikanaca istina da izaberu najboljeg. Ali crna ruka mu je brzo presudila i vratila Srbe u kanal. I od tada se nanovo prevrću u njemu, birajući između Vučića i Nestorovića, Mandića i Kneževića, Dodika i nekog Stanivukovića, za koga nikad nismo čuli. Okrutna sudbina gledano sa strane i sa mnogo empatije. Iz ugla pomenutih prvaka, Srbima nikad bolje nije bilo. Kao u onom vicu - dogodine u Prizrenu.

Nadam se da Crna Gora ima većinu da se spasi takvog blagostanja i napretka. Što znači da su ovi koji su krenuli u rat oko Vučićevih glasača u RS 2.0, zaslužili da se vrate tamo gdje se najbolje osjećaju. I gdje najmanje štete prave. U opoziciju.

( Željko Ivanović )